Plesna scena.hr

Topla strana anarhista

Prijateljstvo s Trokutom, red. Vladimira Spindler

• 
  
  U jednom od razgovora koji prati fragmente svakodnevice Vladimira Dodiga Trokuta (4. travnja 1949 – 3. rujna 2018) Vladimira Spindler, autorica doku-filma Prijateljstvo s Trokutom navodi da ga je upoznala nekoliko godina prije nego se uopće počela baviti dokumentarnim filmom, a pet godina prije početka snimanja filma, slučajno, „u zagrebačkoj kavani Divas, gdje je imao izložene radove 2016. godine na Design District Zagreb. Bila su Otvorena vrata za posjetu njegovu Antimuzeju. Tada mi je kroz glavu prošla misao da bi bilo zanimljivo o njemu napraviti film.(…) U međuvremenu sam se razboljela od depresije i to je bio jedan od razloga da se počnem baviti dokumentarnim filmom. Želja da radim nešto novo… Godine 2017. sam napravila svoj prvijenac Mama zašto plačeš... Nedugo nakon, profesor Nenad Puhovski me pozvao kao hospitanticu na Akademiju dramske umjetnosti na MA dokumentarnog filma. Na završetku druge godine trebalo je smisliti temu za diplomski rad i ja sam se sjetila Trokuta. Poslala sam mu mail i upitala ga pristaje li. I tako je sve krenulo.“
  
  Snimanje je trajalo od početka travnja 2018. do umjetnikove smrti iste godine. Pritom je redateljica zamijetila da posljednje tri godine života umjetnik gotovo da i nije izlazio iz svoga podrumskoga stana od 34 kvadrata, koji je ujedno funkcionirao i kao mjesto postava njegova Antimuzeja. Vladimira Spindler je pored intimne priče odnosa s Vladimirom Dodigom Trokutom (umjetnik je uzeo pseudonim prema pitagorejskom, istostraničnom trokutu), dokumentacije svakodnevice u njegovu podrumskom stanu u Zagrebu, snimila i biografsku verziju filma, no njezin mentor Puhovski je ipak odabrao onu intimističku koja počiva na toploj Trokutovoj strani koju je, kako je zamijetila autorica „vješto skrivao od drugih ljudi“. Također navodi da se u procesu snimanja nije osjećala kao redateljica koja dolazi u posjet, nego je figurirala u prijateljskoj vezi.
  
  Film otvara sekvenca dokumentarnog filma o V. D. Trokutu iz osamdesetih (No art, 1983., Televizija Zagreb, scenarij i režija Slaven Jukić) koji se isto tako otvara njegovim izlaskom iz stana i odlaskom prema ulaznim vratima dvorišta. Umjetnik hippie izgleda, izrazito vitke figure, duge tamne kose i duge tamne brade, obraća se oku kamere: „Tvoje senzorno oko ne može ući u moj svijet, svijet mojih svjetova. Ja sam Vladimir Dodig Trokut, mistik i egzorcist i antiumjetnik i antimuzeolog.“ Navedenom strategijom autorica je ostvarila rastvaranje filma tehnikom filma u filmu i što je još potencirano izravnim umjetnikovim obraćanjem oku kamere. Kako glasi jedna od njegovih brojnih auto/biografija: Vladimir Dodig Trokut, likovni umjetnik i sakupljač umjetnina, koji djeluje akcijama, performansima, reciklažama društvene i mentalne angažiranosti, a široj je javnosti poznat kao autor i vlasnik projekta Antimuzej; deklarira se kao „anarhist, ratnik, umjetnik, pisac, filozof, mistik...“, antikonceptualist iz „obitelji hrvatskih poglavica“; „prvi naš umjetnik smeća“ (Junk Art) koji je pokušao u Zagrebu (gdje je živio i djelovao od 1972.), a kasnije i u Vodnjanu, otvoriti antimuzej industrijske arheologije, što se – paradoksalno svim umjetnikovim srčanim angažmanima nije realiziralo za njegova života.
  
  Za Dodigovu zamisao antimuzeja, za koju umjetnik postulira koncept da je s kulturološkog aspekta danas jednaka vrijednost jednog Picassa i Mickeyja Mousea ili bilo kojeg drugog predmeta iz svakodnevne trivijalne upotrebe, Miško Šuvaković bilježi da A/antimuzej može figurirati i kao performans „koji se zasniva na destrukciji, parodiranju i deestetizaciji muzejskih funkcija izlaganja, dokumentiranja i čuvanja umjetničkih djela“. Radovi Vladimira Dodiga Trokuta – koji se autointerpretira prvim umjetnikom crne magije – još su u doba Crvenoga Peristila (akcija Crveni Peristil izvedena je 1968.) bili u dodiru s land artom „poput projekta paljenja mora i kopna, izlaganja zraka, vode i zemlje, oblaganja stijena zlatnim folijama i sl.“, o čemu smo razgovarali u knjizi Kronotop hrvatskog performansa (2014).
  
  Vladimira Spindler u 40 minuta trajanja filma dokumentira umjetnikovu svakodnevicu, uglavnom u njegovu stanu u Bulićevoj 6 koji je funkcionirao i kao galerija umjetnikovih radova i istovremeno dio Antimuzeja. (Jedan segment filma dokumentira kako umjetnik redateljici ipak nije pokazao dio Antimuzeja u Tomašićevoj ulici; samo su došli do lokacije.)
  
  Iz stana-galerije izlaze samo u trenutku potrage za nestalom mačkom Devi i na kraju filma kada odlaze u dvorište odvjetnika Stjepana Hraste, izvršitelja umjetnikove oporuke, u kojemu zajedno s Ivanom Posavcem snimaju živu skulpturu Prvi grijeh. Iznimno je dirljiv trenutak u kojemu Vladimira Spindler i Trokut traže njegovu mačku Devi kao i trenutak njegova ozarenosti kada su mačku pronašli u jednom od obližnjih podruma. Inače, u svome mačkotekstu Trokut je, među ostalim, zabilježio sljedeće o tim bićima koja su mu bile družbenice, a koje je svojim poetskim jezikom nazivao predilicama: „O mačkama kruže svakolike priče. Postadoše mi sjene koje me prate. Savijene u klupko stadoše svijetliti u mraku. Prije no što su prestale presti, pogled seže do sazviježđa Labuda. Kretale su se ne remeteći tišinu. Nevidljive. Svako malo pogledavajući nebesa. Hrane se našom mehaničnošću kao i Mjesec. Oči bulje ocakljene kroz ljetna vrata solsticija. Prede, prede. Oduzimaju energiju ljudskim bićima, time hraneći Mjesec. Mačke su zlokobna djeca Mjeseca.“
  
  U nekoliko kadrova filma dokumentirana je i iznimna umjetnikova prijateljica Branka Prša koja je posljednjih desetak godina uz Darka Schneidera Trokutu činila komunikacijski most izvan njegova svijeta stana-galerije Ilegalis-Antimuzeja. Zanimljiv je detalj kada Vladimira Spindler primjećuje da se Trokutova boja glasa promijenila u trenutku kada je preko mobitela razgovarao sa sinom Mislavom.
  
  „Koliko mi je pričao,“ citiram iz e-mail razgovora s autoricom, „nije dobivao potporu Grada, države da mu pomognu naći prikladan prostor gdje bi mogao udomiti svoj veliki Antimuzej. Često su mu obećavali. No, znate kako je to s umjetnicima... Mi često ne znamo prodati svoj rad, biti dio nekog lobija i onda se stvari naprosto ne dese. Umjetniku katkada treba i podrška. Oni neki ljudi koji su spretniji u tome kako nešto prodati, kako uložiti... Zato su umjetnici nekada imali mecene. Trokut nije imao tu vrstu podrške, bio je boem. I sam je rekao u filmu da je volio više ljubovati, družiti se… I da mu je žao. Najviše ga je boljelo to što je zaključio da ništa u životu nije dovršio, ni svoju poeziju, knjigu. Mjesec dana pred nenadanu smrt nekako se u tome angažirao i želio je da ostvari želju i otvori svoj Antimuzej. No, smrt je bila brža.“
  
  Posljednju scenu filma sa stablom jabuke, u kojoj se umjetnik vraća živoj slici Prvoga grijeha, snimili su zajedno s Ivanom Posavcem u dvorištu odvjetnika Silvija Hraste, Trokutova prijatelja i kao što ga mediji određuju – njegova mecene i kolekcionara njegovih djela. To je ujedno i Trokutova posljednja živa i životna slika.
  
  Prijateljstvo s Trokutom Vladimire Spindler, njezin prvi dokumentarni film, izniman je primjer intimističkoga filma koji u troslojnoj matrici dokumentira svakodnevicu jedinstvenoga antiumjetnika Vladimira Dodiga Trokuta: matricu filma o njegovoj svakodnevici u njegovu stanu-Antimuzeju Ilegalis, koju umjetnica interpolira drugom filmskom frakturom – njegovim radovima, uglavnom iz opusa Objekt poezija, kao i vlastitim bilješkama o tom jedinstvenom antiumjetniku i antimuzeologu kojega je imala privilegij snimati jer, kao što je sama istaknula – zanimaju je iščašene sudbine ovoga maloga grada koji se nažalost ne zna brinuti za svoje žive skulpture, spomenike, kakav je bio V. D. Trokut, „iz porodice hrvatskih poglavica“.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 8. srpnja 2021.
  (Tekst je napisan u povodu projekcije održane u kinu Forum, SC, Zagreb 15. svibnja 2021.)

Piše:

Suzana
Marjanić