Strategije opstanka

Kritički parkour u Šibeniku: Suvremena plesna scena u jadranskoj zoni (1), Kuća umjetnosti Arsen, Šibenik, 20. srpnja 2021.

  • Kritički parkour u Šibeniku, foto Dragan Kolombo

    Šibenski plesni festival pokrenula je 2011. Zorana Mihelčić, osnivačica i voditeljica Plesnog teatra Sjene, s idejom promidžbe suvremene plesne umjetnosti i senzibilizacije domaće publike (vidi ovdje). Nema sumnje da su toj ideji, podržanoj od gradskih ustanova (a na otvorenju ovog jubilarnog izdanja Festivala svjedočili smo podršci i Grada i Županije), uveliko pridonijele i dvije prekrasne ljetne pozornice na šibenskim tvrđavama sv. Mihovila i Barone, kojima se pridružio još jedan, komorni prostor u Kući umjetnosti Arsen. Festival je održan od 19. do 24. srpnja, a unutar programa, uz predstave, prezentacije i radionice, dobili smo poziv i mogućnost organiziranja Kritičkog parkoura.

    Nakon prvog razgovora s voditeljicom Festivala nekako se kao tema šibenskog Parkoura nametnula suvremena plesna scena u jadranskoj zoni. Zanimale su nas njezine specifičnosti u kontekstu sve značajnijeg djelovanja umjetničkih skupina izvan centra. Sudionice Parkoura bile su Sanja Petrovski iz Zadra, Kristina Lovrić iz Splita, Zorana Mihelčić iz Šibenika i Maša Kolar iz Rijeke koje su nastojale promisliti i sažeto izložiti problematiku i strategije opstanka. Od početka smo bili svjesni da je riječ o bliskim ishodišnim idejama, ali i vrlo različitim iskustvima i pozicijama. (Razgovoru se pridružio i gost Festivala, direktor Kulturnog centra Beograda i profesor na Institutu za umetničku igri Aleksandar Ilić, koji s nama podijelio neka svoja iskustva.)

    Jadranska zona je vrlo atraktivna ljetna destinacija kako za međunarodne umjetnike i pedagoge tako i za mlade sudionike, polaznike kazališno-plesnih radionica u vrijeme nesputano školskim obavezama. Čini se idealna za tjelesne aktivnosti na otvorenom, i seminare u ljeti slobodnim dvoranama, što se onda može sretno kombinirati s izvedbama, prezentacijama rada i predstavama sudionika, ali i morskom relaksacijom i druženjem. (Mali pogled unazad: pulski Međunarodni kazališni festival mladih (MKFM) pokrenut sredinom 1990-ih je iznjedrio impresivan broj danas poznatih kazališnih umjetnika. Ana Roje je još 1953. osnovala cijenjenu i posjećivanu Međunarodnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu koja je bila temelj obnove splitskog Baleta, a onda, na sličnim principima, drugu 1970. u Primoštenu. Jedna od domaćih djevojčica koja je silno voljela plesati bila je i Sanja Petrovski, plesna umjetnica i radnica koja je u posljednjih tridesetak godina potaknula, razvila i očuvala suvremenu plesnu scenu u Zadru.)

    Sanja Petrovski: „Kada je Ana Roje došla u Split pedesetih godina, nije bilo adekvatnog ansambla koji je mogao biti nosilac respektabilnih klasičnih brojeva u kazalištu. Ona je to doslovno stvorila: pozivajući goste plesače, svoje učenike iz cijelog svijeta, istovremeno stvarajući lokalne zvijezde od domaćih talenata. I to je išlo relativno brzo. Njezin utjecaj se u Splitu povlačio još dvadesetak godina nakon njezinog angažmana. Njezin učenik, Kuzma Beović, otvorio je baletni studio u Zadru 1954. i također radio istovremeno na razvoju i edukaciji plesača koji će biti i u ansamblu i, vrlo bitno – radio je na građanskom odgoju mladih ljudi i vrlo intenzivno na razvoju publike. (Kada su od njega 1970. tražiti da se uključi u sustav redovnog umjetničkog obrazovanja preko Glazbene škole Blagoje Bersa u Zadru, nije htio jer je smatrao da se time gubi oštrina i umjetnički intenzitet školovanja, da se na taj način guši britkost i kreacija.)

    Plakat 10. Šibenik Dance Festivala, 2021.Ja sam došla u Zadar 1976. kao nastavnik klasičnog baleta na Odjel za balet i ritmiku Glazbene škole Blagoje Bersa. Odmah sam se uključila u rad Studija gdje su radili talentirani učenici koji su završili školu i ostali plesati. Radilo se po labanovoj metodi, što sam odmah prihvatila, odlazila na satove s četvrtim razredima, vodila klasični balet i polako počela koreografirati kraće koreografije. I tako sam uvijek djelovala: pokušavala bih naučiti sve što mi je bilo u blizini. Kada je započeo rat, okupili su se svi koji su bili iole odrasli i ostali u Zadru i nastavili smo vježbati i stvarati. Svejedno mi je bilo dolazi li netko iz škole ili nekog plesnog studija. Iz takvog procesa spajanja plesača različitog vokabulara, a sa silnom željom za plesom, nastao je Zadarski plesni ansambl prije trideset godina. Mnogi plesači su se odlučili za plesnu karijeru i u sve većem broju odlazili iz Zadra i Hrvatske, ali evo, sada se i vraćaju! Primarno u našem radu je bio predstaviti se plesnim izrazom bez obzira na financije, logistiku, pa čak i kvalitetu plesača. Sve se radilo u hodu, sudjelovali smo na svim gradskim događanjima i ljeti – kad bi se okupio odrasli Ansambl, izlazili bi s predstavama kao sudionici zadarskih ljetnih festivala. Nastupali smo na Zadarskom kazališnom ljetu, Muzičkim večerima u Donatu i Zadru snova, a onda smo pokrenuli i naš ljetni festival: Monoplay.“

    Kao druga strana medalje, svjesni smo da je u ljetnom periodu najskuplji (i sve skuplji) smještaj, i teško ga je, posebno u velikim turističkim centrima osigurati. Iz oba razloga dešava da se program odradi u najkraćem, ekonomski održivom roku, koji onemogućuje komunikaciju. Split je kao i Šibenik i Zadar (da sada ne proširujemo temu i dalje), ljeti prepun turista. Prekrasni ambijenti otvorenih scena Splitskog ljeta podudaraju se s očekivanjima kulturne ponude u periodu posvećenom odmoru. No, bavimo li se samo njima? Pa autsajderi slabe platežne moći samo smetaju u vrijeme kad svaki prazni krevet zlata vrijedi. Ne podcjenjujem važnost turizma, dapače oduvijek mi je bilo žao premalog broja plesnih izvedbi na Splitskom ljetu. U pravilu su to bile vrlo uspjele premijere splitskog Baleta na atraktivnim lokacijama (poput Sustipana i Peristila) koje privlače i inozemne goste (jer nemaju jezičnu barijeru), no velike, uvježbane, skupe i reprezentativno pripremljene predstave izvedu se tijekom Ljeta samo dvaput!? Suvremena plesna scena se u tom ljetnom periodu, čini mi se, i ne miješa u festivalski program i opći šušur nego cilja na sistematični rad tijekom cijele godine.

    Split je grad u kojem suvremeni ples neobično teško pušta korijene. Uz stariju i jaču novocirkusku scenu, kao alternativnu kazališnom baletu, trenutno su u tijeku novi pokušaji konsolidiranja izvedbene scene, o čemu nam je pričala Kristina Lovrić, uz Nelu Sisarić, suosnivačica IKS festivala. „Suvremena plesna scena u Splitu postaje vidljivija, konkretnija okupljanjem pojedinaca. Tu su Mia Kevo, Karolina Šuša, Zadranke Nikolina Dolfić i Lucija Zalović, Nela Sisarić, Kristina Lovrić, te njihove udruge i organizacije (udruga Tiramola, Koribant Lab, organizacije KIP, Naturščik, IKS festival). Posljednje tri godine su intenzivne i u edukaciji i u suradničkim produkcijama vlastitih radova. Trenutno se održava cjelogodišnji program Mala škola suvremenog plesa. Podizanjem IKS festivala ( 2011.-2018.) započeo je razvoj publike na području suvremenog kazališta i plesa, i trudom lokalnih udruga još uvijek postoji kontinuitet razvoja kroz vlastite produkcije radova i gostovanja predstava, ali treba ojačati upravo produkciju i distribuciju radova.

    Lokalna zajednica je još uvijek koncentrirana na plesne predstave unutar kazališnih kuća, baletnog, modernog izričaja, no treba im uporno i pametno nuditi i drugačije sadržaje… svi bi mogli naći svoju publiku! Problem je neznanje i nezainteresiranost za fenomen suvremenog plesa, iz čega proizlazi loša komunikacija s gradskom upravom, nedostatno financiranje, nepostojanje jasnih kriterija pri ocjenjivanju i odabiru projekata. Lokalna suvremena plesna scena je uobličila mali dokument Strategija razvoja suvremenog plesa u Splitu, kojim će se prvo predstaviti gradskoj upravi a potom pokazati zašto je vrijedno i bitno podržati lokalnu scenu suvremenog plesa unutar nezavisnih izvedbenih umjetnosti.“

    Znam da postoje opravdane dvojbe oko količine, posebno ljetnih festivala na obali i njihovih potencijala. Također, pokretanje i organizacija svakog festivala zahtijeva obrazloženja o kriterijima selekcije predstava. Koliko je čvrsta programska koncepcija, koliko je realna i mudra, te koliko i kako prilagodljiva s obzirom na financijske (ne)održivosti festivala. Pritom je osnovno pitanje kome je sve program namijenjen i na koji način dostupan.

    Osobno uistinu mislim da su festivali važni u sredinama izvan centra, posebno gdje postoji domaća jezgra profesije. Takva okupljališta istomišljenika nesumnjivo potiču potencijale novih točaka vrenja i osnažuju lokalne snage i proces decentralizacije – kojoj svi težimo? Jer na jesen se sve opet seli u prijestolnicu. Sanji Petrovski trebalo je trideset godina rada u ansamblu i na Plesnom odjelu Glazbene škole Blagoje Bersa, da bi došla do kritične mase profesionalno školovanih plesačica s kojima danas može dijeliti ideje, posao i odgovornosti. Zadar je sada nesumnjivo jaki plesni centar s nizom događanja tijekom cijele godine. Unutar toga su ljetni festival Monoplay i jesenska Večer plesnih minijatura.

    Šibenik nema baletni ansambl kao Split, niti tradiciju suvremenog plesa kao Zadar, ali se nesumnjivo sve više pleše. Uz Studio Sjene u Šibeniku već desetak godina djeluje i OŠ za balet i suvremeni ples u kojoj rade izvrsni plesni umjetnici i pedagozi. Je li to, ako se ujedine snage, već dovoljna široka baza?

    Zorana Mihelčić smatra da je rad na Festivalu, rad za budućnost šibenske plesne scene, odnosno stvaranje prostora, uvjeta rada i publike, i žao joj je da njezin napor nije podržan na razini Ministarstva kulture. Šibenik je poznat po velikom i etabliranom Međunarodnom dječjem festivalu. Znači li to da nema prostora za druge festivale ili je Šibenik sa svojim prirodnim scenama i uređenim pozornicama, logistikom i poviješću idealan za smjenu različitih festivalskih događanja?

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2021.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji