Brutalni prostori obitavanja

12. Almissa Open Art – festival suvremene umjetnosti, Omiš, 9. – 15. kolovoza 2021., kustos: Gildo Bavčević, organizator: HULU, Split

  • Marko Brecelj i Gildo Bavčević: Zatvaranje – Dolje ovaj sistem koji nas vodi u Nikuda!“, foto: Goran Škofić

    Krećem sa zatvaranjem ovogodišnje Almisse kada je Gildo Bavčević, kao kustos ovogodišnjega izdanja festivalskoga izdanja, pročitao Bezbožni zbogom Marka Brecelja, koji je vlastitu umjetničku metodu odredio kao meki terorizam: „Dolje ovaj sistem koji nas vodi u Nikuda!“. Bavčević kao umjetnik-kustos (na ovogodišnji poziv organizatora Almisse Vica Tomasovića) je ovogodišnjim izdanjem Almisse dao izrazito jaki pečat artivizma, susretišta umjetnosti i aktivizma, dakle, života, što je potencirao i sljedećim riječima Gillesa Dauvea o Situacionističkoj internacionali kao posljednjem velikom obliku radikalne kritike: „Ranije su umjetnici koji su najjasnije razmišljali ukidali podvajanje između umjetnosti i života. Situacionistička internacionala postavlja taj zahtjev na jedan viši nivo i htjela bi da poništi razliku između života i revolucije.“

    Šesnaestero umjetnika/ica okupljenih pod aktivističkom temom Slikati po platnu života, na dvanaestom izdanju Almissa Open Art – festivala suvremene umjetnosti, dokumentirali su svojim radovima susretište umjetnosti i aktivizma, s naglaskom na participativnim i procesualnim izvedbama, kojima se život tretira kao umjetnički materijal. Naslov je preuzet iz meditativnoga rada, hepeninga Slikati punim bićem po platnu života Igora Grubića koji je umjetnik zajedno s ostalim umjetnicima/umjetnicama izveo posljednjega dana Festivala na glavnoj omiškoj plaži. Prvotna je verzija toga Grubićeva rada nastala prošle godine u formi plakata i teksta, odnosno svakodnevne to do liste aktivnosti, koju je umjetnik koncipirao u okviru projekta kućnih, pandemijskih performansa Udruge Domino. Tako pod brojem jedan umjetnik navodi: „1) tjelovježba 25-45 min, zagrijavanje za početak dana vježbe istezanja, yoga, sklekovi, trbušnjaci umjesto utega za vježbanje koristim tegle s cvijećem (usput razgibavam zelene drugare).“
     Igor Grubić: Bez naziva (Hommage Bredi Boban), foto: Marin Renić
    Sam Festival bio je otvoren postavljanjem jumbo plakata Igora Grubića Bez naziva (Hommage Bredi Boban) na ulazu u Omiš. Umjetnik je plakatno preuzeo fotografski rad Brede Beban iz časopisa Maj 75 (broj F, 1981), pri čemu je njezinom liku harmonično i energetski s desne strane postavio vlastiti lik. Pored sjećanja na Bredu Beban, koja je početkom devedesetih, nakon izbijanja rata na ovim prostorima, s dugogodišnjim partnerom Hrvojem Horvatićem, napustila Jugoslaviju i u Londonu nesebično pomagala umjetnicima/umjetnicama s ovih prostora, Igor Grubić je oživio sjećanje i na navedeni časopis-katalog koji je, kako stoji u nekim njegovim brojevima, pokrenula grupa prijatelja-umjetnika 1978. godine.
    Slavica Marin: Morphogensis, foto: Marin Renić
    Slavica Marin u trkaćem performansu Morphogensis, koji je izvela na prometnici Stobreč – Omiš, kritički je aludirala na najzakrčeniju prometnicu tog dijela Dalmacije, i protrčala je 22 km doslovno po tom „platnu života“. Pritom je samu trkaću haljinicu umjetnica osmislila skulpturalno – u bijelom, s bijelim sportskim grudnjakom i nalik štirkanoj baletnoj haljinici oblikovala je svojevrsni trkaći obruč oko sebe.

    Zoran Todorović WC instalacijom Ostaci Ljeta 2021, koju je osmislio kao biološki WC na Putu svjetionika, na omiškoj glavnoj plaži, s namjerom da se sadržaj WC-a modificira u skulpturu. U opisu tog kompleksnog projekta shit arta, koji je bio izložen na samom javnom WC-u, umjetnik je, među ostalim, istaknuo i ulogu životinja u probavnom procesu ostataka ljeta, ili njegovim riječima: „Govna nisu otpad nego resurs prirode. Istovremeno u procesu probave sudjeluju i mnogobrojni neljudski drugi koji naseljavaju naš sustav probave."

    S druge strane navedenoga materijalističkoga lanca „ostataka ljeta“, sudjelovali smo i eat art događanju Jelene Lovrec EGGO (na trgu prema glavnoj gradskoj plaži) koja je izvedbu počela od ab ovo, jajeta, kozmičkoga i egzistencijalnoga, prema reklamnoj izreci iz doba socijalizma „svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje“, čiji je tvorac Kruno Quien. U pokretnoj dizajniranoj kuhinjici umjetnici/ice pripremaju, osmišljavaju za inicijatoricu projekta, jaje za doručak. Proces i recepti (svih 365 recepata s obzirom da se osmišljavaju recepti za svaki dan) će biti dokumentirani i objavljeni u kuharici koja je u nastajanju. Završnoga dana Dan Oki i Sandra Sterle pripremili su eat art happening, okupivši sve umjetnike/ice za trpezom pod nazivom Južnjačka utjeha, u Nemiri nedaleko Omiša u apartmanu u kojemu su svi umjetnici/ice boravili zajedno, gdje se dodatno u večernjim satima dugo razgovaralo u noć o radovima prezentiranima toga dana. Bila je to i svojevrsna reminiscencija na gastronomski happening Transformation Culinaire, što ga je u Amsterdamu, u galeriji W139, 1995. godine – kad je još uvijek većina naših umjetnika i umjetnica mlađe generacije spas od ratne distopije tražila na Zapadu – koncipirao i izveo Dan Oki zajedno sa Sandrom Sterle, Ivom Martinovićem i Lukom Stojnićem. Navedenom Južnjačkom utjehom, među ostalim, umjetnici otvaraju pitanje što ostaje globalnom jugu ili u ovom slučaju Europskom jugu kao utjeha za nerazvijenost, nekompetitivnost i nesuvremenost. Mogući odgovor je, kako ističu, „kvaliteta prehrambenih namirnica, kulinarstvo i distribucija svakodnevne količine slobodnog vremena koja proistječe iz niza globalnih ne-konteksta“.

    Što se tiče dokumentacije performansa, Gildo Bavčević kao kustos ovogodišnjega aktivističkog programa, uključio je objavni performans Siniše Labrovića Željko Kerum, Željko Kerum, koji je umjetnik ovoga proljeća izveo na Peristilu, gdje je „Željka Keruma proglasio spomenikom samome sebi“. Time Željko Kerum, kako manifestno ističe Labrović, postaje baština svjetske umjetnosti. Dokumentaciju performansa Selme Selman Mercedes Matrix (Hamburg, Kampnagel, 2018) pogledali smo kod ulaza u zgradu pošte u Ulici Fošal, kojim je umjetnica dokumentirala odvajanje vrijednih od neupotrebljivih dijelova, tipičnu strategiju preživljavanja u romskoj zajednici, pri čemu je performans rastavljanja Mercedesa, kao statusnoga simbola nekadašnjih gastarbajtera, izvela s članovima obitelji s kojima je u djetinjstvu navedeno obavljala u okviru uobičajene strategije preživljavanja. Selma Selman tu tradicionalnu praksu svoje obitelji ovim performansom određuje kao „ritual transformacije“.

    Vedran Perkov audio instalacijom Dozivanje, koji je postavio na putu prema Mirabeli, referirao je na Festival dalmatinskih klapa koji slovi kao jedna od najvećih turističkih atrakcija Omiša. Naime, iz uniformiranosti univerzalne turističke ponude naše obale, Omiš se izdvaja samo u vrijeme održavanja Festivala kao i u vrijeme isto tako prepoznatljive manifestacije Gusarska bitka. Na pet zvučnika postavljenih duž prilaza Mirabeli, uskim uličicama, čuje se, odzvanja dozivanje ženskih i muških imena iz ključnih pjesama dalmatinskih klapa (što nas vraća u etnografski prezent Dalmacije iz doba i duha Ive Tijardovića).

    Jednako se tako i Manja Ristić predstavila audio instalacijom Kamen oko vrata, smještenom u samoj Mirabeli, za koju ističe da je „konceptualno ukorijenjena u obrasce ranjivosti izazvane neriješenim odnosima“. Zamjetno je da svoju konkretnu glazbu umjetnica stvara isključivo od audio snimaka ambijenata i šumova koje snima u prirodi i urbanim ambijentima. Zvučnu podlogu instalacije moguće je poslušati na autoričinom YouTube kanalu.
    Martina Myller: Sexinsitu, foto: Goran Škofić
    Poljska umjetnica Martyna Miller predstavila se videoradom i videoinstalacijom (video kompozicija sastavljena od preko stotinu snimaka) Sexinsitu kojim je otvorila pitanje o tome da osim pornografije, sa svim njezinim ekonomskim interesima i pozicijama moći, nemamo pristup slikama drugih, pa čak ni sebe u seksualnim odnosima, pri čemu se mnogi nikada nisu ni vidjeli u seksualnosti. Pritom je umjetnica svojevrsnom video tehnikom križanja, prelijevanja stapala (naknadno) dvije figure u seksualnom odnosu, a koje su u stvarnom životu par. Ukratko, umjetnica uglavnom snima svaku osobu odvojeno te ih kasnije stapa po dvoje ili troje ili skupno u video, a u video kompoziciji od njihovih tijela gradi sliku u kojoj je opet svatko sam, ali postavljajući ih jedne do drugih, u titravoj kompoziciji tijela. Time dobiva organsku strukturu u slici koja vizualno podsjeća na tjelesnu mandalu. Navedeni je rad kontinuirani projekt u kojemu umjetnica prvo pronalazi zainteresirane koje potom snima i tako gradi, razvija i ponovo nadograđuje rad svakom novom izložbom.

    Videorad Milice Rakić Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti (2021) fokusiran je na problematiku ženske emancipacije u poslijeratnoj Jugoslaviji te kritiku patrijarhalnih interpretacija i kodova te svevremenske ideologije. Kritiku umjetnica, koja u svojim biografijama ističe da je članica Saveza komunista Jugoslavije, uvodi dvostrukim alter egom sebe u ulozi (role play) DRUGarice Rakić, te povjesničara umjetnosti i umjetnika performansa Vladimira Bjeličića, koji androgino preuzima ulogu iste drugarice. Riječ je o višedijelnom umjetničinom radu, od kojega smo imali prigodu na Almissi vidjeti samo video koji čini prvi segment rada. Sve je snimljeno u rezidencijalnoj kući, građanskoj vili međuratnoga razdoblja u Krunskoj 60 (Beograd) s enterijerom iz tridesetih godina 20. stoljeća u kontekstu prethodnoga umjetničina projekta Ja nisam oslobodila Beograd (2019) posvećenom nadrealističkom umjetniku, borcu Španjolskoga građanskoga rata i visokopozicioniranom jugoslavenskom funkcioneru Koči Popoviću. Milica Rakić svojim radovima podsjeća na komunističku prošlost bivšeg jugoslavenskog prostora koju, „ne samo da je teško prihvatiti već se (ne) sme prihvatiti“.
    Mladen Milijanovič: Na rubu, foto: Goran Škofić
    Mladen Miljanović izveo je performans Na rubu, tematizirajući granično područje između zaštićenoga prostora umjetnosti i brutalnih prostora u kojemu umjetnici često obitavaju. Jednostavna, no jaka gesta: odjeven u crno umjetnik visi s Mirabele, na rubu rizičnoga pogleda na/u provaliju. Riječ je o performansu za koji je sâm umjetnik u razgovoru s organizatorom izjavio: „Drago mi je da sam ostao živ nakon performansa.“
    Milica Tomić: Od socijalizma do kapitalizma i nazad, foto: Goran Škofić
    Nastavno na temu biti na rubu, Milica Tomić je performativno predavanje Od socijalizma do kapitalizma i nazad osmislila kao dvostruko putovanje: putovanje kroz video dokumentaciju umjetničke prakse Saše Markovića – Mikroba (1959–2010), ključne figure srpske alternativne scene i kontrakulture, te putovanje kroz osobne priče publike, prije svega sudionika/ica Almisse, o tome što znači biti umjetnik iz postsocijalističkih zemalja na zapadnom tržištu umjetnina zapadne demokracije.

    Uslijedio je performans Izvlačenje Vanje Pagara kojim je rubno dokazao kako navodno i neuspješni performativ može biti (uspješan) performans za koji se, kako je istaknuo, nije imao vremena pripremiti, završno aplicirajući kako sâm nije zadovoljan „izvedbom“ performansa.

    Žarko Aleksić predstavio se performativnim predavanjem Ljudi u više brzina, i to kao što je naveo u razgovoru s kustosom ovogodišnje Almisse, u prvoj sporoj brzini, no sa subverzivnom snagom kritike programa Evropa u više brzina. Naime, izgovarajući osobnu priču izrazito sporim tempom, umjetnik je subverzivno aludirao na vlastiti status umjetnika s tzv. periferije te kako bi ljudi kognitivno mogli pratiti njegovu priču, naraciju ju apsolutno usporio, usporavajući, razvlačeći riječi, izgovor gotovo do stanja „tijesta stvari“ Sartreove Mučnine.

    Poznato je da je spor između Grada Splita, umjetničke udruge AAA i tvrtke Lino koja je u vlasništvu bivšeg nogometaša Darka Miladina, oko prostorije od petnaestak kvadrata u vlasništvu Grada Splita u Dioklecijanovoj palači, završio na sudu. Antej Jelenić je u razgovoru s Gildom Bavčevićem upozorio na sve daljnje probleme na koje udruga AAA nailazi u tom sporu. Pritom je predstavljen izniman rad Dioklecijanova 1 (što je i adresa spornog prostora) Mariete Vulić: zazidana vrata udruge AAA, koja su medijski dobile naziv Zlatna vrata (korupcije), umjetnica je pozlatila i time je objekt konzervirala, darujući Splitu još jedna Zlatna vrata.
    Marin Renić: Tretman, foto: Goran Škofić
    Marin Renić je u performansu čišćenja pod nazivom Tretman 24 sata čistio odabranu ploču u glavnoj ulici Fošal. Označen radnom odjećom, narančastim prslukom, reflektira i socijalnu priču o prezrenim zanimanjima, kako je to nekoć činio i Tomislav Gotovac.
    Mak Hubjer: Prilaz žrtava kapitalizma, foto: Goran Škofić
    Mak Hubjer omiškim je lokacijama, pa tako i glavnom plažom, 12. kolovoza (od 10 do 20 sati) nosio svima vidljivu ploču s natpisom „Prilaz žrtvama kapitalizama“. Kostimografija: pandemijsko zaštitno odijelo od glave do pete s dakako zaštitnom maskom.

    Goran Škofić u živoj skulpturi naslovljenoj autotematizacijski Performans sjedio je nepomično u glavnoj ulici pored Crkve sv. Mihovila, s televizijskim ekranom ispred sebe, na kojemu je pisalo „performans počinje za 2 sata“ (konstativ s funkcijom performativa). Krenulo je odbrojavanje prolaznika, znatiželjnika, i to naročito posljednjih nekoliko minuta. Umjetnik je očekivano otišao s platna izvedbe u platno života. I kao što je Gildo Bavčević istaknuo, riječ je o manifestnom performansu ovogodišnjega Festivala koji je plakatno bio određen crtežom Dana Perjovschija Artist Today (2008), kojim je potencirao modifikaciju slikarskoga platna u aktivistički proglas.

    Vangjush Vellahu dokumentarnim filmovima objedinjenima pod nazivom Fragmenti I – tamo gdje se priče prelijevaju preko zemlje dokumentira situaciju šest nepriznatih teritorija / država (Republika Abhazija, Varoša u Turskoj Republici Sjeverni Cipar, Republika Južna Osetija, autonomna azerbejdžanska regija Nagorno-Karabakh/Artsakh koji je opjevao i Einstürzende Neubauten, Transnistria i Kosovo). Navedenim filmskim dokumentima umjetnik na potresan način svjedoči o betonskim i zamišljenim zidovima koji dijele i ocrtavaju politička i privatna područja i utječu na sadašnju generaciju. Razgovor s umjetnikom moderirala je Nataša Bodrožić, iz Udruga Slobodne veze, koja je i sâma u svojim publikacijama tematizirala navedene zidove-bedeme-ograde.
    Laurent Van Lancker, Gildo Bavčević: Majjudo – Kino u hodu, foto: Goran Škofić
    Laurent Bottom of FormVan Lancker predstavio je dokumentarni film Majjudo (Izgubljeni čovjek) kojim je u Senegalu dokumentirao autohtono kazalište sjena u kojem putujući izvođači od zatečenih materijala stvaraju vizuale i glazbu. Na Almissi umjetnik je prezentirao navedeni film tehnikom kina u hodu. Tehniku su osmislili zajedno umjetnik i kustos ovogodišnje Almisse kao novu strategiju prezentacije filma, gdje su te putujuće sjene s prijenosnim projektorom (koji je nosio Laurent Bottom of Form Van Lancke) i zvučnikom (koji je nosio kustos Almisse) šetale, vijugale po plaži, zgradama, moru, igralištu, Gildovim leđima koja su u hodu služila kao filmsko platno, do sljedećega mjesta projekcije čime se postigla dvostruka vizija sjena – sjene senegalskoga kazališta sjena projicirale su se u večernjim satima sjenama samoga mjesta, prostora izvedbe.

    Tekstualnu priču o artivističkim praksama koje smo pratili tih tjedan dana u Omišu završavam dakako s tematskom odrednicom Situacionističke internacionale čiji je temelj koncept revolucija u svakodnevnom životu, revolucionarni sindikat svakodnevnog života i političkog angažmana, kroz igru i slobodu, kao izraz otpora mainstreamu potrošačke kulture. No, kao što navodi Jean-Luc Nancy, bio je to posljednji veliki oblik radikalne kritike, i točka.

    Dvanaesto izdanje Almisse potvrdilo je da se navedeni festival nalazi na europskoj karti umjetnosti performansa koja mora ostati borba protiv potreba tržišne logike kapitalizma, sistema koji nas, kako kaže Marko Brecelj, vodi u Nikuda. I uskličnik.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 4. listopada 2021.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji