Disciplina slobode ili teror discipline

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, gl. ur. Iva Nerina Sibila, br. 33, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2020.

  • Kretanja, časopis za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, gl. ur. Iva Nerina Sibila, br. 33, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2020.Kretanja broj 33 u potpunosti su posvećena klasičnom baletu. Koliko pamtim, riječ je o drugom broju tog časopisa za plesnu umjetnost koji je usmjeren isključivo na baletne teme. Broj 15 (2011.) postao je temeljna i nezaobilazna literatura u pristupu i razumijevanju baleta kao povijesnog fenomena i nadpovijesnog stila plesanja, a sada su, u novom broju Kretanja, u fokusu nove tendencije drukčijeg, liberalnijeg pristupa baletnoj pedagogiji. Tradicija europskog akademskog plesa koja počiva na strogoj hijerarhiji i disciplini plesača, podvrgnuta je preispitivanju od samog začetka mašinerije koja podrazumijeva dugotrajno i iscrpljujuće školovanje za velike baletne kompanije, skupe produkcije i zahtjevne izvedbene prostore. Urednica časopisa i autorica uvodnika Iva Nerina Sibila, naziva balet 21. stoljeća „kontradikcijom“ udobno smještenom između ljudske potrebe za bajkovitošću i ljepotom prisutnom kroz sve fascinantniju plesnu tehniku, i beskrupuloznog tržišta koje diktira kreativna industrija i kulturni turizam. Začudnost opstanka romantičarskog formata odavno iščezlog plemićkog i građanskog društva prošlih stoljeća ipak govori o stabilnosti i vrijednosti baleta kao umjetničke forme.

    O preddiplomskom sveučilišnom studiju baletne pedagogije na Odsjeku plesa Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu čiji je cilj osposobiti baletne pedagoge za kompetentno i suvremeno poučavanje u sustavu okamenjenog baletnog školovanja u Hrvatskoj, piše docentica i utemeljiteljica Odsjeka plesa Andreja Jeličić. Kroz razrađen sustav obrazovanja, educirani učitelji baleta trebaju odgajati odlične plesače, ali osim tehnički sve zahtjevnije vještine, uz neupitno uvažavanje i poznavanje pedagoških paradigmi, moraju omogućiti i širenje perspektiva i znanja o vlastitoj umjetnosti. Stječući znanja o pravima umjetnika u institucionalnim uvjetima, o načinima financiranja, kao i uvjetima na nezavisnoj sceni, studenti baletne pedagogije rade na osobnoj odgovornosti i prevladavanju pasivnog stava. Andreja Jeličić navodi desetak razloga zbog kojih je drastično smanjen broj učenika u osnovnim i baletnim školama. Vrlo kritično se osvrnula na dosadašnji rad, neprikladne postupke i metode te loše uvjete rada u postojećim školama za klasični balet savjetujući da se zadrže samo pozitivne strane tradicionalnog rada i razvoja vještina koji su temelj baletne struke.

    Mihaela Devald Roksandić, baletna majstorica i prvakinja HNK u Zagrebu, završila je Preddiplomski studij baletne pedagogije u Zagrebu i magistrirala pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svom prvom članku nazvanom Prema baletnom obrazovanju kao praksi slobode također kritički primjećuje da u procesu rada znanom kao baletna pedagogija nema ni pedagoškog ni pedagogije. Disciplina, autoritativnost i nametnuta šutnja, priznate i uobičajene nastavne metode prakse podučavanja baleta, vape za pronalaženjem alternative kroz osvještavanje pedagoškog u baletnoj pedagogiji. Duboka i suštinska promjena sustava plesnog školovanja treba biti usklađena s općom teorijom obrazovanja, a potencijal je u tri vrlo konkretna obilježja pedagoškog odnosa: postojanje pedagoške namjere, dvojni pristup djetetu i zastupanje interesa djeteta. Mihaela Devald Roksandić kao ključno za promjenu naglašava obrazovanja nastavnika klasičnog baleta i njihovo gotovo cjeloživotno stručno usavršavanje, te uzajamnost odnosa odgajatelja i odgajanika.

    Ista autorica razgovarala je sa svojom kolegicom Tinom Vrtar Stipić koja je uz bogatu umjetničku karijeru završila studij baletne pedagogije na plesnoj akademiji Magyar Tancművészeti Főiskola u Budimpešti, a zatim i diplomirala pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Danas predaje klasični balet, karakterne plesove i povijest plesa, a u svojoj matičnoj kući, Kazalištu Komedija u Zagrebu, voditeljica je baletnog ansambla. U tekstu Ovdje smo radi djece... govori s tragom gorčine o nenamjernim nedosljednostima vezanim uz fizički izgled i prirodne predispozicije učenika i plesača. Težnja Tine Vrtar Stipić za nastavkom baletnog obrazovanja, i obrazovanja uopće, donedavno je bila rijetka pojava među baletnim pedagozima. Odlazak i studiozno obrazovanje u Mađarskoj te nastavak studija pedagogije u Zagrebu zaokružilo je njezinu sveobuhvatnu zrelu baletnu i pedagošku edukaciju. Blagonaklona prema polaznicima za koje smatra da im trebaju biti otvorena vrata od najranije dobi, pozornost usmjerava i na edukaciju roditelja, a poseban naglasak je na cjeloživotnom obrazovanju i usavršavanju nastavničkog kadra iz redova baletnih pedagoga.

    Autorica priloga Baletno tijelo: Estetski modificirani organizam je Iva Višak, članica ansambla Baleta HNK-a u Zagrebu. Pedagoškim radom bavi se u domeni klasičnog baleta i suvremenog/modernog plesa, koreografkinja je i suradnica engleskog časopisa Dance Europe. Prije dvije godine završila je Preddiplomski studij baletne pedagogije na ADU u Zagrebu. Njezin osvrt temelji se na traumatičnom iskustvu baletnog školovanja i rada u ansamblu da bi se zadobila vrhunska tjelesna i scenska estetika koja negira tjelesne, prirodne pa i društvene zakonitosti. Prolazeći baletno školovanje svedeno na autoritativno podučavanje baletne tehnike i bespogovorno prihvaćanje zadataka i opaski, formira se vrlo konkretan tip plesnih umjetnika koji sve izvan vrlo specifičnog kalupa smatraju pogrešnim, neprihvatljivim. Na sličan način formira se i publika. Danas baletni plesači, „osobe nijeme profesije“, sve češće osobno progovaraju o nametnutoj šutnji, preispitujući i razmišljajući o ustaljenim baletnim praksama. U poglavlju Estetika baletne somatofobije Iva Višak govori o obrazovnom sustavu koji je ishodište stvaranja idealnog baletnog tijela. Od učenika kao od sirovog materijala oblikuju se „visoko estetizirana poslušna tijela“. Parametri se odnose isključivo na tjelesna obilježja učenika, najčešće na zadovoljenje estetskih kriterija koji znaju biti važniji od predispozicija za skokove, okrete i razgibanost. Objektivizacija tijela provodi se od rane dobi školovanja djeteta i nikada ne završava, a ovisi o spolu, godištu, hijerarhijskom rangu, nacionalnosti. Zanimljivo je i postavljeno pitanje bi li balet i dalje bio tako privlačan kada bi se postigla demokratizacija unutar baleta, hijerarhijske strukture i estetike tijela.

    Slijedi razgovor Maje Đurinović s jednom od najvećih plesnih umjetnica i suvremenih baletnih koreografkinja u ovom dijelu Europe. Valentina Turcu, koreografkinja, redateljica, dramaturginja, autorica libreta i glazbene koncepcije, iza sebe ima pozamašan broj uspjelih kazališnih ostvarenja. Njezin rad je od više europskih kritičara prepoznat i okarakteriziran kao „balet 21. stoljeća“ koji evoluira kroz tijela plesača, libreto i dramaturgiju, glazbu i kazališno uprizorenje. Njezini plesači su angažirani plesački i glumački; snažnih osobnosti brišu granice podjela toliko znakovitih za klasičnu baletnu umjetnost. Njena nova kvaliteta i estetika plesa je brza, čista, snažna a istovremeno vrlo krhka u svojoj ranjivosti i proživljenosti. Ženski rukopis je pojačan velikim znanjem i iskustvom iz čega proizlazi sigurnost i povjerenje u suradnike i plesne umjetnike s kojima surađuje smireno, s nježnošću i pažnjom. Pitam se je li tajna uspjeha Valentine Turcu pored neprikosnovenog talenta i snažnog intelekta, u silnoj ljubavi i podršci roditelja, a samim tim i omekšanih pedagoga, iz čega se razvilo duboko poštivanje kazališta kao hrama umjetnosti i zahvalnost prema suradnicima?

    O zakonitostima i isprepletenosti različitih umjetničkih medija kao što su ples i film, govori na kraju časopisa Ana Fazekaš u tekstu Tijelo u/prkos boli: Sretni krajevi i tragični počeci u filmskim reprezentacijama baletne pedagogije. Autorica analizira četiri filma koji ili dotiču ili zadiru u baletnu umjetnost i pedagogiju kao poželjne kulise i pokretače dubokih emocija i neobičnih događanja. Prvi je međusobno povezana kompilacija videospotova Flashdance, film koji je pridonio popularizaciji plesa, ali i banalizaciji shvaćanja plesne umjetnosti jer su gledatelji većinom povjerovali da danju možeš variti metalne konstrukcije, a noću vrtjeti šest pirueta. Drugi je Suspira, visokoestetizirani horor koji stravu uprizoruje na filmskoj pozornici škole baleta gdje je potiskivanje bola cjelodnevna pojava. (Taj film je rađen u dvije inačice od kojih je druga daleko suvremenija.) Black Swan je film koji tematizira generacijske smjene, a također i potisnute emocije i seksualnost koje psihotički bujaju prema van pri radu na ekstrovertnoj ulozi Crnog labuda. Sklonost samoozljeđivanju, opsesivno-kompulzivni poremećaji i poremećaji u prehrani dovode do konačnog psihičkog sloma glavne balerine. Posljednji, kontroverzni belgijski film Girl sadrži transrodni narativ gdje se djevojka iz radničke klase kroz iscrpljujuće baletno školovanje bori sa specifično baletnim rodnim binarizmom. Balet postaje nositelj sloja nasilja nad tijelom izazivajući borbu junakinje protiv vlastitog tijela. Idealizirani baletni prostori iza kulisa predstavljeni su kao teško dostupni, a njima se, prema važećem klišeju, pripada prolazeći kroz bol, žrtvovanje, pa i sadomazohizam. (Za razliku od, primjerice, britanskog filma Billy Elliot gdje je balet sveprisutan u svom neopterećujućem nemuštom začetku, a ljubav prema plesu nadvladava sve sociološke i društvene skrupule.)

    Pokrećući raspravu o baletnom školovanju Kretanja broj 33 važan su poticaj inicijativi promijene okoštalog hijerarhijskog tijela klasičnog baletnog obrazovanja u Hrvatskoj, a time i budućnosti baletne umjetnosti. Studij baletne pedagogije na Plesnom odsjeku ADU u Zagrebu nesumnjivo je kvalitetno utemeljeno ishodište tog procesa.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 18. listopada 2021.

Piše:

Sanja
Petrovski