Nova predstava riječkog TRAFIK-a, I´m Alive, u koreografiji Žaka Valente i izvedbi Tonija Flege, (nastala u koprodukciji s PlatformomHR), premijerno je izvedena u Zagrebu, 17. listopada 2021. u prostoru Hrvatskog glazbenog zavoda, te nakon toga u Rijeci, 29, 30. i 31. listopada, u prostoru Filodrammatice. Taj plesni solo procesuira autobiografske refleksije kroz strukturirane koreografske modele transformirajući ih i prevodeći u intrigantne izvedbeno-sadržajne forme, pri čemu ne gubi prepoznatljivost poetike i estetike Žaka Valente. Autor poseže u prošlost koristeći kao predložak osobnost i rad kontroverznog britanskog umjetnika Michaela Clarka, čije djelovanje i rad u osamdesetim godinama prošlog stoljeća donosi radikalne postupke spajanja klasičnog baleta, anarhičnog post-punk zvuka i ekscentrične mode, pomičući konvencionalne granice i otvarajući društveno subverzivne teme rodnih uloga.
Izvedbeni umjetnik Toni Flego, svojom prezencom neprikosnoveno utjelovljuje ideju i koncept autorskog predloška. Tehničkom virtuoznošću plesački i glumački zahtjevne uloge, snažnom osobnošću i ekspresijom, taj mladi umjetnik, donosi i osobno izvedbeno autorstvo bez kojeg bi realizacija autorske zamisli u cjelini, mogla ostati samo na razini ideje. Suradnja na relaciji plesač – koreograf je upravo ono o čemu je primarno riječ u ovom umjetničkom eksperimentu: o plesaču, o koreografu, o preživljavanju i opstanku tih fragilnih uloga, kako u okviru nametnutih granica definiranih birokratskim EU projektima kulturne industrije, danas, tako i u individualnoj potrebi pomicanjima granica kroz pobunu i bunt, u svim razdobljima umjetničkog djelovanja kroz povijest. Flego, suvereno i samopouzdano utjelovljuje i nosi Valentinu predstavu sa strašću i žarom u plesnoj interpretaciji koji ne jenjavaju do samog kraja. Od širenja plesa u prostoru, kad gledamo samo ples, do vraćanja u fokus zbivanja radnje. Od profinjenih plesnih etida u izvedbi baletnog muškog tijela do raspadanja u repeticijama pokreta i manekenskog hoda, u glumačkim ispadima, Flego s lakoćom utjelovljuje Michaela Clarka, poistovjećujući se snagom svog talenta i osobnog senzibiliteta sa svom širinom i snagom igranog umjetnika.
Uz prepoznatljivo koreografsko pismo Žaka Valente, u potpunosti ravnopravno se nalazi i dramaturški potpis Andreja Mirčeva. Strukturirana cjelina teatarski vješto prepliće metaforu, fikciju, biografiju, autobiografiju, individualnost i dualnosti, čineći dostupnom širu sliku osobnosti pojedinaca koje se dotiču u zajedničkom prostoru pobune, otpora i bunta. Mirčev je kao suradnik koreografa i plesača, senzibiliziran za plesni umjetnički izričaj i tematizirani sadržaj, značajno pridonosi slojevitosti i nadgradnji osnovne linije i okosnice rada. (Mirčev je i autor teksta u programskom letku, kojim uvodi gledatelja u koncept i sadržaj predstave, promišlja rad i djelovanje Trafika, i daje osnovne biografske informacije o samom Clarku, o kojem mlađa generacija suvremene plesne scene, možda premalo i zna, s obzirom na značaj tog umjetnika, upravo u području suvremenog plesa.)
Stavljajući svjesno svoj koreografski rad u korelaciju i interakciju s umjetnicima koje promišljeno bira kao suradnike, a koji svojim umjetničkim djelovanjem također ne pristaju na konvencionalne i društveno postavljene okvire, Valenta, gledajući u cjelini, nastoji provocirati podizanjem letvice i samome sebi, implicirajući da zona komfora za umjetnika nije opcija i da ne izlazak iz nje stvara neizbježno, upravo njezinu dijametralnu suprotnost.
Glazba je sastavni dio tkiva predstave, aktivno potiče radnju u potpunosti u službi podrške i osnaživanja ideje. Ista je rađena da može egzistirati i samostalno, pa je glazbeni autorski dvojac Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, u produkcijskom smislu nadopunio premijernu izvedbu predstave i fizički izdanim nosačem zvuka u produkciji Dallas Recordsa. Domišljena scenografija Magdalene Pederin, dominantno se sastoji od jednog povećeg madraca koji se transformira, i u cijelosti je scenski točna pa dobro egzistira i u vizualnom dojmu sa snažno naglašenom kostimografijom Lidije Lovrić Bošnjak i Nikole Barbira: od glamurozno raskošnih kostimografskih kreacija, do detalja koji zajedno s promjenom scenografije daju naznaku vremena i mjesta određene radnje u predstavi. Izvođač tijekom izvedbe s lakoćom prelazi kroz kostimografske transformacije, ali i mijenja izgled scene pomičući i donoseći rekvizite; scenografija i kostimografija suradnički ga podržavaju u narativu.
Video projekcije uz podržavanje radnje i stvaranje poveznice između prošlosti i sadašnjosti imaju i značajan vizualno-estetski dojam. Projekcijama na stropu, preko originalnih štukatura i ogromnog lustera s kojeg visi grozd napuhanih kondoma, kao dijela scenografije, fokus gledatelja pomiče se i doslovno na više, u visine. Za multimediju zaslužni su Ira Tomić i John Kardum, a jednostavno dizajnirana, ali snažna rasvjeta, koju potpisuju Žak Valenta i Mario Vnučec, u kombinaciji s dimnim efektima, pridonosi atmosferi u estetskoj i u dramaturškoj ulozi. Prostor scene organiziran je da ga s tri strane omeđuje gledalište s dva reda stolaca. Publika u prostor izvedbe ulazi u predstavu koja već igra, što suptilno i fizički i emocionalno odmah uvlači gledatelja unutra. Svjetlo je prigušeno, na sredini scene je madrac na kojem leži polu obnaženo tijelo spavača u dubokom, nemirnom snu. Na podu su razbacani dijelovi odjeće, obuće i osobne sitnice što implicira dojam fizičkog ulaska u intimni prostor nečije spavaće sobe, istovremeno stvarajući pomalo nelagodu, a pomalo privilegiju osobnog prisustva. I taj dojam traje od ulaska do samog kraja.
Predstava bez pretencioznosti otvara pitanja: „Što je naš otpor, protiv čega se bunimo i koji su nam dometi?“ (A. Mirčev) , pri čemu ni u naznakama ne sugerira odgovore, ostavljajući mogućnost da se taj prostor otvori u individualnoj potrebi potrage gledatelja. Iako je predstava u postavu mišljena za prostor Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu i Filodrammatice u Rijeci, bilo bi je, ne manje zanimljivo, gledati i u minimalističkom black boxu. Osobito u snažnim scenama poput dirljive završnice u kojoj plesač stoji ogoljen i jednostavno prisutan ovdje i sada, sugerirajući sve ono što koreograf donosi ovdje i sada u okolnostima i uvjetima u kojima stvara danas. Jer ovo jest priča o plesaču i koreografu, o tome da je još živ i dok god je živ čini ono što mu je za činiti jer ne može manje od toga.
I'm Alive donosi osobnu priču o tijelu koje odbija biti samo filozofska enigma i/ili samo marioneta u službi, i stoga je u cjelini snažna i životna. Ovacije publike i dugotrajni pljesak, potvrda su da se ta snaga u doživljaju, ali i želji za podrškom, prelila i na gledatelja.
© Vera Mitrović Vrbanac, PLESNA SCENA.hr, 15. studenoga 2021.
I´m Alive
koreograf Žak Valenta
izvodi Toni Flego
dramaturg Andrej Mirčev, scenografkinja Magdalena Pederin, kostimografi Lidija Lovrić Bošnjak i Nikola Barbir, glazba Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, svjetlo Žak Valenta i Mario Vnučec, multimedija Ira Tomić i John Kardum, statisti u videu Nina Jelić, Renato Buić, Afrodita Lekaj, Monica Karleuša
produkcija TRAFIK i PlatformaHR
