Plesna scena.hr

Intrigantne upute za utonulo društvo

22. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 23. – 25. srpnja 2021.

• 
  
  Iako je, nakon prvog festivalskog dana u Svetvinčentu, kao „predstava otvaranja“ u medijima istaknut Prostor za Revoluciju beogradske Bitef Dance Company, zapravo je u petak 23. srpnja program započeo na velikoj sceni u (svake godine sve ljepšem) kaštelu Grimani iznimno profinjenim duetom Lo Invisible španjolske skupine No bautizados koju čine plesačica i koreografkinja Katia Humenyuk te glumac i pantomimičar Rolando Salamé. Ona je sitna i brza, on asketski izdužen, poput El Grecovog autoportreta. Njihovo dinamično partnerstvo je tjelesno autentična neprestana transformacija uloga bliskosti: čine se poput oca i djeteta, prijatelja, ljubavnika, na kraju poput Stvoritelja i Ljudskog bića, a međusobna osjetljivost, napregnutost odnosa zrcali duboku emotivnu i egzistencijalnu povezanost koja produhovljuje biomehaniku izvođačkih tijela.
  
  I dok je Lo Invisible otvorio vertikalu prema bliskom, poznatom nam već istarskom zvjezdanom nebu, eksplozivni, duhoviti i nadasve komunikativni Prostor za Revoluciju Isidore Stanišić zagrabio je u zajedničku prošlost i oduševio je i nasmijao okupljene energičnom i angažiranom groteskom. Ključna je autorska dosjetka mekana podloga, scena koja je zapravo veliki madrac (s presvlakom na cvjetiće i jastucima) pa kako onda na toj ugodno mekanoj, gibajućoj podlozi sačuvati čvrste stavove? Utjeloviti nepokolebljivu snagu Internacionale? Pitanje postavljeno u programskom tekstu: „ima li društvo utonulo u senzacionalizam, šoping centre i reality programe uopće snage za otpor, bunt i promjenu?“ ne čini se da ima pozitivan odgovor. A ta utonulost je u predstavi posve demetaforizirana! Svakako, riječ je o odlično zaigranoj predstavi koja jednostavno veseli.
  
  Između ta dva gostovanja, na trgu pred Kaštelom Studio za suvremeni ples je izveo Spektakl koreografkinje Irme Omerzo. Predstava koja je premijerno izvedena prema svim važećim mjerama i po danu na „neuglednome platou kraj zagrebačkoga školskog igrališta Elipsa“ (Jelena Mihelčić u osvrtu) tu je, pod reflektorima, dobila snažniju scensku dimenziju ironične simbolike suvremene hrvatske plesne scene. Plesne umjetnice i prekarne radnice ozbiljno i angažirano kombiniraju koreografske motive, sekvence i pozicije (preuzete iz povijesnog, nepostojećeg arhiva pokreta Studija za suvremeni ples) i fizički rad preslagivanja konstrukcija od teških metalnih cijevi pri čemu, u kratkom zastoju na određenoj točki iznesu neku misao, lamentaciju direktno ili indirektno vezanu uz teme iz povijesti plesnog spektakla (koje nisu sve jednako sretno sročene). Suprotstavljajući kazališnu definiciju pojma (efektna, skupa predstava za puno izvođača) sa značenjem bližim etimologiji: događaj zanimljiv za gledanje, autorica se dotiče povijesti ansambla (Studio za suvremeni ples je imao svoje spektakularno zlatno doba kad je u njemu plesalo deset plesačica i deset plesača, koji su zahvaljujući mjuziklima i televiziji mogli živjeli od plesa), ali i odmiče u smislu prava na pozornost (svake) nove generacije plesača.
  
  Druga večer započela je premijerom plesno-glazbene monodrame Lulu redatelja, koreografa i dramaturga Staše Zurovca i skladatelja i glazbenika / izvođača Alexandera Balanescua. Lik junakinje Wedekindovih drama, fatalne i tragične Lulu interpretira upečatljiva Andressa Miyazato, brazilska plesna umjetnica s karijerom primabalerine u kazalištima u Darmstadtu i Linzu. Riječ je o poetskom kazalištu pročišćenih zvučnih slika jednostavne i snažne simbolike. Balanescu je ovaj put statičan na lijevoj strani scene, ali silno prisutan (i na neki način scenski balans prijetećem crnom muškom sakou sa šeširom na stalku koji je na drugoj strani) kao onaj koji proizvodi nemir, tjera na pričanje priče. Zvukom grebe i prelijeva emocije i napinje prostor i usamljeno, izloženo žensko biće koje rezonira kontrolirano poput još jedne strune na njegovoj violini. Andressa Miyazato svojim zrelim plesački izrađenim tijelom od početka anticipira, nosi upisanu tragediju. Nema iznenađenja ni pokušaja bijega, ni strasnog protesta pred događajima i upisanom sudbinom. Samo nizovi impulsa, unutarnjih i vanjskih čiji se sukob odražava u trpnom centru, u lomnim zglobovima, stezanju mišića, svijanju kralježnice, kosi koja sakriva dio lica. Scenske slike se mirno pretapaju prema fatalnom kraju: nježnom i poetičnom, efektnom u bijelom i s crvenim ružama.
  
