Istinski autoritet

Sjećanje: Tatjana Lucić-Šarić (Benkovac, 18. listopada 1942. – Zagreb, 15. kolovoza 2021.)

  • Tatjana Lucić-ŠarićNapustila nas je Tanja...

    Nije bilo iznenada, nije bilo neočekivano, ali svejedno je bilo teško i bolno jer s Tanjom je otišao veliki dio našeg djetinjstva, školovanja i naših uspomena...

    Baletna pedagoginja Tatjana Lucić-Šarić rođena je 1942. godine u Benkovcu. Svoja prva baletna iskustva stekla je kod Mary Šembere i Silvije Hercigonje u Pionirskom kazalištu, a srednju baletnu školu završila je 1966. godine, u klasi prof. Višnje Hrbud Popović. Nakon kraćeg plesačkog angažmana u baletnom ansamblu Kazališta Komedija Tatjana Lucić-Šarić 1971. godine odlazi u Moskvu na Moskovsko akademsko koreografsko učilište gdje stječe diplomu baletnog pedagoga i tako postaje jedna od prvih nastavnica Škole za klasični balet na Ilirskom trgu koja se obrazovala na baletnopedagoškom području. Upravo su ti moskovski dani bili ključan trenutak u njezinom profesionalnom razvoju te su joj dali zamah, uporište i znanje potrebno za sve ono što je kasnije uslijedilo.

    Naime, u gotovo četiri desetljeća pedagoške karijere Tatjana Lucić-Šarić postala je centralno ime i nezaobilazni autoritet baletne pedagogije na ovim prostorima. Odmah po povratku iz Moskve zajedno s kolegama pokreće reformu nastavnog plana i programa, temeljenu upravo na iskustvima stečenim na Moskovskom učilištu, kojom se omogućuje prijelaz sa šestogodišnjeg na osmogodišnje školovanje otvarajući tako novo poglavlje u radu škole. U svojoj karijeri prošla je sve razvojne stepenice – od nastavnice baleta, mentorice, voditeljice stručnih aktiva da bi od 1991. do 1993. godine bila i ravnateljica Škole. Kruna njezinog rada bila je proslava 40. obljetnice Škole za klasični balet, 1989. godine, koja je obilježena svečanom produkcijom svih učenika škole, održanoj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu koju je u izravnom prijenosu emitirala tadašnja TV Zagreb. Više od četrdeset godina pedagoške karijere Tatjane Lucić-Šarić u kojima se u potpunosti posvetila radu u baletnoj školi na Ilirskom trgu, bili su ujedno i najplodnije razdoblje te Škole, od njezinog osnutka pa sve do danas, koje će i u budućnosti teško biti nadmašeno.

    Međutim, Tanja nije svojim radom i postignućima obilježila samo rad baletne škole nego je direktno utjecala i na razvoj hrvatskog baleta odgojivši više od pedeset profesionalnih baletnih plesača od kojih su neki ostvarili i svjetske karijere. Imena poput Irene Pasarić, Ljiljane Gvozdenović, Spomenke Krunić Šparemblek, Nataše Sedmakov, Svebora Sečaka, Dubravka Kolšeka, Staše Zurovca, Dina Bakse, Tomislava Petranovića, Ivane Jozić, ali i svih onih koje u tekstu ne mogu spomenuti poimence, govore jasno o Tanjinoj ulozi u povijesti hrvatskog baleta. Kada se u taj niz uključe i učenici njezinih učenika kojima je kao mentorica pomagala u pedagoškom radu, kao i svi oni kojima je predavala neko kraće vrijeme tada je njezin doprinos nemjerljiv te u povijesti hrvatskog baleta u potpunosti jedinstven.
    Tatjana Lucić-Šarić s kolegama
    Ipak, iako je njezina uloga u razvoju hrvatskog baleta neupitna i iako je imala toliko toga za reći, o Tatjani Lucić-Šarić je nažalost malo toga napisano. Njezina razmišljanja uvijek artikulirana i iznimno precizna gotovo da i nisu zabilježena te, koliko je meni poznato ne postoji objavljeni intervju s njom. Tako samo prema sjećanju možemo rekonstruirati ono što je naglašavala u svom radu i što joj je bilo važno.

    Tanja je uvijek, kroz cijelu svoju pedagošku karijeru isticala važnost obrazovanja kao nužne pretpostavke za bavljenje pedagoškim radom. Pedagošku profesiju vidjela je kao društveno važno područje u kojem se pronašla kao osoba, koje ju je ispunjavalo i u kojem se mogla u potpunosti ostvariti. U jednom od rijetkih razgovora, objavljenom 1976. godine u časopisu Oko, koji je s Tanjom i drugim sugovornicima vodila Tuga Tarle, ona je o svojoj profesiji rekla ,,društvo je na izvjestan način uložilo u mene jer mi je omogućilo školovanje, a ja mu vraćam u obliku koji smatram najplemenitijim i najljepšim, a to je da radim s mladim ljudima i pružim im ono najbolje što im kao baletni pedagog mogu dati“. Tom rečenicom progovara mlada entuzijastična nastavnica baleta koja se negdje baš u to vrijeme vratila iz Rusije i ispratila svoju prvu generaciju iznimno uspješnih učenica. Za nju je njezina profesija zaista bila najplemenitiji i najljepši posao u kojem je davala ono najbolje od sebe.

    Bila je istinski autoritet, karizmatična, dubokog glasa, crne kratko podšišane kose i uvijek crveno nalakiranih noktiju – naša Zizi Jeanmaire... Voljela je komunicirati s ljudima i nekom prirodnom lakoćom ostavljala je snažan dojam na sve one koji su je okruživali. Širokog područja interesa i velikog znanja, cijeli svoj život posvetila je upravo Baletnoj školi na Ilirskom trgu i svojim učenicima.

    Često je za sebe u šali znala reći da „ispravlja krive Drine“ misleći na svoju sposobnost, ali i strast koju je pronalazila u tome da otkrije skrivene potencijale učenika i iz njih stvori plesače. Tanja je naime bila iznimna nastavnica i bila je privilegija biti Tanjin učenik. Uvijek je postavljala jasna pravila – ona nas je vodila, a mi smo slušale, bez pitanja i bez alternative. No ispod slike stroge nastavnice osjećale smo njezinu ljubav, predani rad i silnu želju da uspijemo. Njezino mišljenje nam je bilo iznimno važno te sam kroz cijelo školovanje, ali i kasnije kroz karijeru strepila ponajviše od toga što će reći Tanja.

    No, idealizirati Tanju posve je nepotrebno i sigurno joj se ne bi svidjelo. Unatoč svim komplimentima koje joj možemo i trebamo uputiti, ne smijemo joj oduzeti ono što je za života željela i zaslužila – pravo da bude svoja i drukčija. Živjela je život prema vlastitim pravilima. Bila je jaka osoba, čvrstih stavova, brutalno iskrena, ponekad beskompromisna pa čak i teška. Imala je snažan karakter i voljela je ljude s karakterom. Pohvale nije dijelila olako, puno je tražila, ali još je više davala, pružajući svojim učenicima potporu, sigurnost i oslonac i dajući im uvijek ono najbolje od sebe.

    Meni osobno, Tanja je dala sve. Ona je stvarala toliko snažne veze sa svojim učenicima da je u jednom trenutku odrastanja bila možda i najvažnija osoba u mojem životu. Vodila me i odgajala imajući u vidu ne samo moju plesačku dobrobit nego i moju osobnost i zauvijek ću joj biti zahvalna što me prepoznala i dopustila mi da budem svoja. Bez nje sigurno ne bih bila ono što danas jesam, niti kao umjetnica niti kao čovjek.

    Nisam sigurna jesam li joj se za života dovoljno zahvalila na svemu – na znanju, na posvećenosti, na ljubavi, na mnogim razgovorima u njezinom stanu u Preradovićevoj - onim uvijek malo začinjenim pričama o baletu, životu, i neizbježnoj i omiljenoj joj politici... uvijek smo se dobro razumjele i uvijek smo se voljele.

    Ipak, osim emotivnih prisjećanja i osobnih zahvala važno je razmisliti i o njezinoj pravoj ostavštini – o Školi kojoj je posvetila život i u čiji je rad utkala sve svoje profesionalno znanje, o dobrobiti mladih plesača kojima je uvijek davala ono najbolje od sebe, o plemenitosti i ljepoti pedagoške profesije koju je svim srcem živjela. Jedino čuvajući tu ostavštinu i nastavljajući tamo gdje je stala možemo joj se zahvaliti na pravi način, odnosno onako kako bi ona to željela.

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2021.