Mika Hannula, Juha Suoranta i Tere Vadén, teoretičar izvedbe, profesor kritičke pedagogije i filozof, udružili su svoje snage u pisanju knjige koja donosi prvu cjelovitu metodološku analizu heterogenog i nedovoljno istraženog polja koje nazivamo umjetničkim istraživanjem. Riječ je o knjizi Artistic Research – Theories, Methods and Practices koja na engleskom jeziku izlazi 2005. godine u nakladi Umjetničke akademije u Helsinkiju, Sveučilišta u Göteborgu i ustanove ArtMonitor iz Göteborga. Šesnaest godina nakon dogodio se i hrvatski prijevod te poticajne knjige za koju autori navode da se „bavi mogućnostima, izazovima i zahtjevima umjetničkog istraživanja kao polja koje polagano ali sigurno artikulira vlastite znanstvene kriterije temeljene na vlastitoj specifičnosti i praksi“.
Baveći se facetama umjetničkog istraživanja, autori knjige zalažu se za kvalitativni istraživački pristup uz uvažavanje specifičnosti umjetničke prakse. Umjetničko je istraživanje autorefleksivan i autokritični proces te je rezultat kreativnosti autora. Obilježje je umjetničkoga rada subjektivnost, ali umjetničko istraživanje implicira i mogućnost objektivnog promatranje djela. Zalažući se za metode pokušaja i pogreške, toleranciju neuspjeha i vrednovanje uspjeha, autori upućuju na blisku suradnju umjetnosti i znanosti. Umjetničko istraživanje u praksi autorski trojac promatra na primjerima i studijama slučaja iz suvremene umjetnosti i vizualne kulture.
Kao moguće polazište za umjetničko istraživanje autori navode dvije metafore sadržane u sintagmama „demokracije iskustava“ i „metodološke raznolikosti“. Cilj je tih dviju metafora moguće pronalaženje ishodišne točke znanstvenog istraživanja. Tu se autori vode Bohrovim zahtjevom za znanstvenom objektivnošću, ali i idealom otvorenosti i kritičke svijesti što može utjecati na ograničenja istraživanja kao takvog, pogotovo kad je riječ o tumačenju znanstvenih ideala. „Demokracija iskustava“ omogućava stvaranje okvira za umjetničko istraživanje koje pomiruje kriterije znanstvenosti i iskustvenosti. Taj je okvir autokritičan ili autorefleksivan, ali istovremeno prikladan za dijalog o važnosti ljudskog iskustva. Umjetnička se praksa smatra istraživanjem kada je usmjerena na originalno propitivanje kako bi unaprijedila našu spoznaju i znanje. Počinje s pitanjima koja su relevantna za istraživački kontekst i za svijet umjetnosti, s metodama koje odgovaraju istraživanju i sa istraživačkim procesom i ishodima adekvatno dokumentiranim i diseminiranim istraživačkoj zajednici i široj javnosti. Svrha je istraživanja u umjetničkom području proizvodnja specifičnih vrsta spoznaja koje, uz subjektivni doživljaj umjetničkog stvaranja, proizlaze i iz mogućnosti koje se javljaju prilikom istraživanja samog procesa stvaranja praćenjem i dokumentiranjem. Umjetničko je istraživanje izrazito produktivan istraživački proces uronjen u bazen neiscrpnih metodoloških mogućnosti. Znanost, vođena idejom o vlastitom posebnom statusu koji duguje znanstvenoj metodi, dugo je vremena imala privilegirani status. Autori se knjige stoga pozivaju na „metodološki anarhizam“ ili „metodološko izobilje“ koje se posljedično više ne doima tako nedostižnim kao što se nekad držalo.
Knjiga odgovara na pitanja kako istraživati procese stvaranja u umjetničkom području koristeći metodologije specifične za znanstveno područje i kako o stvaralačkom procesu govoriti iz znanstvene perspektive, potičući na aktivno promišljanje o specifičnostima umjetnikova stvaralačkog procesa u kontekstu vlastite „regionalne ontologije“, koja se razlikuje, na primjer, od prakse liječnika ili učitelja. Umjetničko istraživanje podrazumijeva vještinu i praksu umjetnika koji tvore vlastito područje pa je ovdje riječ o istraživanjima temeljenima na praksi (PbR – Practice based Research). Dominantna metoda je etnografija jer se aktivnost osobe proučava u svakodnevnim situacijama, za razliku od eksperimenta koji je konstruirao istraživač.
Umjetnička istraživanja vođena su etikom uzajamnosti i razlike pa zahtjev za jednakosti ovdje valja zamijeniti zahtjevom za različitosti i metodom koja umjetničko istraživanje promatra kao otvoreno polje kolaborativnog programa između teorije i prakse, uključujući širok spektar aktivnosti i kontinuum akcija koje proizlaze iz iskustva. Kako ističu autori, demokratizacija iskustava spašava stvar jer pomiruje na prvi pogled vrlo disparatne discipline, znanost i umjetnost, odnosno kriterije znanstvenosti i iskustvenosti.
„Iskustvena demokratičnost“ polazi od načela da nijedno iskustveno područje nije izvan kritičkog dosega bilo kojega drugog iskustvenog područja. Stoga autorski trojac, pozivajući se na Sokratov klasični stav prema kojem pojedinca kroz život vodi unutarnji glas zvan daimon predlažu novi pojam „daimokracija“ kojim naznačuju različita iskustvena područja koja nas združeno ili zasebno oplemenjuju, kao što su iskustvo umjetnosti i znanstveno iskustvo. Primjer navedenome je i predgovor hrvatskom izdanju knjige koji zajedno ispisuju upravo dva različita glasa, vodeći se demokratizacijom iskustava, disonantno unisoni glasovi teorije i prakse, znanstvenik i kazališni teoretičar Leo Rafolt, ujedno i stručni redaktor hrvatskog izdanja knjige, te plesna umjetnica i teoretičarka Iva Nerina Sibila.
Iako se istraživanja u umjetničkom području kao koncept javljaju krajem 20. stoljeća kada i nastaju prve metodologije istraživanja uz postavljanje teorijskih okvira te razvijanje metodologija karakterističnih za umjetničko područje, knjiga koju su napisali Hannula, Suoranta i Vadén pionirski je pothvat jer donosi prvu cjelovitu metodološku analizu umjetničkog istraživanja. Imajući na umu specifičnosti područja, autori iznose moguće odgovore na pitanje kako znanstvenu metodu istraživanja integrirati kroz samu umjetničku praksu. Umjetničko istraživanje odupire se diskurzivnom stabiliziranju i fiksiranju u tekstu te na taj način potkopava svaki pokušaj primjene znanstvene metode. Kako je podjela između teorije i prakse još uvijek u samoj strukturi obrazovanja u većini zemalja, pokušaj integriranja jednog i drugoga može tako implicirati odustajanje od privilegija definiranja akademske pozicije s jedne strane, dok se s druge strane nalazi stalna prijetnja umjetničke egzekucije. Autori knjige zalažu se stoga za potpunu promjenu paradigme i zaokret u tradicionalnom shvaćanju koje „poučava da umjetnost i znanost počivaju na fundamentalno različitim oblicima razmišljanja, djelovanja i bivanja čovjekom. Iz te se tradicije rodilo uvjerenje da je umjetničko obrazovanje i stvaranje potrebno odvajati od istraživačkih praksi. Dualistička podjela zapadnjačkog iskustva, čak i na individualnoj razini rezultat je sličnih uvjerenja“.
© Irena Boćkai, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2021.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE