Plesačima treba vjerovati

Intervju: Ljiljana Gvozdenović, koreografkinja, u povodu premijere baleta Mačak u čizmama na Osječkom ljetu kulture

  • Ljiljana GvozdenovićNa Osječkom ljetu kulturu, 30. lipnja 2021. premijerno je izveden balet Brune Bjelinskog Mačak u čizmama. Koreografkinja je Ljiljana Gvozdenović, a predstava je projekt osječkog HNK-a, odnosno njihovog Baleta (koji stalno radi, ali pravno ne postoji) i baletnog ansambla Europaballett iz St. Pöltena. Ljiljani Gvozdenović i njezinoj provjerenoj autorskoj ekipi (suradnik koreografkinje Andrei Izmestjev, dramaturginja Tena Štivičić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Barbara Bourek) to je, ako se ne varam: nakon Zagreba, Splita i Novog Sada četvrto uprizorenje tog baleta.

    Ljiljana, nema sumnje da ti je Mačak u čizmama već dubinski, višestruko sjeo. Što znači ponovno postavljati koreografiju za novi ansambl i je li se u ovih dvadesetak godina nešto bitno mijenjalo u tvojoj scenskoj viziji djela?

    Mijenjalo se puno toga, gotovo sve. Predstava je znatno kraća nego ona zagrebačka pa je time čini mi se dobila poželjan tempo u izmjeni raznolikosti slika, što je čini aktivnijom. Važno je i to da pojedini ljudi u ansamblima s kojima sam radila daju svoj ton nekoj ulozi i to me jednostavno ponese u smjeru koji možda i nije planiran ali je uspješan. Plesačima i njihovim talentima treba vjerovati. Solističke dionice nešto su kraće ali jednako zahtjevne, to gotovo da je ostalo isto osim što je ponegdje plesački, tehnički i interpretativno bilo zanimljivije kao što je to u slučaju osječke verzije gdje su solisti iznimnih mogućnosti zaista oduševili.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bruno Bjelinski, Mačak u čizmama, kor. Ljiljana Gvozdenović, foto: Kristijan Cimer
    Pretpostavljam da je Osijek bio poseban izazov da ne kažem avantura?

    Posebna avantura svakako, taj ansambl uopće nisam poznavala. Vuka Ognjenovića poznajem od njegovih početaka u Zagrebu i znam koliko je energije uložio u očuvanje te vrijedne grupe ljudi i očuvanje baletne umjetnosti u Osijeku. Trebalo je imati hrabrosti i držati te entuzijaste pod krovom nacionalne kuće a istovremeno NE imati tu treću umjetničku granu koja bi ravnopravno stajala uz bok drame i opere. Nekada je Osijek imao balet iz kojega su ponikli vrijedni solisti Antonije Maksimović, Tanja Stanojević-Pezelj, Božica Miletić-Lisak, Antun Marinić, Matilda Tudaković i mnogi drugi. Gdje se i kako izgubio balet kao dio kazališta ne znam, ali znam da balet treba i publici i kazalištu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bruno Bjelinski, Mačak u čizmama, kor. Ljiljana Gvozdenović, foto: Kristijan Cimer
    Vuk Ognjenović je sam kratko plesao u Europaballetu u St. ltenu, nakon čega već niz godina održava umjetničke veze i uspješnu suradnju s tim austrijskim ansamblom čiji su plesači više puta bili profesionalna podrška u za Osijek zahtjevnijim naslovima klasičnog baleta.

    Suradnja sa St. Pöltenom pokazala se izvrsnom mada je moja želja bila da to bude suradnja sa splitskim HNK-om koji ima savršenu solističku podjelu za Mačka koja već poznaje koreografski materijal. No korona je umiješala prste, puno toga se odgađalo i sada kada smo se sramežljivo počeli otvarati, na neki način došlo je do sudara termina i suradnja sa Splitom se nije mogla ostvariti. Iskreno žalim što u tom smislu razmjena umjetnika između naših nacionalnih kuća ne ide ležerno barem što se baleta tiče, no u ovom slučaju mladi plesači iz Europaballetta su nas oduševili, vjerujem da će se njihova suradnja sa osječkim baletom i dalje nastaviti. Moram reći da su i ti mladi ljudi bili oduševljeni ljupkim kazalištem u kojemu su se našli i duhovitim izvedbama onih malih karakternih uloga kojih u Mačku ima puno a koje su osječki plesači izvodili s puno žara.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bruno Bjelinski, Mačak u čizmama, kor. Ljiljana Gvozdenović, foto: Kristijan Cimer
    Paralelno s radom na predstavi, ti i tvoj suprug i profesionalni suradnik Andrei Izmestjev ste radili s dvoje mladih osječkih plesača pripremajući ih za Natjecanje Mia Čorak Slavenska.

    Kada je sezona tako siromašna nastupima plesačima je teško održati dobru formu. Zato smo započeli rad sa Laurom Špindel koja je inače učenica naše zagrebačke škole i Rafaelom Maurom. Oboje su jedan dio svojih karijera proveli u Europaballettu no korona je prekinula nastupe i mnogi su se plesači vratili kući. Tako je i Laura povela u Osijek svog prijatelja iz dalekog Brazila, tu su se našli u skromnom repertoaru ali u grupi koja nije prekidala nastupe ni u tim groznim vremenima. Radili smo prekratko za međunarodno natjecanje ali nama je bilo važno da se osječki plesači pojave, da se čuje da postoje, da upoznaju kolege iz raznih zemalja i odmjere svoje snage. Opravdali su povjerenje uprave HNK-a koja je pomogla u ostvarenju tog putovanja u Zagreb. Imali su profesionalni nastup s nešto treme dakako, jer nije taj pothvat lagan. Nije bio ni drugima, osjetila se pauza u nastupima, prekidi u radu zbog pandemije i nesretnog potresa koji nas je sve dodatno šokirao. Svakako, kapa dolje organizatorima koji su ostvarili to natjecanje u teškim uvjetima.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bruno Bjelinski, Mačak u čizmama, kor. Ljiljana Gvozdenović, foto: Kristijan Cimer
    Znamo da je osječki Balet u, u najmanju ruku, vrlo specifičnoj i neobičnoj situaciji. Rođena si u Vinkovcima, imaš slavonske korijene, i pričala si da se tvoj prvi, vjerojatno ključni susret s kazalištem i baletom dogodio u Osijeku. Postavljanje Mačka u čizmama prava je gesta odanosti i podrške. Kao iskusna baletna umjetnica i radnica u kulturi, da te netko želi poslušati, kako bi pokušala riješila ovaj dugogodišnji apsurd baletnog programa u kazalištu bez Baleta?

    Odanost i podrška osječkom kazalištu ostaje trajna. To nije uopće upitno. Sad, kad bi me netko želio poslušati otvorio bi nekoliko, barem šest radnih mjesta za balet, te doveo pedagoga koji bi se posvetio i studiju možda nešto starijih polaznika koji bi popunjavali balet kao što su to i dosad činili. U ovoj sezoni otvara se osnovna baletna škola u Osijeku. Mi znamo da je školovanje balerine dugo osam godina. Dakle treba vremena da se stvori domaći školovan kadar. Zato govorim o ozbiljnom svakodnevnom radu polaznika studija koji bi na taj način brže dolazili u ansambl. Vjerujem da talentiranih ima, i sada su u Mačku bile djevojke iz studija. Nužan je međutim svakodnevni rad. Imamo primjere iz studija za muške plesače kakvi su nekada bili pod kapom HNK-a u Zagrebu, no taj rad je zbilja bio svakodnevni i urodio je plodom. Osijek nije mali grad, razvija se u mnogo smjerova, ima publiku koja želi baletne predstave i okolne gradove koji su također posjetitelji kazališta. Repertoar se mora širiti a to je bez plesača nemoguće. Trenutno imaju Orašara, Mačka u čizmama i Koncertni program. Još nekoliko naslova dobro bi došlo osobito ako bi bili izvedeni sa domaćim snagama.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bruno Bjelinski, Mačak u čizmama, kor. Ljiljana Gvozdenović, foto: Kristijan Cimer
    Vjeruješ u takve mogućnosti?

    Optimizam me nikada ne napušta, zato vjerujem da će se ostvariti ta željena radna mjesta i bolji uvjeti rada, recimo klima uređaj u baletnoj dvorani jer na ovim vrućinama bilo je zaista teško. Vjerujem da Slavonija s Osijekom kao centrom zaslužuje više pažnje svih nas. Nije to samo puki sentiment jer me je ovaj projekt vratio u djetinjstvo i ispunio radošću. Tu radost dijelim i sa suradnicima, plesačima i publikom, to je posao i zadaća umjetnika i umjetnosti.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 8. srpnja 2021.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji