Iako sačinjava svojevrsni dokumentarni oblik izvedbe iz prosinca 2018. godine, film T-Objekt u produkciji umjetničke organizacije KRILA (Kreativni laboratorij suvremenog kazališta, Rijeka) doista funkcionira kao samostalna koreografska misao, propitujući improvizacijske mogućnosti plesne izvedbe zasnovane na prostorno-specifičnom tjelesnom iskustvu i komunikaciji s arhitektonskim objektom kao pasiviziranim segmentom postindustrijskog urbanog tkiva Rijeke. Ujedno za plesne autorice ova izvedba predstavlja nastavak primjene improvizacijskog metodološkog modela koji su razvile tijekom suradnje na međunarodnom projektu transnacionalnih umjetnika Reflective Bodies / Misaona tijela. Sljedeći primjere ranijih izvedbi Misaona tijela (Filodrammatica, Korzo 16, 2016.); Misaona tijela 2 (Galerija Kortil, 2017.) te Misaona tijela 3 (H-Objekt, 2018.), film T-Objekt proizlazi iz shvaćanja izvođačkog zadatka kao ostvarenja živog dijaloga s urbanim tkivom i zajednicom grada, ali minimalnim sredstvima, s jednostavnim izvođačkim ciljem „tijelima i kretanjem svjedočiti tom prostoru i tadašnjem trenutku“.
Poprište izvedbe jest dobro poznat T-Objekt u sklopu bivšeg tvorničkog kompleksa Rikard Benčić, koji je od prije dvije godine u procesu arhitektonske obnove i prilagodbe novim društvenim funkcijama. T-Objekt se obnavlja za buduće sjedište Gradske knjižnice Rijeka. Povratak u arhitektonski kompleks u kojemu su autorice prethodno već realizirale jednu izvedbu, što ističu u informativnoj najavi projekta, treba shvatiti kao višeznačno tematsko ishodište. Motiv vraćanja je prenesen na formalnu razinu kao temeljna konceptualna postavka koreografije, a posve u duhu jezika tradicionalne filmske vrpce na način koreografirane rewind opcije, kretanja unatrag. Tim referiranjem na skorašnju revitalizaciju društvene svrhe objekta kao i činjenicu da u trenutku predstavljanja filma takav napušteni prostor u kompleksu više ne postoji, naglašava se dokumentarni značaj zapisa.
Ujedno je potenciran ambivalentan oblik prisvajanja i privatizacije devastiranog, opustjelog prostora u odnosu na tjelesnu prezentnost izvođačica. Jedna od mogućih asocijacija je ona u kojoj u maniri haunted house, objekt usisava izvođačka tijela bez njihove posvemašnje kontrole svijesti, magnetski ih privlači svojim površinama, zbog čega one fokusirano ispituju njihovu taktilnost – po podovima klize punim stopalima, obgrljuju stupove, dlanovima šaraju po površini tla punoj crvenog pijeska osipane cigle, miluju i otkidaju sasušene okrajke boje na vratima i štokovima, dok površine zauzvrat muziciraju svojim škripanjem, krckanjem, ljuštenjem, drobljenjem, osipanjem, pa i zveckanjem. Naposljetku zgrada izbacuje izvođačice, jednostavno kao što ih je i udahnula.
U strukturi filma isprva je naglasak na samostalnom istraživanju prostora pri čemu tri izvođačke persone ne komuniciraju međusobno nego s arhitekturom, ispitujućim pogledima i diskretnim kretnjama, tražeći odgovarajuće pozicije u zoni prostornosti i na njezinim rubovima, prianjajući uz zone svjetlosti uz prozore, ispitujući čvrsto tlo pod nogama, ukopavajući se u izrovana polja prašine ili prosipajući iz dlanova prašinu koja na crvenkastom svjetlu izgleda poput bakrenih iskrica. Nakon primarno taktilnog istraživanja okoline, izvođačice se povezuju i sinkroniziraju u izvođenju slobodnih kretanja koja se odvijaju kao intuitivna potraga za antropometrijskim analogijama u kojima se odražavaju zakonitosti arhitektonskih, plošnih i prostornih odnosa u hipostilnim dvoranama objekta.
Između stupova pokretima ispisuju spiralne putanje, formirajući točke i varijacije geometrijskih perimetara zamišljenog kruga ili trokuta. Oko metalnih konstrukcija pregradnih zidova i mreža preko kojih se propinju, ispisuju forme muskulaturnog ornamenta. Izgradnja izvedbenog sižea zasniva se na dosljednom principu konstrastiranja linearno dinamiziranog i plošnog pokreta s prostornim kretanjem cirkularnog karaktera, što prati i formalni govor kamere, koji odmjereno izmjenjuje duboke i plitke, statične i dinamične mizanscene, popunjene šumovitim obiljem raznovrsnih zvukova. Mehanička pravilnost ili oštrina uslojenih zvukova, zahvaljujući imaginaciji informiranog gledatelja, ponekad odvodi u evociranje odjeka nekadašnje industrijske aktivnosti objekta. Iako se kamera oslanja prvenstveno na zatečene izvore svjetla, zbog čega se izvođačka tijela u zamračenom prostoru u velikom broju kadrova prikazuju kao tamne pokretljive mase u kontralihtu, dinamičnom montažom se kombiniraju dojmljivi totali i bliski planovi, često fokusirani na detalje pokreta pa i portrete izvođačica, umivene reskom dnevnom svjetlošću.
Tijelo, zgrada, grad – sve su to oblici ljudske egzistencije, a u plodnoj interdisciplinarnosti suvremenog umjetničkog izražavanja zanimljivo je pratiti nastojanja da se otpleše arhitektura. Iskustva pokazuju da takvi događaji mogu biti realizirani kao zavodljivi urbani spektakli poput slavne koreografije Rapture (Fisher Center, Bard College, New York, 2007.) nagrađivane koreografkinje Noemie Lafrance koja je realizirana na vanjskom arhitektonskom oplošju zgrade Franka Gehryja. No u filmu T-Objekt autorska namjera je, dakako, neizmjerno skromnija i manje ambiciozna u podilaženju vizualnim učincima, ali i bitno drugačija u svojoj orijentaciji prema aspektima komunikacije koji dodiruju neke nevidljive i unutrašnje predjele u istraživanju arhitekture.
Tu je riječ o privremenoj aktivaciji dugogodišnjeg pasivnog mjesta, izmaknutog iz sfere društvene upotrebe, o intuitivnom pronalaženju oblika intimizacije sa samoćom zapuštenog, statičnog i tihog arhitektonskog spavača kroz pokret i kreiranja oživljene prostornosti kao memorijskog polja biodinamičkih odnosa. Scena u kojoj jedna od izvođačica sakriva lice iza profila metalnog potpornja da bi s njim formirala frontalnu superpoziciju iz koje nastaje hibridni lik u kojoj posvojeni element arhitektonskog skeleta dobiva ljudsku konturu, dojmljiva je vizualna metafora tog nastojanja.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 16. srpnja 2021.
T-Objekt
autorice i izvođačice: Fernanda Branco, Monica Giacomin, Ivana Peranić
kamera Hrvoje Franjić, montažerka Yue Wang
financijski podržalo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE