Pauza tijela

Uz dvije izvedbe Antisezone: Filip Sever, Tijelo M. N.; Dunja Crnjanski, Pauza, Kulturni centar Travno, 3. srpnja 2021.

  • Filip Sever, Tijelo M. N., foto: Nina Đurđević

    Filip Sever plesnu predstavu Tijelo M. N. otvara pričom o tijelu, i to ne o bilo kojem tijelu već o vlastitom tijelu, o životnoj priči određenoj tijelom. I dok početni okvir te izvedbene „tijelopriče“ otvara postavkama o tijelu koje možemo pronaći na Wikipediji i koje označavaju samo fiziološku, biološku činjenicu tijela, tijelo bez Ja ili bez duše, bez onoga što je upisano ispod kože tog istoga tijela, priču o vlastitom tijelu umjetnik započinje, dakako, od rođenja. Kao što navodi autor i izvođač ove „tjelesne“ predstave o tijelu, izvedba je u formi predstave-predavanja, kratki osvrt na vlastito tijelo. Pritom predstava je dijadno oblikovana; i dok je prvi dio predstave predavački, gdje se enciklopedijske činjenice o tijelu brišu onim individualnim iskustvima o tijelu, a pritom je umjesto tragičnoga modusa autor odabrao humorističan, montypythonovski pristup priči o vlastitome tijelu koje bi željelo biti androgino.
    Filip Sever, Tijelo M. N., foto: Nina Đurđević
    Izuzetna je priča o trenutku dolaska na svijet u rađaonici ginekološkim usisivačem. I pritom, autobiografska priča zatrta je doslovnom metaforom o „smrti autora“ u smislu Barthesovih postavki; naime, prelaskom iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto fiktivna persona imenom Matt North donosi intiman izvođački esej o tijelu, i to uglavnom o njegovim slabostima s obzirom da se radi o tijelu koje bi željelo biti androgino, a misli da ne može postići tu tjelesnu auru, obod. Ili kao što navodi autori/izvođač: „Je li moguće ‘škembastom tijelu’ postići androginost?“ Dakle, u crnom odijelu izvođač (Filip Sever) koji preuzima ime/ prezime fiktivnoga Matta Northa govori i o vlastitome tijelu, a otvaranje izvedbe tijela započinje na Vivaldijevu kompoziciju Četiri godišnja doba, Op. 8: Concerto No. 4. Slijedi upoznavanje sa svakim djelićem vlastitoga tijela – od grudi do nožnih prstiju, izvedba grudi, izvedba bradavice, izvedba nožnih prstiju, izvedba nogu. I nadalje umjetnikovim opisom: „Matt North crticama i dogodovštinama na granici fikcije i života, koje mu donosi suočavanje s vlastitim fizikalitetom kao umjetničkim alatom, na duhovit način prikazuje, dočarava svoje tijelo i svoje limite“.
    Filip Sever, Tijelo M. N., foto: Nina Đurđević
    U drugom dijelu izvedbe, koja je usmjereno na plesnu izvedbu bez verbalizacije (Filip Sever skida ljušturu crnoga odijela koje je određeno logos), umjetnik se ogoljava; gledamo ljušturu tijela bez spola, tjelesnu ljušturu sa svim mogućnostima, i pritom androgino završava u životinjskom ili kao što navode Deleuze i Guattari o postajanju životinjskom kao modalitetu deteritorijalizacije. Sandra M. Gilbert i Susan Gubar predložile su alternativni termin giandrija, jer već struktura termina androginija (grč. aner – muškarac, G andros i gyne – žena) odražava moć muške simboličke vizije nad ženskim viđenjem Univerzuma. Plesna predstava Tijelo M. N je nastala u sklopu kolegija Plesno kazalište, MA Neverbalni teatar na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (mentorica: Barbara Matijević). Riječ je o iznimnoj izvedbi-priči o vlastitome tijelu s kojim se u tragičnosti ljušture možemo i našaliti ili kao što glasi jedna od vrlo jakih duhovnih (ali i duhovitih) poruka koju nam je dao Tsong Kha-pa „Veseli svoje tvoje, tvoje je samo ovoga puta.“
    Dunja Crnjanski, Pauza, foto: Nina Đurđević
    Dunja Crnjanski svoj audio rad, zvučnu partituru za hodanje Pauza (aplikaciju nam autorica šalje mailom) određuje kao vježbu „poigravanja s pauzama u pokretu i pisanju“ koju je razvila i proširila „kratkim tekstualnim kontemplacijama o prisutnosti/odsutnosti, gradovima i budućnosti nostalgije“. Dakle, rad se sluša u javnom prostoru preko vlastitih mobitela i slušalica; sama sam slušala navedenu dvadestominutnu partituru „pauze“ na šetalištu oko Mamutice (u neposrednoj blizini zgrade Kulturnoga centra Travno) i preuzela pauzu sjećanja na baku s kojom sam bila u tom prostoru prije četrdesetak godina. Sjetila sam se mirisa njezinoga plavičastoga kaputa, njezinoga kruškolikoga tijela, mirisa sijena, seoskih životinja, njezine ljubavi i posljednjih dinara kojima mi je kupila, u jednoj trgovini u Mamutici, tada pomodnu kapu-slušalice. Bile su bijele poput onih iz Labuđega jezera.

    Poetski tekst upućuje, među ostalim, kako je potrebno uzeti i dan kao pauzu od svega što dolazi izvan prakse hodanja misli, o tome kako je sjećanje kao neka vrsta antimuzeja te kako se ono ne može lokalizirati, kako navodi Michel de Ceretau. Svi su citati iz knjige Budućnost nostalgije Svetlane Boym koja navedenom knjigom tekstualno vodi kroz ruševine i gradilišta postsocijalističkih gradova, Sankt Peterburga, Moskve i Berlina, istražuje zavičaje književnih svjetova Vladimira Nabokova i Josifa Brodskog i totalnih instalacija Ilje Kabakova, i razgledava zbirke, antiarhive uspomena nepoznatih useljenika, ono što bi fasciniralo npr. Vladimira Dodiga Trokuta u njegovom programu zbirnica očuvanja energija.
    Dunja Crnjanski i Suzana Marjanić; Dunja Crnjanski, Pauza, foto: Nina Đurđević
    Ta mala forma izvedbenih meditativnih tekstova nastala je, kako doznajem na web-stranici Antisezone, na dvodnevnom Labu izvedbenog pisanja koji su u travanjskom bloku održale plesna umjetnica Martina Tomić i dramaturginja Nina Gojić. „Na labu se istraživalo kako se izvedbeni koncepti mogu prevesti u tekst i promatralo se izvedbene potencijale interneta s obzirom na mogućnosti odnosa publike i umjetnika u virtualnom prostoru, postavljajući pitanje kako se ekonomije pažnje mijenjaju prelaskom iz jednog medija u drugi.“

    Navedene smo izvedbe pogledali nakon predstave Stasis: to visis Anne Javora i Ariane Prpić (o čemu smo pisali ovdje) , i upravo mi se nekako, nakon te izvedbene večeri u Travnom, nametnuo naslov Pauza tijela kojim sam objedinila te dvije iznimne izvedbe – uzeti pauzu, zažmiriti i doći do vlastitoga tijela, mnemotehnika sanjarenja na javi. Uzeti pauzu i vratiti se svim ograničenjima vlastitoga tijela i vlastitih nemoći (mojih osobnih gdje sam vlastito tijelo uvijek doživljavala u matrici Velog Jože). Uzeti pauzu, odmah, sada. Da. Bezuvjetno. Odmoriti se od vlastitih misli potraživanja.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2021.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji