Stablored performera

Uz 20. obljetnicu Dana hrvatskoga performansa u Varaždinu, 9. – 12. rujna 2021.

  • Festivalski projekt, Branko Franceschi i Ivan Mesek: Drvored performera, foto: Arhiv Festivala

    Čini se da će Dani hrvatskoga performansa u Varaždinu ostati naš najdugovječniji festival performansa, s obzirom da će osječki Performance art Festival ove godine u studenome imati nažalost posljednje izdanje. Prije svega mali vremeplov kao uvod u dvadesetu obljetnicu Dana hrvatskoga performansa u Varaždinu. Kao što je poznato, osječki Performance Art Festival iniciran je 2001. godine, pod vodstvom medijskoga, eksperimentalno-filmskog umjetnika Ivana Faktora, zahvaljujući kojem se Osijek našao na kulturnoj mapi i kao grad festivala performansa. Iste godine pokrenut je i Dan hrvatskoga performansa u Varaždinu, i to kao jednodnevno događanje, da bi ubrzo, pod inspirativnom ulogom njegova inicijatora Ivana Meseka, bio proširen u Dane hrvatskoga performansa. Iste godine pokrenut je i zagrebački UrbanFestival, kao festival umjetničkih intervencija u javnom prostoru. Dakle, kada bi se radila vremenska lenta za navedeno razdoblje dvijetisućitih, što se tiče 2001. godine, za vizualnu kulturu, ključno je spomenuti ta tri festivala.

    Ovogodišnja, dvadeseta obljetnica varaždinskih Dana hrvatskoga performansa pod tematskom odrednicom „Sutra svojom se temom okreće sutrašnjici“, obilježena je izvedbenim poveznicama s prvim izdanjem Festivala, u kontekstu formi re-izvedbi i re-interpretacija varaždinske performerske trijade koju čine Ivan Mesek, Alen Novoselac i Darwin Butković.
    Ivan Mesek: Aukcija, foto: Arhiv Festivala
    Na primjer, u okviru prvog Dana hrvatskoga performansa na varaždinskoj tržnici u subotnje jutarnje sate Ivan Mesek provodio je socijalno angažiranu akciju prodavanja slika na kile. Preuzimajući ulogu redikula, Mesek je tada uputio krik umjetnika kao reakciju na stanje umjetnosti. Dvadeset godina kasnije u reinterpretaciji navedenoga performansa umjetnik na varaždinskoj tržnici u 10 sati ujutro izvodi Aukciju, točnije antiaukciju s pozivom da tko ponudi najmanji iznos za njegovu sliku, kupuje, točnije – dobiva njegovu aukcijsku sliku.
    Alen Novoselac: Zastani, foto: Arhiv Festivala
    Alen Novoselec je 2001. na trgovima i ulicama gradskog centra dijelio Orden reda slučajnog prolaznika, koji se u propitivanju sustava vrednovanja, nadovezao na Mesekovu socijalno angažiranu akciju. Dvadeset godina kasnije u reinterpretaciji navedenoga performansa Alen Novoselac osmislio je performans Zastani na bedemu Staroga grada u okviru kojega je koristio Beuysove simbole – drvene dječje saonice na kojima je instalirao sadnice hrasta (na svakim sanjkama po jedna sadnica), referirajući time na Beuysov land art projekt 7000 hrastova – gradska forestacija umjesto gradske administracije, koja je začeta na documenti 7 u Kasselu 1982. godine.
    Darwin Butković: Flying art SA 1985., 2001., 2021., foto: Arhiv Festivala
    Darwin Butković je prve festivalske godine na glavnom varaždinskom trgu izveo remake akcije iz 1985. godine, tzv. flying art, prilagodivši ga zaokupljenosti vlastitim motivom pod nazivom SA. (Pojašnjenja radi o akronimu SA u Butkovićevu radu; u njegovoj umjetničkoj genealogiji postoje tri različita znaka povezana u cjelinu – SA, PE i TE, odnosno sat, pegla i telefon.) Tada je u performansu Flying art – SA (2001) rekvizitima – ljestvama i kišobranom – umjetnik oblikovao apsurdnu situaciju, radnju, oponašajući vječitu želju čovjeka da poleti vlastitom snagom. Ove godine umjetnik je osmislio re-enactment navedenoga performansa pod nazivom Flying art SA 1985., 2001., 2021., referirajući, sada autointerpretativno, na prethodne dvije izvedbe koje je za potrebe ove treće izvedbe označio minijaturnim modelom ljestvi i kišobrana, rendgenskom snimkom vlastitih pluća koja mu zdravstveno više ne dozvoljavaju sizifovski skok dok je simbol SA (sat) otisnuo kao crni dezen na bijelom sakou.
    Ivan Šeremet: Monetarni performans, foto: Arhiv Festivala
    Pored izložbe Zlatana Dumanića Povratak kapetana, gdje su se njegovi dadaističko-etnografski radovi sjajno uklopili u interijer murano lustera u Galeriji umjetnina, na otvorenju Festivala Ivan Šeremet izvodi Monetarni performans: licem okrenut prema zidu, umjetnik na poleđini bijele majice ima ispisan performativ: „ostavite minuse“ (crvenim slovima), apostrofirajući da je ukidanje minusa okidač za opservaciju shizofrene situacije.
    Dalibor Nikolić: Artwear, foto: Arhiv Festivala
    Mostarski umjetnik Dalibor Nikolić izvodi skulpturalni performans Artwear u kojemu je stavio / odjenuo kamenu skulpturalnu formu, težine pedeset kilograma, s majušnim anđeoskim krilcima. Riječ je, kako umjetnik pojašnjava, o panciru s krilima anđela pod nazivom Kamena jakna iz 2014. godine, koja je, primjerice, Ivana Šeremeta asocijativno podsjetila na njegov rad s balonom (Dotaknuti nebo, 1994) a Alena Novoselca na njegov performans Sebast i jaⁿ (n, kao potencija, višestruki ‘ja’) koji je izveo na 3. danu hrvatskoga performansa (2003).

    Pogledali smo i videozapis performansa In Him We Trust Ivane Ivković, posljednjega dijela trilogije i nastavka umjetničinih site-specific i performativnih radova Linije, redovi, kolone (Spavaonica) i Veliki Babilon kao i projekcije dokumentarnih filmova o Josephu Beuysu i Ulayu. Organizatori su kao vrhunac ovogodišnjega projekta odredili sadnju sedam stabala kod Stare Vage (Trg Matije Gupce), budućega Drvoreda, stabloreda performera, gdje su pod idejnom nišom Branka Franceschija i Ivana Meseka, posađeni hrastovi bili posvećeni sljedećim umjetnicima (krenulo se od samih početaka): od Travelera, preko Gorgone, Tomislava Gotovca (1937-2010), Vladimira Dodiga Trokuta (1949-2018), Zlatana Dumanića (1951-2017), Krešimira Farkaša (1956-1999) do prošle godine preminuloga Marijana Crtalića (1968-2020). Riječ je o izvedbenoj referenci na Beuysovu akciju 7000 hrastova u Kasselu, čime se dodatno u Varaždinu obilježila stota godina njegova rođenja, ili kako je Ivan Mesek rekapitulirao navedeni stablored od Travelera preko Beuysa do Crtalića: „Performans je živa forma, drvo raste, a utjecaj tih umjetnika će, kao i to drveće koje će trajno biti posađeno u Varaždinu, s godinama sve više rasti“.

    Subotnja događanja završila su koncertom Žana Jakopača, a nedjeljno događanje započelo je kod Lančane kule performansom Terenski rad 4 Bojana Mucka i Vanje Babića, simboličkim pomičnim zidom: višesatnim zidnim performansom kojim su umjetnici dokumentirali migracijsku politiku na tranzitnom prostoru Lančane kule kao metonimiji izlaska iz izvanrednoga stanja. Izvedbom rada gradnje pomičnoga zida visine (oko) 150 cm, dužine (oko) pet metara umjetnici kao da nastoje izbrisati sve mentalne i metalne bedeme, žilet-žice koje danas od europske kulture čine tvrđavu EU. Tim izvedbenim pomičnim zidom tematski se vraćamo na izložbu Zorana Todorovića koja je kao svojevrsni uvod u Festival otvorena u Izložbenom salonu palače Sermage, a gdje se taj beogradski umjetnik varaždinskoj publici predstavio s tri videorada – Cigani i psi (2007), Integration (2017) i Noise (1998).
    Zoran Todorović: Integration
    Integration je projekt ilegalnih ljudi, kako to u dokumentarističkom opisu navodi umjetnik: „U izbjegličkom centru u Beogradu, u kojem borave i kroz koji prolaze izbjeglice s Bliskog istoka i Afrike, prikupljena je mokraća od koje je napravljeno kućno pivo po popularnoj belgijskoj recepturi. Pivo konzumiraju publika i autor kao dio lecture performansa koji prati videodokument koji svjedoči proces izrade piva od izbjegličkog WC-a do konačnog pakiranja gotovog proizvoda.“

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2021.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji