Mojih prvih devedeset godina

Maja Bezjak u povodu svog 90. rođendana

  • Maja Bezjak, naša znamenita baletna umjetnica 18. kolovoza proslavila je 90. rođendan. Tim povodom bila je gošća Davora Meštrovića u Dobro jutro, Hrvatska, i Maje Njirjak u Art a la carte. Plesna scena ju je, umjesto čestitke, zamolila za prigodni tekst.

    Maja Bezjak, foto: screenshotVeć više od pola sata vozim se svojim Yarisom od kuće prema HTV-u na Prisavlju. Tek sam došla do polovine Ribnjaka (u prvoj brzini!), a trebam proći kroz Palmotićevu, zeleni val preko Zrinjevca do Savske ceste, pa na jug. Kako se pomičem metar po metar raste moja nervoza. I roje se crne misli. Ne pamtim da sam ikada u životu zakasnila na neki posao ili dogovor. Pa sinoć sam kod uzglavlja postavila čak tri budilice! I krenula čak pola sata ranije nego što sam mislila…, a minute se množe, semafori se pale, čini mi se, stalno na crveno… Eto me u Hebrangovoj ulici, nadomak kuće moga djeda iz koje sam krenula na taj svoj životni put koji traje već devedeset godina! Stoji kuća starica, u skelama i ceradama, u petoj državi u svom vijeku, preživjela je i potres 1880. godine. I sada je još dobro prošla s fasadom iz dalekih tridesetih godina prošlog stoljeća. Prisjećam se tog vremena…

    Baka je bila glavna osoba moga djetinjstva! Vesela, poletna, puna čudesnih priča kojima je hranila moju bujnu maštu. No zadavala mi je i razne svakodnevne dužnosti: nekoliko redova križića na ručnom radu ili goblenskih bodova na liku bijele mace kao poklon mami za rođendan, a imala sam tek tri godine; zatim čitanje odlomka iz knjige Mali lord s pet godina… i niz svakakvih malih, korisnih poslova po kući, što vjerujem da je od malena razvijalo moje radne navike, koje je obilato nagrađivala darovima ili posjetom kazalištu. Balet Vila lutaka a pogotovo opera Nikola Šubić Zrinski ostavili su snažan dojam na moj mali svijet. Već sama zgrada Hrvatskog narodnog kazališta postala je magnet mojih šetnji i maštanja. Upisala me i u Dječje carstvo, no iste je godine i umrla. I tu je završilo moje sunčano, vedro djetinjstvo. Počeo je rat.

    Maja BezjakJedina svjetla točka tih prvih ratnih godina bilo je pohađanje baletnih satova kod Margarite Fromann u Dječjem carstvu. Izjurila bih iz haustora djedove kuće i gotovo pretrčala udaljenost do Vatrogasne dvorane u Crnatkovoj ulici gdje se odvijala nastava baleta. Brzo sam napredovala i živjela za baletne satove i probe za balet Ščelkunčik kao moje prvo vatreno krštenje na pozornici HNK-a. Ples olovnih vojnika, Ples snježnih pahuljica i Valcer cvijeća bile su moje prve plesne kreacije na daskama koje život znače. Miris kulisa, šminke, zujanje cugova, štimanje orkestra, blaga nervoza pred nastup, a nadasve sjaj gledališta, sve se to usjeklo u moje malo biće i ostalo zauvijek upisano…

    Nešto manje bodro, istodobno, vukla sam se sa svežnjem nota prema Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Gundulićevoj ulici gdje sam pohađala satove glasovira kod prof. Ladislava Šabana i solfeggio kod prof. Branimira Sakača. Iako je glazba bila veliki čudesni svijet koji je pokretao moju maštu na velika putovanja i sanjarenja, nisam voljela vježbati glasovir tih prvih godina unatoč muzičkom talentu. Prof. Šaban me nazvao „lijenom lisicom“, ali kako da Bertinijeve etide i Clementijeve sonatine suprotstavim glazbi Chopina, Liszta, Beethovena i Rahmanjinova koje moja mama svira svakodnevno i uz čiju sam glazbu od rođenja rasla. (I po sluhu svirala...) Svake nedjelje tih ratnih godina čekala bih na prozoru prolazak njemačke vojne glazbe od Rudolfove vojarne do muzičkog paviljona na Zrinjevcu predvođene našim slavnim dirigentom Lovrom von Matačićem. Pretrčala bih ta dva ugla koja su me dijelila od Zrinjevca i s masom ostale djece i šetača slušala čudesnu glazbu Wagnera: Rienzi, Lohengrin, Tannhäuser, Die Meistersinger, bila je to veličanstvena glazba koja se penjala negdje u visine iznad zrinjevačkih platana put nebeskog beskraja i ispunjala me neopisivom srećom. Već u prvom razredu gimnazije moja profesorica iz glazbenog odgoja, violinistica Renata Senečić Schoenstein, uočivši moj istančani sluh, postavila me za dirigenticu gimnazijskog zbora. Podigla bi me na stolicu, odakle sam uspješno, superiorno vodila naš veliki pjevački zbor II. ženske realne gimnazije u Križanićevoj ulici.

    Te silne umjetničke preokupacije, štitile su me da ne uočavam nagle promjene u našem životu, pomanjkanje živežnih namirnica, odjeće a pogotovo obuće. A nama djeci su stopala rasla! No ono što sam ubrzo osjetila, bio je nestanak ili udaljavanje nadarenih židovskih djevojčica iz našeg dječjeg kazališta. Tada bih gotovo preko noći morala uskakati u njihove uloge u predstavama koje su se davale svake nedjelje prije podne u Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici. Ako su dokazale svoje „čisto arijsko podrijetlo”, vraćale su se na svoje pozicije, a ja u rezervu do prve prilike. Mene je to neobično žalostilo iako se nisam tužila, no potaklo je moju mamu da me ispiše iz Dječjeg carstva.

    Maja Bezjak, foto: screenshotNekoliko dana kasnije, tokom prijepodneva zazvonilo je zvono na vratima stana. Ja otrčim otvoriti, a preda mnom stoji Madame Margarita Froman. Za čas eto i mame u predsoblju, a ja stojim ukočena i nijema između njih dvije. „Zašto ste ispisali Maju iz baleta?“ upita Margarita majku s jakim ruskim naglaskom. „Učinili ste smrtni grijeh, ona je takav talent, ona je moja mala Ana Pavlova.“ „Ne želim da mi dijete pati, a budućnost će pokazati je li ona Ana Pavlova!“, odvratila je vrlo oštro mama. Margarita se, očito uvrijeđena odbijenicom, jer njoj su se sve mame umiljavale, okrene i ode niz stubište. Stajala sam na istom mjestu posve ukočena, prateći njezin silazak niz stubište, tek suze koje više nisam mogla suzdržavati, potekle su poput gejzira. I tako je završila moja baletna epizoda u dobi od dvanaest godina.

    Posljednje ratne godine i one nakon oslobođenja, trebalo je preživjeti u neopisivoj neimaštini svega: od hrane do odjeće i obuće; trebalo je posjedovati mnoštvo mašte i strpljivosti u prekrajanju ili preštrikavanju nekih preostalih odjevnih predmeta. Tu sam koristila sve one vještine kojima me baka učila, sve one radne navike, spretnost i disciplinu u bilo čemu čega se prihvatim. Koliko je samo bilo potrebno koncentracije da se u jedinoj sobi koja se mogla grijati, uče sve školske zadaće, vježba satima glasovir na smjenu sa mlađom sestrom, uz mamino šivanje na mašini, tatine poslove, igranje najmlađe sestrice pod stolom s prijateljem iz drugog kata… Većini vlasnika stanova useljeni su sustanari, a radničke menze prehranjivale su veliku većinu stanovništva Zagreba. UNRRA-ini paketi bili su blagoslov iz daleke Amerike.
    Maja Bezjak u kostimu Bijelog labuda (Labuđe jezero) na snimanju baleta Smrt labuda, 1975. ili 1976.
    Sve te godine odrastanja do mature i završnog ispita Srednje muzičke škole te upisa na Muzičku Akademiju, bila sam posve posvećena studiju glazbe, neumorno sam vježbala i po nekoliko sati dnevno, prisustvovala svim brojnim koncertima u Glazbenom zavodu gdje je nastupala i Zagrebačka filharmonija s mladim dirigentom Milanom Horvatom. Nastupala sam svake godine na produkcijama s velikim ciljem, da jednog dana nastupim sa orkestrom i sviram Rahmanjinov 2. klavirski koncert u c-molu. Bila sam posve uronjena u svijet glazbe, čitala mnoštvo literature i stvarala svojevrsni oklop spram vanjskoga svijeta koji se toliko mijenjao tih teških poratnih godina, čemu se trebalo prilagoditi i preživjeti, čuvajući svoj ideal života, svoju viziju sreće!

    Kolona automobila u kojoj pužem, oštro pazeći na razmak, sad se dovukla do kraja Hebrangove nadomak zgradi HNK-a, pomalo sumornog izgleda u ovo jutarnje doba dana. Čini mi se toliko daleko od mene, ove sadašnje mene, koja sa upravo navršenih devedeset godina pokušava rasvijetliti to čudo koje mi se dogodilo sa navršenih osamnaest godina u toj zgradi, jedne kišne večeri u studenom. Iznenadni posjet baletnoj predstavi Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva, razorio je poput snažnog udarca maljem onaj sigurnosni veo kojim sam se godinama obavijala. Odluka da ću biti balerina i plesati Juliju, koju sam dotrčavši kući sva uzbuđena saopćila majci, sasvim ju je izbezumila, poznavajući moj karakter koji uvijek postiže ono što si zada. Šta će ljudi reći? S Muzičke akademije na daske! Bio je to tipičan rezon moje mame, pripadnice deklasirane starozagrebačke elite, koja se stidljivo počela buditi.

    Maja Bezjak, foto: screenshotPola godine privatnih satova kod prof. Mile Jovanovića tu na obližnjem Marulićevom trgu, nastavak u Društvu Vladimir Nazor, s knjigom Vaganove Osnovi klasičnog baleta, na svakom dostupnom prostoru, do audicije u HNK-u u svibnju 1954. kad postajem volonter i 6. rujna doživljujem vatreno krštenje nastupom u zadnjem kolu baleta Đavo u selu. Narednih devet godina to kazalište i ta baletna dvorana postali su moj dom u kojem sam uspjela ostvariti gotovo nemoguću viziju jedne blistave baletne karijere slijedeći svoj snažan unutarnji poticaj. Već 1959. godine, još kao članica baletnog ansambla, koreografiram balet Rapsodija na istoimenu glazbu Rahmanjinova s Juricom Muraijem kao solistom i doživljujem čudesan uspjeh na svim svjetskim pozornicama na kojima smo s Baletom gostovali. Bila je to velika hrabrost ali i sigurnost i pouzdanje u vlastitu viziju te briljantne koncertne glazbe. To je bio početak moje koreografske karijere, koja je trajala do kraja mog plesačkog vijeka ali ne više u HNK-u. Koreografija je postala paralelni svijet koji me potajno pratio na svakom koraku, u kojem sam obilje simfonijske i koncertne glazbe pretvarala u plesne vizije i davala joj svoja intimna tumačenja, ali više nikada na daskama HNK-a.

    Kad danas razmišljam o tih devet godina u Baletu HNK, pričinja mi se kao vrtlog neprestanih vježbi, pokusa pa opet vježbi, do kasnih večernjih sati, predstava, ubrzo solističkog statusa, velikih uloga, aplauza, cvijeća, inozemnih turneja našega Baleta čija sam postala zvijezda, a cijeli taj blistavi kovitlac bio je jedini svijet za koji sam živjela. No uokolo mene živio je i ostali baletni svijet u kojem je nekima moj streloviti uspon možda smetao, kvario percepciju o vlastitoj karizmi, što se vrlo često događa u umjetničkim sredinama kazališnih kuća. Ja nisam bila cijepljena protiv takvih pojava, moj život je bio posve posvećen cilju koji sam si postavila i ja sam ga uporno slijedila do časa kad sam uvidjela da već šest godina nemamo baletnog pedagoga, da nitko ne brine o mojem daljem razvoju repertoarnom politikom kojom bih usavršavala svoj lik klasične baletne umjetnice. Sanjala sam o baletu Giselle, i vidjela se u toj ulozi, no to je ostao nedosanjan san. Napuštam svoju matičnu kuću zauvijek i odlazim u Pariz na poziv Milorada Miškovića.
    Štefan Furijan i Maja Bezjak u baletnom filmu Točka vrenja, autorica Maja Bezjak, 1974.
    Zaokrećem u Savsku cestu i eto me u trećoj brzini. U mislima nešto brže prelijećem novi period svog profesionalnog života, silnih turneja sa trupom Charrat-Mišković, novih spoznaja o kretanju u svijetu baletne umjetnosti i baletne pedagogije s čime se nakon dvije godine izbivanja vraćam u moj Zagreb i puna dojmova jedva čekam podijeliti ih s ovdašnjim baletnim svijetom. Iznenadna bolest u lijevom koljenu oduzela mi je godinu dana rada. Liječnik, kirurg koji me je liječio nije vjerovao u moj povratak plesnoj karijeri. „S plesom je gotovo!“ rekao je mrtav-hladan. No hladna sam bila i ja, ali ne mrtva nakon toliko rada i žrtava, nastupa i znanja koje sam sakupila. Moja čvrsta volja i upornost savladala je i tu veliku prepreku i otvorila vrata novim stranicama moje plesačke, koreografske i pedagoške karijere, najplodnijem razdoblju mog umjetničkog života.

    Dobila sam status slobodnog umjetnika, vježbala u dvorani za pokuse Kazališta Komedija, počela živu suradnju sa Muzičkim programom Televizije Zagreb, ispočetka s Mladenom Raukarom a zatim sama režirajući naše prve baletne filmove. Ne znam postoji li muzičko razdoblje od stare glazbe do glazbe dvadesetog stoljeća koje nisam pretvorila u koreografske kreacije i otplesala na vršcima prstiju uz odlične partnere Damira Novaka, Juru Mofčana, Guya Perkova, Štefana Furijana, koji su uvijek rado sudjelovali u mojim koreografijama kao i mnoštvo ostalih članova zagrebačkog Baleta.
    Irena MIlovan, Ljubinka Dokic, Octavio Cintolesi, Maja Bezjak
    Kad sam konačno uredila svoj stan i u njemu baletnu dvoranu, ostvario se moj davni san: moći vježbati i koreografirati kad god poželim. Otvorilo se neko čudesno vrelo neiscrpive snage, umjetničkih vizija simbioze glazbe i plesa stvaranih vjerojatno od kad postojim i upijam sve što znači onu ljepšu stranu života, pa makar ona bila samo vizija!

    Eto me na domak zgrade Vjesnika, čiji su se urednici sredinom sedamdesetih godina naglo umiješali u moj stvaralački život i otvorili mi vrata svojih redakcija za moju intenzivnu kritičarsku i kasnije spisateljsku aktivnost koja traje do današnjih dana. Mnogo sam putovala prateći sve značajnije baletne predstave u zemlji i inozemstvu, pisala polemičke članke o umjetnosti koju pratim, eseje, kritike… Osjetila sam pisanje kao svojevrsnu koreografiju svojih misli verbalno ih gradeći poput muzičkih rečenica i fraza; ovaj put riječima umjesto koraka… I to me ispunjalo velikom radošću kao nova stvaralačka faza mog života, koja traje eto već više od četrdeset godina. Uz svakodnevno vježbanje glasovira i čitanje literature, fizički trening i pješačenje dogurala sam do svoje devedesete godine, a svojim Yarisom i do Prisavlja. Stojim pred rampom HRT-a, koji mi posvećuje emisiju povodom mog jubilarnog rođendana, a ja uopće ne osjećam te godine, još uvijek trčim, penjem se po ljestvama, radujem se svakom vedrom danu kao da sve počinje ispočetka... „Trebam s humorom pratiti sve oko sebe“, mislim, dok se diže rampa a ja klizim na parkirno mjesto, no trema, moja stara znanica, polako raste dok se izvlačim iz auta i nekako plaho ulazim u zgradu. Opet onaj isti prokleti osjećaj, ali samo dok se ne upale reflektori i kamere, kao pred premijeru Labuđeg jezera, nekad davno!

    © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 25. listopada 2021.
    Marija Ignjatović, Miljenko Vikić, Ivanka Žunac, Maja Bezjak, Viktorija Slamnik, Slavko Pervan i Branka Zubčić; HNK u Zagrebu, Klasična baletna suita, kor. Walter Gore, 1959.