U Zagrebačkom plesnom centru 11. rujna izveden je plesni koncert Indefinite Frequency (Nedoločena frekvenca / Beskonačna frekvencija) Charliea Brittaina i Milana Tomášika. Milan Tomášik je već otprije dobro poznat zagrebačkoj publici iz niza predstava i suradnji, tako da je prilika da vide njegovu novu premijeru privukla mnogo posjetitelja iz plesnih i glazbenih krugova. Živa glazba uvijek pridonosi snažnijem doživljaju plesne predstave, no ovog su puta slovenski udaraljkaši (glazbenici Slovenskog tolkalnog projekta / Slovenskog udaraljkaškog projekta) ravnopravno sudjelovali i kao vizualni i scenski dio izvođačkog tijela te je taj specifičan glazbeno-scenski projekt s pravom nazvan „plesnim koncertom“. Izvođači su nastojali, kako sami najavljuju, uspostaviti „bezgranične mreže povezanosti i konstelacija“, koje „utjelovljuju i ilustriraju polaritete igre i moći“, a to se prelijeva i na veze s glazbenicima.
Predstava započinje fokusiranjem pogleda grupe plesača na lica glazbenika koja izranjaju iz polumraka iza cijelog, vizualno impresivnog, zida instrumenata. Polako se ta koncentracija premješta na njihove međusobne poglede koji pokreću igra međuodnosa i izazova. Naizmjence se izmjenjuju dijelovi u kojima plesači hodajući cirkuliraju pozornicom i odmjeravaju se pogledima s munjevitim izazovima naglih ulaženja u tuđi, osobni prostor te brzim izbojima nakupljene, muške, energije u kratkim brzim i virtuoznim kombinacijama u kojima plesači izlaze iz balansa i prelijeću prostor. Plesači se kreću velikom virtuoznošću i brzinom u kojoj se zbog tromosti oka pokreti gotovo stapaju u površine. Igra izbjegavanja i izazova završava u uigranim zajedničkim vrtlozima koje čine tijela plesača u prostoru te ponovnoj uspostavi vizualnog kontakta između glazbenika i njih. Predstava nastavlja slijedećom kompozicijom u kojoj se plesači imaju priliku predstaviti ponaosob u nešto dužim plesnim cjelinama koje iniciraju prijenosom energije s jednog na drugog. Baveći se „zanimanjem autora za ulogu sjećanja u sadašnjem trenutku i sekundarnim efektom koji naizgled i beznačajna iskustva imaju na naš identitet“, svaki od plesača bodren je gotovo obrednim pulsom udaraljki koje pojačavaju emocionalnu napetost i fizičku energiju plesača.
Iako stilski ujednačeni svaki solo donosi i naznake karaktera. Kretanje Milana Tomášika je staloženo i promišljeno, s profinjenim intenzivnim pokretom na završetcima fraza a opet provokativno u vidu inteligentnih prijelaza kojima ispunjava cijelu scenu. Duhovnost i zrelo promišljanje svake kretnje suprotstavljeno je brzim promjenama osi i naglim prebacivanja trupa s osloncem na rukama. S druge strane Charlie Brittain odaje racionalnost i artističku preciznost koja se ne mijenja bez obzira na začuđujuću brzinu i tehničku zahtjevnost sekvence koju je u stanju ponoviti milimetarski precizno pri slijedećoj repeticiji. U provokativnoj igri agresije i povlačenja, osjećanja prisutnosti druge energije i promjene polariteta njegov pristup je siguran i uzemljen bez obzira na pojačavanje napetosti i ubrzavanje bubnjeva. Naposljetku u solu Endija Schrottera prevladava virtuozna tehnika i emotivna, mladenačka brzina kojom izvodi prijelaze; gotovo prkoseći gravitaciji stvara vrtložne kretanje negdje na rubu izvedivosti koja na neki način provocira i gledatelje i druge izvođače.
Klimaks tog dijela predstave koji nastaje pretapanjem i nadglasavanjem plesača i glazbenika s pojedinim dijelovima sola i kompozicije, završava decrescendom kroz koje se probija nježni zvuk glazbene kutijice, asocirajući na djetinjstvo i neka sasvim osobna iskustva. Taj dojam još više pojačava dolazak glazbenika koji se, odjeveni u crno i bosih nogu priključuju plesačima i sami nekom vrstom plesa/stepa i pljeskanja izlaze sa scene. Scensko povezivanje žive glazbe i plesa nesumnjivo pridonosi dinamici izvedbe, no nezgodna nuspojava je da glazbenici pri kretanju moraju na sceni izvesti niz sasvim praktičnih pokreta: namještanja nota i instrumenata. Autori su tome doskočili zanimljivim, duhovitim prijelazima; na primjer, vibrafon su dogurali u svojevrsnom vlakiću koje su sačinjavali plesači na različitim kolicima za prijenos robe različitih veličina.
Izvedba se nastavila skladbom za vibrafon i gudala, koje je lokaliziranom rasvjetom usmjerila pozornost na glazbenike, glazbu i njihovu izvedbu. Pomicanjem instrumenta na prednji dio scene izvođači su ostavili prostor za plesače i vračanje na zvučnu kulisu s početka izvedbom Mozaika 2. Glazbenici su tako zajedno s plesačima povezali ritam, kretanje, puls i melodiju nadopunjenu tonovima glazbene kutijice u sinesteziju pokreta, zvuka i svjetlosti koji „obrednim pulsom i raskošnom zvučnošću daju ovom djelu hipnotičku emocionalnu atmosferu“. Naposljetku, u mraku preostaju samo zvuci muzičke kutijice... Predstava je zaigrani vrtlog energije i zvuka, kojima nas izvođači suvereno vode na apstraktno putovanje kroz prostor i vrijeme, od prasjećanja na ples uz obredne bubnjeve do „pitanja kvantne mehanike, polariteta i dualnosti (…), a tijelo koje pleše postaje provodnik za ostvarenje i aktualizaciju nedokučivih vidova koji nas čine onime što jesmo“.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 11. listopada 2021.
Indefinite Frequency / Nedoločena frekvenca
koreografi Charlie Brittain & Milan Tomášik
izvode: Charlie Brittain (UK), Endi Schrotter (HR) & Milan Tomášik (SK/SLO)
autori glazbe: Franci Krevh Mozaiki 1; Ištvan Marta Doll's House Story;
Elliot Cole Postludes For Bowed Vibraphone; Franci Krevh Mozaiki 2
glazbenici: Slovenski tolkalni projekt (Matevž Bajde, Tomaž Lojen, Franci Krevh, Luka Jahn k.g.)
oblikovatelj svjetla Aljaž Zaletel
producenti Društvo Slovenski tolkalni projekt, KUD Cortesia
koproducenti Pan-Adria: Zavod EN-KNAP, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Kulturno umetniško društvo Moment, SNG Nova Gorica, Zagrebački plesni centar, a.ArtistiAssociati Soc. Coop., Zagrebački plesni ansambl
