Bivanje u decentraliziraoj zoni

Kritički parkour u Šibeniku: Suvremena plesna scena u jadranskoj zoni (2), Kuća umjetnosti Arsen, 20. srpnja 2021.

  • Plakat 10. Šibenik Dance Festivala, 2021.Projekt kritičkog parkoura u Šibeniku otvorio je niz zanimljivih tema koje imaju zajedničko sidrište, a to je prema mojem sumiranju izrečenog: nedostatak organizirane i ciljane decentralizacije plesne umjetnosti, prvenstveno plesnih umjetnika i pedagoga. Šibenska tema kritičkog parkoura koja je trebala biti usmjerena na analizu nedostataka ali i značajnih pomaka u pristupačnosti i u predstavljanju umjetničkih plesnih sadržaja domaćim i mogućim inozemnim korisnicima, tj. kulturnim turistima Jadrana, nesvjesno je još jednom nadglasana gorućom temom, kraljicom svih tema: decentralizacijom. Nakon, tog dvosatnog, intenzivnog i vrlo zanimljivog izlaganja, tj. diskusije prisutnih kolegica ostaje zabrinjavajući osjećaj vezan za dugogodišnje nerješavanje decentralizacije plesa iz Zagreba. Jadranska zona neupitno ima moć decentralizirati umjetnike i umjetničke programe što pokazuje popis aktualnih kulturnih sadržaja vezanih za izvedbene umjetnosti u manjim i većim turističkim gradovima Jadrana u tekućim ljetnim mjesecima. S prvim danima rujna, s početkom školske godine, s hlađenjem turizma ta moć nestaje i seli se u prijestolnicu, grad Zagreb.

    Ja bih se kratko osvrnula na Šibenski plesni festival kao predstavnica ustanove i ravnateljica Baleta HNK Ivan pl. Zajc koji je otvorio Festival na Sv. Mihovilu. Sa Šibenskim plesnim festivalom i njegovom direktoricom Zoranom Mihelčić sam ostvarila rijetku i zavidnu suradnju. Riječki Balet je već četvrti put gostovao na šibenskom Festivalu, ove godine s velikom (petnaest plesača, scenografija koju postavljanju četiri scenska radnika) predstavom Plamteća voda (više o predstavi pročitajte ovdje) grčkog koreografa Andonisa Foniadakisa. Moj dojam je da pri programiranju Festivala Zorana Mihelčić vrlo spretno stvara suodnos turizma i kulture, marljivo se fokusirajući na sve veću zastupljenost profesionalne plesne scene (pa čak i institucionalne), ostavljajući za sobom početke u kojima je pri odabiru kulturnih sadržaja posezala za komercijalnim kriterijima, u skladu sa stremljenjima turističke zajednice Šibenika. Njezin model ima uzlaznu putanju, čini se da masovni ljetni turizam šibenskog područja nema negativnog utjecaja, što bi se moglo utvrditi refleksivnom analizom dosadašnjih edicija festivala.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Plamteća voda (Burning Water), kor. Andonis Foniadakis
    Balet HNK Ivan pl. Zajc nažalost unazad posljednje desetljeće još nije uspio ostvariti suradnje s organizatorima etabliranih festivala, poput Dubrovačkih ljetnih igara ili Splitskog ljeta, koji se održavaju tijekom ljeta a u pravilu uključuju i plesne predstave. (Doduše, s baletom splitskog HNK-a pod umjetničkim ravnateljstvom Igora Kirova, riječki je Balet ostvario baletni diptih Serenada i Allegro, i predstava je zajedničkim snagama oba Baleta premijerno izvedena na Sustipanu na 64. Splitskom ljetu, te uvrštena u baletni repertoar sezone 2018./19. u oba baletna ansambla, što je bio izniman i hvale vrijedan primjer koprodukcije hrvatskih baletnih ansambala.) Nismo gostovali niti na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat. Pretpostavljam da to ima veze sa njegovanjem i usmjerenjem riječkog baleta ka mainstream koreografskim estetikama. U posljednje četiri godine Balet HNK Ivan pl. Zajc je kao kolektiv od sedamnaest plesača u potrazi za novitetima u plesnoj umjetnosti i u plesnoj dramaturgiji s naglaskom na dinamičnom, fizičkom, ponekad akrobatskom, u svakom slučaju s naglaskom na neočekivanom. Važan čimbenik u kreiranju mainstream branda su suradnje s novim valom međunarodno priznatih i autorski upečatljivih koreografa, poput Andonisa Foniadakisa, Douglasa Leeja, Giuseppea Spote, Kristiana Levera itd.

    I Balet HNK Ivan pl. Zajc ograničen je na bivanje u decentraliziranoj zoni. Naši projekti imaju rok trajanja od nekih desetak repriznih izvedbi. Usprkos toj činjenici unazad dvije sezone podebljali smo svoje domaće turneje prema drugim gradovima: Đakovu, Slavonskom Brodu, Puli, Zadru, Karlovcu. Do Zagreba još, osim suradnje sa Muzičkim biennalom Zagreb, nismo stigli. Tako želimo ansambl rebrendirati u kompaniju s jednakim brojem izvedbi na matičnoj sceni, kao i izvan nje. Radimo na izgradnji vještina koje su potrebne za brzu prilagodbu određene predstave specifičnostima nove scene. Ta je od iznimne važnosti i vrijednosti za mlade plesače, na neki način taj segment prilagodbe spada u komponentu plesačke edukacije.

    Smatram da navedeni mali pomaci u izgradnji fleksibilnog i inovativnog repertoara ostaju utisnuti u kolektivnu svijest ansambla i nastavljaju ga oblikovati u „Balet s karakterom”, što postaje glavna točka prepoznavanja riječkog baleta. Angažiramo svestrane plesače. Prednost rada u riječkom baletu jest to što je svaki plesač tretiran kao solist. Nudimo isključivo solističke ugovore kako bi se dokinula zapreka da doslovno svaka plesačica i plesač odigra glavnu ulogu u bilo kojem trenutku. Time umanjujemo sklonost stereotipiziranju baletne umjetnosti, predrasudama i društvenoj diskriminaciji.

    © Maša Kolar, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2021.

kritike i eseji