Plesna scena.hr

Sve je već ovdje

Improspekcije 2021: Aire: Solo za naše majke, autorica Kirstie Simson

• 
  
  Solom za naše majke britanska plesna umjetnica Kirstie Simson ozarila je čisti, hladni galerijski prostor na drugom katu Muzeja suvremene umjetnosti. Nasmiješena, topla i duboko mirna pričala je i plesala, odnosno ne neki poetičan način svjedočila osobnu prožetost umjetnošću (življenja). Kirstie Simson na početku pušta klupko; oslobodivši nit otvara prostor intimnog tkanja misli, sjećanja, priča iz djetinjstva i pokreta. Kad pleše, njezin je nastup vrlo ritualan, repetitivan i posvećen, za razliku od govorenih dijelova u kojima je kombinirala ležerni razgovor s gospođom, prevoditeljicom koja je uz nju sjedila, izložena u prostoru izvedbe, i male priče iz osobnih sjećanja, koje iznosi prisno i opušteno, tek polako iz njih izvlačeći nit koju će uplesti u sljedeću ritualnu, plesnu minijaturu, obred osobnog pročišćenja posvećen očevoj nepokretnoj ruci, vjetru ili majčinom slobodarskom duhu. Svijest o važnosti i ljepoti bivanja, prihvaćanje naslijeđa, pa tako i bolesti, upisanog u tjelesne kodove, zahvalnost i pomirenost s krhkom prisutnošću na ovoj Zemlji čine njezin nastup rijetko prisnim, duhovno-tjelesnim iskustvom.
  
  U tim malim plesnim obredima, Kirstie Simson, bez obzira što je visoka i plava, djeluje poput stare šamanke, Indijanke. Pogotovo kad se pojavi u ogrtaču na kojem su pričvršćena ptičja pera koje tijekom plesa oslobađa. Čini se poput živog hvatača snova, ali s djelovanjem u suprotnom smjeru, u tom otpuštanju, posredovanju lakoće majčinoj duši. „..Morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah.“ riječi su indijanskog poglavice Seattlea (iz njegovog poznatog i još uvijek fascinantnog pisma / govora / odgovora Washingtonu na ponudu za kupnju indijanske zemlje 1854.) koje je snažno prizvala umjetničina izvedba.
  
  Kirstie Simson je nastupila u okviru festivala Improspekcije 2021. a prije nastupa vodila je i radionicu Improvizacije kao životne prakse. Na moju zamolbu jedna od sudionica, Dora Pocedić je zapisala svoje i potvrdila moje dojmove: „Sam naslov radionice: Improvizacija kao životna praksa najbolje opisuje i spaja rad i materijale koje smo prošli na radionici. Ona životne situacije ne odvaja od situacija koje se nalaze oko nas i kroz koje prolazimo za vrijeme improvizacije. „Sve je već ovdje” rečenica je koju je često koristila. Jedan dio radionice je bio vani; odlazili bi u prostore oko ljetnog kina Tuškanac, što je podupiralo sve što je govorila o prirodi i koliko je ona čudesna. Biti vani, izvan zatvorene prostorije zaista puno znači. Vođenim i strukturiranim zadatcima Kirstie nam je dala vrijeme i prostor da vidimo i čujemo ono što je oko nas; podsjetila nas je da primijetimo što se nalazi oko nas, da vidimo nebo, travu, ljude, da osluškujemo zvukove, osjetimo drukčije tlo pod nogama ili temperaturu zraka.
  
  Sami improvizacijski zadaci bili su raznoliki, od improvizacije koja uključuje vlastito tijelo, do improvizacije u paru ili cijeloj grupi. Ono što je meni bilo značajno je to što smo kao raznolika grupa kroz improvizaciju postali jedni drugima podrška, bilo to putem fizičkog kontakta, pogledom ili samim bivanjem u istome prostoru.“
  
  Tako jednostavno!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2021.

Piše:

Maja
Đurinović