  Solo Plesne upute (neće zauvijek biti ovako) iznimno je intrigantan rad njemačkog koreografa Moritza Ostruschnjaka. Na sceni koja podsjeća na ring, postavljenoj na Trgu, sam se sa sobom (u skladu s aktualnim mjerama!) bori plesač Daniel Conant. On djeluje prilično neugledno u širokim hlačicama i majici. Ali zato ni trenutka ne miruje; srčano i mladenački vedro, on stalno nešto pleše, skakuće, izvodi vježbe, sekvence, igrice, kreće od narodnog bavarskog plesa, da bi prešao na baletnu vježbu, što ga odvede do boksa ili brake dancea, skakanja preko užeta... Radi jako ozbiljno pa se zaigra; uglavnom može se reći da pod svaku cijenu održava tijelo (pa time i duh) u formi. To njegovo kondiciono iscrpljivanje održava se u tišini, odnosno jedino on proizvodi zvukove i ritmove, i onda se najednom, neočekivano, nakon prilično vremena, u njegovu tišinu uključuje Sound of Silent Paula Simona. I dok slušamo Hello darnkess…, pjesničku, distopijsku viziju svijeta u kojem se nitko ne usuđuje ometati zvuk tišine koja raste poput raka… Daniel i dalje sam vježba, pleše, trči, diše, skače, plješće… Druga snažna i znakovita glazbena intervencija je dio Posvećenja proljeća Stravinskog, baletna glazba koja je svojim tamnim žestokim ritmom kao nijedna druga isprovocirala europsku publiku 1913. a do danas izaziva koreografe na tumačenja žrtve (pitanje tko, koga i kome žrtvuje). Ispostavilo se da je Danielov tempo pokreta točno odgovara ritmu Stravinskog. On i dalje nastavlja, uistinu ko navijen svoju rendom kombinacije koje već odavno nemaju nikakvu logiku. Posljednji glazbeni komentar i konačni čin otpora, ili barem radosne plesne provokacije je DAF-ov Der Mussolini, šaljivo rasplesan u skladu sa originalnim spotom kultne pjesme njemačkog elektro punka.
  
  Hrvatsku plesnu scenu drugi dan je predstavljao domaćin Festivala, Zagrebački plesni ansambl s Revel, Revel. Na otvorenoj sceni plesačice nisu izgubile na vještini, brzini i žestini. (Osvrt pročitajte ovdje.)
  
  Posljednji, treći dan Festivala započeo je u Mediteranskom plesnom centru predstavom Skupa Petre Hrašćanec. Ne znam je li bio problem u prostoru, ili pritisku (uvjeti su uistinu bili teški), tek djevojke nisu uspjele uspostaviti kemiju i čaroliju korskog zajedništva kakvu pamtimo s premijere. (Osvrt na premijeru pročitajte ovdje.)
  
  Amerikanka Sara Shelton Mann sa svojim solom Druga strana: Noć sanjarenja nije ostavila dublji dojam, no cijeli Festival je završio grandiozno sa španjolskim Gran Bolerom. Jesús Rubio Gamo okupio je veliki ansambl od dvanaestero plesača iz Madrida i Barcelone te znamenitu Ravelovu glazbu prenapregnuo u pedesetominutni ritual preobrazbe zajednice. Monolitnost grupe zatvorenih, ozbiljnih, užurbanih pojedinaca, (plesnih) radnika, koji marširaju zadanim putovima polagano rastače neočekivani osobni impuls, zastoj, plesni pokret. Moćna repetitivnost ritma oblikuje obrasce kretanja po prostoru, ali i prodire sve dublje pod kožu. Kemija počinje djelovati kroz ispade, partnerstva, a svakom malom pojedinačnom preobrazbom mijenja se cijela grupa, i nitko ne posustaje. Napor je izazov i užitak, ples je otpor, bolero je zaziv i molitva; tvrdoglava, zaumna upornost otvara nepoznate rezervoare snage, znoj curi iz svih pora, odjeća postaje tijesna. Promjena je zarazna, radosna i ekstatična. Kraj je trenutak zajedničke pobjede, i taj osjećaj se preljeva preko ruba scene u publiku.
  
  „Ples daje nadu tijelu.“ Konstatacija iz programskog teksta Gran Bolera potaknula me na misao da je dolazak u Svetvinčenat, okupljanje članova zajednice i zajedničko svetkovanje plesne i izvedbene umjetnosti krajem srpnja u kamenom, renesansnom centru gradića (poznatog i po obitelji Ferlin), posebno u ovo otuđujuće doba, postao neka vrsta hodočašća. Jer uvijek se tamo nađe neka predstava s pomakom, neki novi izvođač, ili neki istinit susret ili razgovor, koji daju smisao profesije i vraćaju nadu, odnosno jačaju vjeru u umjetničko poslanje. A s vjerom se, kako su nas učili, i brda pomiču!?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2021.
  

Piše:

Maja
Đurinović