Balet je nekako vintage

Intervju: Andrea Schifano, baletni plesač

  • Andrea Schifano, foto: hnk.hrAndrea Schifano miljenik je zagrebačke kazališne publike već skoro osam godina. Naočit plesač izvrsne tehnike i lakoće izvedbe plijenio je u ulogama princa Siegfrida u Labuđem jezeru, Grofa Vronskog u Ani Karenjinoj, Solora u Bajaderi, a zagrebačka publika će ga možda najviše pamtiti kao Romea iz baleta Romeo i Julija u kojem je plesački sazrio i pokazao svu raskoš svog talenta. Andrea se rodio i školovao u talijanskom gradiću San Vito Al Tagliamento gdje je i krenuo u lokalnu baletnu školu. Njegov talent je prepoznat te je Andrea školovanje nastavio na prestižnoj baletnoj akademiji Il Balletto – Castelfranco Veneto gdje je nastavio put koji ga je vodio prema profesionalnoj karijeri.

    Povod za ovaj razgovor je Andreina odluka da karijeru nastavi u Baletu SNG-a u Mariboru. Takve odluke su u plesačkom životu uobičajene jer balet je međunarodna umjetnost u kojoj ne postoje jezične barijere pa se plesači često odlučuju na promjenu adrese kako bi iz svojih (kratkih) karijera izvukli maksimum te ostvarili što različitije suradnje s koreografima i drugim plesačima. Kažu da vas takva promjena izgrađuje, uči, da je dobra za mlade plesače jer odlazite u novu sredinu u kojoj se ponovno morate dokazivati i izgrađivati... No ipak, Andrein odlazak, iako možda očekivan, sve nas je iznenadio, ali i rastužio. Naime, osim što je ostvario uloge u brojnim baletima, Andrea je s vremenom postao duša zagrebačkog Baleta, osoba bez koje niste mogli zamisliti baletnu svakodnevicu, izraziti pozitivac, koji je sa svojim razoružavajućim smislom za humor znao razblažiti i najteže situacije te biti potpora kad god je trebalo. Andrea nije samo sjajan plesač, nego je i mlada osoba sa zanimljivim pogledom na svijet i razmišljanjima koja često odudaraju od stereotipa.

    Andrea SchifanoKako si shvatio da se profesionalno želiš baviti plesom?

    Prvo sam počeo igrati odbojku i u početku čak i nisam tako ozbiljno razmišljao o baletu... bio sam vrlo sitan... ali majka me ohrabrivala. Roditelji su me uvijek podržavali, a pogotovo kada se sve više počelo govoriti o tome da sam uistinu talentiran za ples. I u školi su to smatrali pa su me stalno slali na natjecanja i nakon nekoliko uspjeha počeo sam dobivati samopouzdanje i to me motiviralo. Mislim da je cilj moje škole i bio da što više nastupamo, da očvrsnemo, da budemo na sceni... da nas pripreme za ono što nas u profesionalnom životu očekuje. Sjećam se natjecanja u New Yorku, scena je bila ogromna, pljesak publike je zvučao drukčije, ali nisam uopće bio nervozan, imao sam šesnaest godina i volio sam se natjecati. Natjecanje se održavalo u Lincoln Centru gdje se samo par godina prije toga snimao film Crni labud, a ja sam se cijelo vrijeme osvrtao i pitao – gdje je Natalie? (smijeh...)

    U zagrebačkom Baletu proveo si gotovo osam godina i to je tvoj prvi profesionalni angažman. Zašto baš Zagreb?

    Tražio sam mjesto na kojem ću početi, steći iskustvo... Zagreb je bio blizu, čuo sam puno dobrih stvari o ovoj kompaniji, došao sam i dobio posao!

    Naš ansambl je često neka prva stanica ili odskočna daska u karijerama plesača koji ovdje dođu. Mnogima je upravo Zagreb bio mjesto na kojem su stjecali iskustvo, samopouzdanje, plesački se izgradili i otišli dalje... Je li dolazak u Zagreb bila dobra odluka?

    Da, svakako. I ja sam ovdje stekao iskustvo, jako sam puno plesao, okušao se u svim stilovima, plesao mnoge glavne uloge... Ono što mi se čini možda najvažnijim je da sam stekao samopouzdanje i uspostavio određenu kontrolu nad onim što radim.
    Andrea Schifano
    Koje uloge će ti ostati u sjećanju iz ovog zagrebačkog perioda?

    Uvijek ću se s velikom radošću sjećati gostovanja u Sankt Petersburgu s predstavom Ana Karenjina. Mislim da je doći u Rusiju s ruskom pričom bila stvarno velika stvar. Bila je to odlična predstava i sjajno iskustvo. Što se tiče uloga, uvijek sam se smatrao boljim interpretom dramskih uloga kao što su Romeo, možda princ Sigfried... nešto što ima malo kompliciraniju priču, dublje osjećaje, uloge u kojima moraš razmišljati u uzrocima i posljedicama svojih odluka. Ali onda se sve promijenilo kada sam otplesao dvorsku ludu u Labuđem jezeru. Naime, kada sam saznao da to moram plesati bio sam uplašen jer nikada do tada nisam plesao ulogu s toliko temperamenta, uvijek sam plesao neke tužne likove... Također, bio sam i nervozan jer sam imao samo četiri probe i stvarno sam mislio da će to biti katastrofa i da ću naprosto ispasti smiješan. No onda sam shvatio da mi ta uloga (iako je tehnički izuzetno zahtjevna) daje jako puno slobode jer sam na sceni doista mogao raditi što sam želio, u interpretativnom smislu i odlučio sam – biti ću ono što jesam, biti ću ja! I kada sam čuo reakcije iz publike, kada sam čuo da se ljudi smiju, shvatio sam da stvar funkcionira! Od tog trenutka sam počeo toliko uživati u toj ulozi da mi je svaka predstava bila sve bolja i bolja i mislim da je to jedina uloga u kojoj sam uživao sto posto i u kojoj nikada nisam bio nervozan.

    Zanimljivo mi je to tvoje iskustvo i nelagoda oko dvorske lude jer meni se iz publike činilo da si rođen za tu ulogu i da je skrojena baš po tvojoj mjeri! Što misliš koliko je u tom smislu važno iskoračiti izvan svoje sigurne zone? Koje su te suradnje vodile u tom smjeru?

    To bi svakako bio rad s Irenom Pasarić koja mi je jako pomogla da dođem ovdje gdje sam sada. Ona me uočila čim sam došao, odmah me uzela pod svoje, počela je raditi sa mnom, prvo pomalo na classu, a zatim je radila sa mnom i za natjecanja. Ona je također vrlo sličan tip učitelja kakvog sam imao u školi tako da sam odmah osjetio bliskost i povezanost. Znao sam da je moram slušati i to je to! Mogu reći da je ona ta koja me na neki način naučila raditi – jer u baletu ništa ne dolazi samo tako.
    Andrea Schifano
    A ako me Irena naučila raditi onda me Leo Mujić naučio kako da pokažem svoj rad i kako da taj rad transformiram u nešto lijepo, u umjetnost. Nije me dakle naučio samo tehničke stvari nego i kako da o tom radu pronađem užitak. Jer čak i kada je teško, važno je da u tome možeš uživati, a pogotovo kada to rezultira nekim napretkom. Onda to više ne doživljavaš kao posao i ne radiš korake zato što ti je to netko rekao nego zato što uživaš u tome i pronalaziš neki drugi smisao. I sam Mujić je uvijek govorio – nemoj mi pokazivati koreografiju, samo pleši!

    Što ne voliš u svom poslu, što bi želio promijeniti?

    Ne volim pritisak. Pritisak predstave, ali i pritisak koji je prisutan svakog dana. Također ne volim to što moraš balet staviti na prvo mjesto, ispred svega ostaloga. Sve što radiš moraš promatrati iz perspektive toga što smiješ ili ne smiješ raditi zbog baleta. Smiješ li izlaziti, jesti, zabavljati se... sve moraš provjeravati iz perspektive baleta, a to je iscrpljujuće... Balet na neki način zaista zahtijeva žrtvu. Razumijem, moraš pokazati da si ozbiljan i da ti je stalo, ali volio bih kada bi balet ipak bio malo manje ozbiljan, kada bi bilo više slobode. No najviše od svega mi je počela nedostajati zabava i užitak plesanja. Kao da zaboravljamo koliko ta umjetnost može biti kreativna! Također, u baletu smo često previše opterećeni sa onim brže, više, jače, gledamo koliko tko može dignuti nogu, koliko pirueta može izvrtjeti... s druge strane u sportu, u gimnastici danas možeš čuti da suci razgovaraju o lakoći, ljepoti pokreta, umjetničkom dojmu... To me zbilja iznenadilo! Pitam se ponekad: što je to u baletu pošlo ukrivo?

    Mihail Barišnjikov je u nekom svom intervjuu rekao da se plesač ne rađa nego da se plesačem postaje. Što misliš o toj rečenici?

    Slažem se s Barišnjikovim iako, uvijek je tu malo jednoga i malo drugoga! Mislim da smo rođeni kao prazna ploča koju tek treba ispisati. Kada se čovjek rodi on nije ni dobar ni loš – to od njega stvaraju odgoj i obrazovanje. No ipak, u baletu je važan talent, ali treba vidjeti na što ustvari mislimo kad pričamo o talentu. Danas se talent prvenstveno gleda kroz mogućnosti tijela. Vidiš sposobno tijelo i kažeš – on je talentiran! Ali mislim da to nije to. Talent je za mene nešto posve drukčije. Mislim da je talentiran onaj tko izađe na scenu i, bez da išta učini, čak i bez da je toga svjestan – natjera publiku da se zaljubi u njega. Takvu vrstu karizme je teško objasniti, ali ona sigurno nije vezana uz taj tjelesno-sportski aspekt plesa. Jer možete imati sjajnu tehniku, ali nemate taj talent.
    Andrea Schifano
    Zašto onda baletna umjetnost stavlja toliki naglasak upravo na tjelesno estetski aspekt? Naime, od najranijeg djetinjstva, od prvih koraka koje napraviš u baletnoj dvorani procjenjuje te se prema onome što si dobio rođenjem, a to je izgled tvog tijela. Ocjenjuje se estetika tijela, proporcije, konstitucija i fizičke predispozicije...

    Pa na neki način to i možda mogu razumjeti zato što je u profesionalnom baletu estetika izuzetno važna. Nekada se mogu i složiti s tim kriterijem... Ipak i sam se pitam, kada smo postali tako horrible? Gledajući kroz povijest balerine nisu baš oduvijek morale biti tako estetski savršene. Onda je postepeno balerina postajala sve mršavija i mršavija i fokus cijele profesije okrenuo se prema tijelu. Malo je tužno gledati koliko nam se način razmišljanja promijenio. Na kraju krajeva, na početku školovanja, u tako mladoj dobi i ne možete znati kako će se koje dijete razvijati i kakva će estetika njegovog tijela biti kad odraste. Također, čini mi se da je takav kriterij problematičan npr. u Italiji jer mi smo zemlja miješanih kultura što znači da na jednom prostoru žive ljudi različitih konstitucija tako da smatram da bi se o svemu tome trebalo razmisliti, možda postupati malo delikatnije... Pogotovo mi se čini problematičnim kada se kritizira izgled djeteta jer u mladoj dobi ne podnosimo kritiku baš dobro i sve shvaćamo vrlo osobno pa te onda i takav način komunikacije u kojem netko kritizira, između ostalog i tvoj izgled, može gurnuti u zaista mračno mjesto.

    Kada već govoriš o izloženosti kritici zanima me, je li u baletu zaista potrebna tolika strogoća? I mi sami često u prvi plan ističemo disciplinu kao jednu od najpozitivnijih karakteristika baleta, znamo reći kako su plesači kao vojska...

    Mislim da je baletnoj školi disciplina potrebna, no više u nekom odgojnom smislu, na način na koji je prisutna i u drugim školama, naprosto moramo naučiti i kako ćemo se ponašati. Problem je kada te na isti način nastavljaju tretirati i u profesionalnom svijetu, u baletnoj kompaniji... No tada nisi više učenik, ti si osoba, ljudsko biće i moraš imati mogućnost reći ono što te smeta i što ti ne odgovara. Dakle, moraš imati mogućnost reći ono što misliš. Smatram da u profesionalnom svijetu tu vrstu poslušnosti treba zamijeniti uzajamno poštovanje. Naime, ono što je problematično je kada komentari i kritike koje dobivaš postaju nekako osobne. To znači da se ne procjenjuje (ili možda kritizira) ono što radiš nego se uzroci za neke postupke pronalaze u tvojoj osobnosti, u načinu života... Moram reći da takvo zadiranje u privatnost nisam prihvaćao ni u baletnoj školi i uopće mi nije bilo važno koliko je važna faca ispred mene jer onoga trenutka kada bi netko probio tu granicu, izgubio bih svako poštovanje prema toj osobi. Jednom mi se dogodilo da je nastavnik, nakon natjecanja u Parizu (na kojem zbog treme nisam baš briljirao) ispred svih prisutnih postao jako osoban u kritici koju mi je uputio... To me jako pogodilo jer to je bio Pariz! Elisabeth Platel je bila predsjednica žirija! Normalno da sam imao tremu! Uglavnom, nisam mogao to odšutjeti i vrlo sam mu drsko odgovorio u talijanskom stilu (smijeh...) S jedne strane, znam da sam u tom trenu bio samo učenik koji mora imati poštovanje prema svojem nastavniku no s druge strane i danas mislim da to što sam rekao, nisam rekao dovoljno glasno...

    Andrea SchifanoOsim kritiziranja rigidnih pedagoških praksi, baletu se često spočitava i njegova tradicija. Naime, klasični balet se često naziva „umjetnošću 19. stoljeća“.

    Na neki način se slažem s tim, ali ne mislim da je to negativno. Balet je nekako vintage. Također, ljudi se uvijek vraćaju tradiciji iako je baš tradicija ono što se najviše kritizira. Mislim da je balet napravljen jako pametno. Počinje s određenim pravilima, a ta pravila nisu važna samo klasičnom baletu nego i modernom i svemu onome što je uslijedilo nakon... Jer prvo moraš uspostaviti pravila da bi ih mogao kršiti! Danas se vrlo često, u želji da se nešto malo promijeni, miješaju stilovi, imamo puno novih verzija klasičnog baleta, s nekim modernim primjesama. Osobno mislim da se treba odlučiti: ili radiš predstavu na tradicionalan način ili ju mijenjaš u potpunosti što mora biti utemeljeno u nekoj novoj ideji, a ne samo u želji za promjenom. Odličan primjer za to je Mats Ekkova verzija Giselle koja je na neki način pomogla da ljudi bolje razumiju klasičnu Giselle. Često koreografi misle da će nekom promjenom klasiku učiniti boljom, no klasika je klasika, one ne može biti bolja. Na kraju, i publika jako voli klasiku. Kazalište je uvijek rasprodano jer publika želi doći u kazalište i vidjeti nešto lijepo, možda vidjeti neku iluziju, pobjeći od svakodnevice bar na tren.

    Kakva su tvoja iskustva s zagrebačkom publikom?

    Moram reći da je zagrebačka publika izvrsna u smislu da će ti uvijek reći istinu (što možda nije uvijek ugodno čuti). Čak i kada ljudi kažu kako ne razumiju balet u svojim komentarima kažu istinu i imaju vrlo iskrene i točne impresije. I čini mi se da je upravo takva publika koja nema profesionalne veze s baletom najbolji sudac i orijentir. Također, ako im se nešto ne sviđa onda to nije njihova greška nego naša! I mislim da se uvijek treba zapitati zašto im se nešto nije svidjelo tj. mislim da treba uvažiti njihovo mišljenje, a ne reći – ma, šta oni znaju o baletu! Npr. i ja imam takvo iskustvo s predstavom Romeo i Julija u kojoj sam plesao Romea. Nakon premijere često sam čuo komentare da nisam bio dovoljno karizmatičan na sceni što je ustvari bilo točno! Vrlo sam ozbiljno shvatio te komentare i do posljednje izvedbe sam zaista napredovao u toj ulozi toliko da se mojim roditeljima činilo da se ne radi o istoj koreografiji.

    Gledala sam iz gledališta taj tvoj napredak kroz izvedbe i zaista mogu reći da si u Romeu sazrio kao plesač. Veliki dio tog sazrijevanja odnosio se upravo na partneriranje. Kako pas de deux izgleda iz perspektive muškog plesača?

    Kada sam došao u zagrebački Balet vjerojatno sam bio loš partner tj. potpuno bez iskustva. No onda sam polako učio, plesao sam sa svim balerinama i naučio sam i tehniku, ali naučio sam se i prilagoditi, pomoći balerini da izgleda dobro... Ne slažem se baš s tezom da je balerina u pas de deuxu važnija i da sve mora biti podređeno njoj. Postoji ona poznata rečenica: „Najbolji partner je nevidljiv!“ Ne razumijem baš tu rečenicu! Pa ipak smo mi partneri, dvije različite uloge, pričamo neku priču, ne razumijem taj zahtjev da budem nevidljiv!? To je kao da gledaš ljubavni film u kojem se dvoje ljudi zaljubi, a ti u cijelom filmu jednog od njih ne vidiš! (smijeh...)

    Zašto odlaziš?

    Zato što sam znatiželjan, zato što želim iskusiti više... Trenutno sam u fazi da još uvijek nisam siguran što je preda mnom, koliko toga još mogu postići... Želim tražiti izvan svoje sigurne zone, što je Zagreb za mene postao.

    Gdje se vidiš u budućnosti? Zašto si odabrao Maribor?

    Maribor sam odabrao zato jer se radi o drukčijem iskustvu i drukčijoj kompaniji. No opet, poznajem mariborske plesače, plesao sam već tamo pa se mogu s njima povezati. No volio bih ići i dalje i u plesačkom smislu iskusiti različite stvari. Problem je u tome što su danas mnoga kazališta u krizi i nije sve onako kako je bilo ili kako bi trebalo biti. Kao dijete odrastao sam uz predstave Mihaila Barišnjikova, sanjao sam o velikim produkcijama, American Ballet Theatre bio je moj san, bili su poput rock zvijezda! I danas kada gledaš te predstave iako se radi o osamdesetima to je nešto fenomenalno! No mnogo toga je nestalo. Danas su mnoge predstave tehnički savršene, ali nekako prazne, kao školski koncerti i čini mi se da nedostaje kvaliteta, radost i magija umjetnosti. A opet, upravo su to razlozi zbog kojih sam htio postati plesač. Još uvijek tražim takvo mjesto.

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 8. studenoga 2021.

Piše:

Mihaela
Devald