Meditacija o izvornoj samoći

Yet To Be Born, kor. Martina De Dominicis i Alberto Cissello

  • Yet To Be Born, autori Martina De Dominicis i Alberto Cissello, foto: Michael Maurissens

    Na gostovanju u Zagrebu plesni umjetnici Martina De Dominicis i Alberto Cissello, predstavili su svoju prvu cjelovečernju koreografiju na glazbu Lorenza Romana, premijerno izvedenu 2019. godine u Theater im Ballsaal u Bonnu. Komprimirana forma njihove izvedbe vizualno razlaže problematiku pokretanja materije kroz izvedbena tijela. Zasnovana je na tradicionalnom povjerenju u očaravajuće učinke artificijelnog scenskog događanja izniklog iz gluhe ništine klasične crne kutije, kakva je dvorana Zagrebačkog plesnog centra, gdje su 4. studenoga (2021.) nastupili. Poigravanje s kontrastima u imaginaciji postojanja kroz rasvjetljavanje mraka, polako ulaženje u vidljivost i nestajanje iz nje, podrazumijeva se u scenskoj igri. No to opće mjesto važan je preduvjet na kojemu stasa suštinski smisao autorskog rada talijanskog dvojca.

    Teksturalna nabranost vidljive opne stvari može se pojaviti u usko ograničenim zonama koncentriranog svjetlosnog zračenja, ljudi mogu biti predočeni poput plutajućih otoka okruženih oceanom mraka. Artificijelnost koju zastupaju u ideji i formi, štura u materijalnoj osnovi, izgrađuje se isključivo kroz izražajnost izvođačkih tijela u okrilju svjetla i glazbe. U takvom okruženju ovaj lirski komad predstavlja fokusiranu meditaciju o izvornoj samoći tijela, zagonetnog organizma kojemu tek predstoji ostvarenje istinskog doživljavanja. U skladu s naslovom, kušnja ove mogućnosti za gledatelje dolazi tek nakon što iscuri vrijeme izvedbe.
    Yet To Be Born, autori Martina De Dominicis i Alberto Cissello, foto: Michael Maurissens
    Iz hlapljive materije mraka izranjaju dva svjetlosna oblaka iznad nepomičnih ležećih tijela, bijelih silueta postavljenih u dijagonalnom odnosu dva prostorna plana mizanscene. Nepokretno tijelo muškarca ocrtano je oštrim snopom svjetla, a iz njegove besvijesti javlja se istaknuti vizualni marker koji familijarno privlači pažnju: noga čvrsto oslonjena o cijelu plohu stopala, savinuta u koljenu poput Michelangelovog Adama sa svoda Sikstinske kapele. Razlučivost tijela žene tek je u dozrijevanju, u početku se nazire samo smotuljak neke prozračne mase omotan stidljivim, maglovitim svjetlom. Uz jednoliku ritmiku strojne glazbe izvorno koncipirane za ovu koreografiju izražava se sukladnost polagane i precizne usmjerenosti kretnji i postupno naglašava intenzitet svjetla. U nježnoj usporenosti hipnotičkog ozračja, tijela nalik na lutke odjevene u bijele kostime još punije zrače vlastitim svjetlom.

    Sporost kretnji njihovih udova razvučenih po tlu asocira na neke od najelegantnijih plesnih izvedbi u svijetu žive prirode, poput primjerice baleta meduza pod akvarijskom rasvjetom. Taj člankovit ples humanoidnih zvjezdača, u meandričnim kretnjama oživljenih krakova ostvaruje plošne rotacije tijela, kralježnica priljubljenih uz tlo, vodeći ih prema sve slobodnijim i hrabrijim zahvaćanjima okolnog prostora. Afirmacija prostorne trodimenzionalnosti tijela odvija se u jednako oštrim, odsječenim rotacijama preko boka i uz geometrijsku pravilnost ritmičkih impulsa glazbe poprima karakter prijelaza u složenije četveronožno stanje, što je gledatelju predvidljivo od početka. Daljnja mukotrpnost uspostavljanja kontrole nad kralježnicom četveronožnog bića odvija se u zakuhalom tempu glazbe u kojemu izvedbeno vrijeme sve brže isparava. Unutar oblikovne predvidljivosti motoričkog osvještavanja organizma i pretvaranja biološkog tijela u puku tehnološku funkciju nalik robotu dostižu se kristalizacije različitih idejnih sugestija.

    U početnim scenama miješaju se reference na mit o stvaranju Adama, na jednostavnije biološke vrste iz oceanske juhe praživota, na otuđenost laboratorijskih klonova. Dramatski vrhunac iskazan u osvajanju uspravnosti, ishodi se iz borbe s gravitacijom u pokušajima ovladavanja volumenom glave. Za razliku od bioloških postavki motoričkog razvoja koji se uobičajeno kreće obrnutim smjerom, gradeći ravnotežu od glave prema stopalima. Igra upitne ravnoteže u glavinjajućim pokušajima uspostave kontrole nad glavom donosi trenutke empatičnog smijeha.
    Yet To Be Born, autori Martina De Dominicis i Alberto Cissello, foto: Michael Maurissens
    Očigledno koreografski zahvat u krajnje općenitu tematiku čovječje tjelesne uspravnosti izveden je u znaku pitanja kako iz animirane organizacije mišića, kosti i živaca doista postaje ljudsko tijelo? Vertikalnost tijela sagledana je s likovne strane kao parametar koji odgovara jezgrovitoj geometrijskoj parcelaciji prostora u kojemu se izvedbena tijela pojavljuju upisana u pravilne orbite. Njihova kretanja na kojima se ovlašno dodiruju ali ipak beziznimno zaobilaze, izbjegavajući priliku izravnog doticanja, ne dostižu smisao niti ispunjenje. Scensko iskrenje i gašenje pokreta u tami imponira suštini stroge autorske odanosti jasnoći poruke.

    Ono što se artikulira u svjetlu jest tijelo u ulozi funkcionalnog alata pokretanja. No nejasna slika blisko prepletenih tijela, koja na kraju izvedbe ostaje dijelom zarobljena u tmini iskazuje da je važnije ono neeksponirano. Iskustvo utjelovljene subjektivnosti, potencijal za iskazivanje duševnosti, komunikacija zagrljajima kao i preformulacija zamagljenog pitanja što je tijelo, na ono što s tijelom čini naša duša.

    © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 15. studenoga 2021.

    Yet To Be Born
    koncept, koreografija, izvedba Martina De Dominicis, Alberto Cissello
    autor glazbe Lorenzo Romano
    oblikovatelj svjetla Boris Kahnert, izvanjsko oko Rafaele Giovanola
    uz podršku plesne kompanije CocoonDance, studija Raum 33 – Elio Gervasi, vorANKER Wien, Raw Matters

kritike i eseji