Plesna scena.hr

Putovanje trostruke heroine

Branimir Norac, UO Škvadra i Teatar &TD, Zagreb: Monomit, kor. Marta Habulin

• 
  
  Monomit je plesna predstava nastala suradnjom mladog plesnog kolektiva Škvadra i inovativnog multi-instrumentalista Branimira Norca, čija je glazba okvir za predstavu. Sam pojam monomita prisutan je u naratologiji kao putovanje junaka, odnosno prepoznatljiv je predložak za priču koja se u svim tradicijama prepričava u kojoj junak kreće na mističnu avanturu i nakon niza kriza i iskušenja vraća se kući transformiran, s moćima koje stavlja u službu ostatku zajednice koja ga okružuje. Ovaj arhetip o mističnoj transformaciji pojedinca na osobnom putu, popularizirao je Joseph Campbell u svojoj poznatoj knjizi Junak s tisuću lica (The Hero with a Thousand Faces) još 1949. godine.
  
  Koreografkinja Marta Habulin, u suradnji s plesačicama Evom Kocić i Gendis Putri Kartini, tu temu razrađuje na tjelesno i vizualno suptilan, izvođački sofisticiran i konceptualno-koreografski dosljedan, možda čak i predosljedan način. Zanimljivo, motivu heroja prilazi se spajanjem dvaju tijela, pa su tako plesačice tijekom cijele predstave povezane, odnosno u prijenosu težine tijelom na tijelo. To spajanje dvaju tijela, odnosno njihova neodvojivost funkcionira kao pretpostavka iz koje izranja sva koreografska građa ove jednosatne predstave, izvođački ulaz odnosno plesačka investiranost, uz glazbu i vizualnu opremu cjelokupna materijalnost predstave. Odluka da se mono-mit, dakle osobno transformativno putovanje tematizira kroz scensko putovanje dvaju tijela, iako eksplicitno nije objašnjenja, otvara brojne psihološke, arhetipske ili iskustvene motive o individualnom postojanju kao onome uvijek odvojenom od cjeline (ili od svog duhovnog para), ili pak o odnosu ega i duhovnog tijela koji se uvijek, svjesno ili nesvjesno prate, koji pojednostavljeno rečeno, čine životni dijalog i čijem ujedinjenju težimo.
  
  Plesačice nas dočekuju u Maloj dvorani Teatra &TD u zadimljenom, polumračnom prostoru, odjevene u kostime blijedih boja kože koji potenciraju igru dualnosti, naslonjene leđima. Ples-putovanje započinje polagano ljuljanjem, prenošenjem težine i razvija se prateći ritam, dinamiku i puninu glazbe. Atmosfera je duboka, arhetipska, vizualnost predstave je detaljna i višeslojna (predstava bi zasigurno dobila na snazi da se igra na većoj sceni u kojoj je slika udaljenija i prostorne distance veće). Plesačice razvijaju koreografski slijed dižući dinamiku i usložnjavajući prijenose težine, pažljivom i detaljnom igrom tjelesnog osluškivanja, taktilnosti, provjeravanja kontakta, zajedničkog disanja. Prateći uspon glazbe, predstava se ostvaruje u njihovom potpunom preuzimanju jednog tijela na drugo, i ulaskom u vertikalnu zonu. Prema finalu predstave, autorska je odluka da se glazbena kulminacija kao najveća kriza prepusti glazbi, dok se plesačice utišavaju u polumraku na podu. Na samom kraju, ponovno ustaju, ne odvajajući se, donekle dižu intenzitet i završavaju prvim zajedničkim pogledom u publiku.
  
  Iako ustrajavanje na postavljanoj tjelesnoj situaciji povezanih tijela pokazuje autorsku odlučnost, u finalu predstave, nedostaje promjena perspektive, stvarna fizička ili konceptualna kriza, prijelom, transformacija, proboj u neočekivano, promjena perspektive. Kao da, mogla bih reći, dosljednost obuzdava da imaginacija, a onda i tjelesnost eksplodira, pronađe samu sebe s druge strane ideje. Tako je Monomit vrlo lijepa i domišljena, tematski lako dostupna, odlično izvedena predstava, koja samu sebe malo previše drži pod kontrolom.
  
  © Iva Nerina Sibila, PESNA SCENA.hr, 16. srpnja 2021.
  
  Monomit
  koreografkinja Marta Habulin
  izvode: Eva Kocić, Gendis Putri Kartini
  glazba Branimir Norac, dramaturg Patrik Gregurec, dizajn svjetla Martin Šatović, kostimografija Barbara Radelja, dizajn plakata Julia Stura

Piše:

Iva Nerina
Sibila