Posljednje dvije predstave 38. tjedna suvremenog prikazane su 18. i 19. lipnja u Histrionskom domu. Predstava One-Eno autorice i koreografkinje a ujedno i jedne od izvođačica, Urške Centa preplitanjem elemenata kulture flamenka i suvremenog plesa dočarava jedinstvo ženskog principa i osobne, duboke ženstvenosti. „Njezini su koraci uobičajeni koraci, njezina misao je misao bezbroj drugih, a njezino krilo je polje u kojem može postojati samo zajedno s njima. Sve dok njezin osjećaj pripadnosti ne prekida slutnja pojedinca i sve njezine pore ne prožima miris slobode.“
Predstava započinje postupnim odvajanjem dviju plesačica omotanih dugačkom tkaninom koja ih čvrsto povezuje. Kada se i uspiju razdvojiti i krenuti na suprotne strane, shvatimo da su im suknje povezane i da kretanje jedne utječe na kretanje druge povezujući ih tako u jedinstvenu cjelinu. Dvije plesačice se savršeno nadopunjuju, podcrtavajući dramaturšku ideju Andreje Kopač o ženi koja u istodobnom traganju za suživotom i osobnom slobodom dijeli sudbinu svih žena. Plesačice su različitih temperamenata i kvaliteta pokreta. Tjelesni rječnik Urške Cente nepobitno je vezan za flamenko: držanjem, pozicijama ruku i tijela; pokreti Tine Haburn slijede njezin stil ali u pomaku unutar plesne nomenklature suvremenog plesa.. Smireni, mekani pokret Tine Habun i energičan, virtuozan, strastven i precizan pokret Urške Centa prirodno se nadopunjuju, nastojeći na osoban način preuzeti kvalitete one druge.
Iznimno je upečatljiva scena u kojoj Urška Centa koristi tijelo partnerice kao udaraljku za virtuozni body-music, pri čemu, ostajući vjerne svaka svom plesnom habitusu, ostvaruju složeni i duboko emocionalni dijalog. Neodvojiv dio predstave su i glazbenici, skladatelji i izvođači Robert Jukič i Tomaž Gajšt koji živom glazbom prate plesačice. U jednom trenutku i sam instrument – kontrabas postane treći plesač, a ujedno i udaraljka kojom se plesačice služe. Naposljetku Urška Centa dozvoljava da je njezina energičnost i ritmička preciznost pročisti u solu koji je dijalog unutarnjeg bića, flamenco pokreta i zvuka (tapkanje nogama, pucketanje prstima, pljeskanje dlanovima, dah i glas) otkrivajući svoju neobično moćnu i tajanstvenu (izvođačku) osobnost. Urška Centa je fascinantna izvođačica zapanjujuće ritmičke preciznosti i plesne izražajnosti a njezino pretapanje suvremenog plesa i flamenka predstavlja svježinu i inovativnost za oba plesna stila. Predstava plijeni virtuoznošću, s lakoćom dopire do publike i razvidno podiže raspoloženje.
S druge strane predstava Verso (što u prijevodu znači nasuprot), koreografa i autora glazbe Lászla Mádija predstavlja „okrenuti svijet paralelnih interpretacija, proučavajući estetska i filozofska pitanja, nešto drugačije“. Plesač i četiri plesačice postavljeni su u situacije da ne slijede uobičajen tj. logičan način kretanja, nego se propituje „ …nešto drugačije osim uobičajenog i običnog … te se nalazimo licem u lice s karmom koja nije generirana uzročno posljedičnom vezom, ali se ipak hrani na vrlo neočekivan način našim postupcima i željama.“ Želja da se razbiju svakodnevne navike i da se na neki novi način sagleda kretanje dovela je do niza nepovezanih i nepredvidivih situacija kojima simbolično upravljaju florescentne kocke postavljene na podu i u zraku koje se naizmjenično pale i gase. Predstavu započinje plesač koji minimalnim pokretima pleše neki unutrašnji ples za sebe, a u susretu s plesačicama nastoji razbiti njihovu kontinuiranu ujednačenost. U nizu susreta plesači oživljavaju osjećaje dvojnog značenja koji rezultiraju nepredvidljivim situacijama i posljedicama.
Kao što sam autor navodi „pokreti, cjelokupan rad tijela čini se da su na pogrešnoj strani i ne idu u smjeru koji bi bio logičan“ što ponekad izaziva zbunjenost kod gledatelja i otežava praćenje predstave. Bez obzira na stilsku ujednačenost plesača: Liliáne Bozsnyái, Dávida Dabóczija, Réke Gyevnár, Adriene Horváth i Renáte Joó, cjelokupna koreografija više usmjerena na filozofsko preispitivanje inverzije, a manje na tjelesnost, ostavlja osrednji dojam. Kao da su plesači imali niz koreografskih zadataka koje su izvršavali, a nedostajala je neka konzistentna povezanost same dramaturgije. Elektronska glazba podcrtavala je koreografske situacije bez nekih značajnijih ritmičkih promjena, oslanjajući se više na atmosferu nego glazbeni poticaj.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 8. srpnja 2021.
