Graditelji tijela s mekanom kralješnicom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin, foto: hnk.hr

    Bilo je divno osjetiti iskreno uzbuđenje na zagrebačkoj sceni kad je najednom, tijekom dugog završnog aplauza, odnekud iskočio naočit, prosijed, visok gospodin, još uvijek brzog, mačje mekanog koraka: Ohad Naharin. A razvidni su bili i sreća i ponos plesača, koji su sa svom strašću prigrlili Naharinov virus, utjelovili i posredovali moderni plesni jezik (tzv. gagu) tog karizmatičnog plesnog umjetnika, buntovnika i inovatora. I što uopće reći o majstorskom koreografskom radu i izvrsnim, posvećenim plesačima zagrebačkog Baleta, koji su, još dodatno gladni plesanja, u zadovoljstvu napora i znoja, prštali zadivljujućom, zaraznom, divljom energijom, čini se, raspamećenih tijela. Pritom ni na trenutak ne gubeći savršenu preciznost u odnosu koreografije spram glazbe, partnera, prostora ili disanja grupe. „Mi smo graditelji tijela s mekanom kralješnicom.“ kaže Naharin, „Učimo cijeniti skromnost i pretjerivanje, postajemo delikatniji te prepoznajemo važnost protoka energije i informacija koje kolaju našim tijelom u svim pravcima.“ „Povezujemo se s osjećajem beskonačnih mogućnosti. Stalno težimo mirnoći čak i kada smo spremni puknuti…“
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin, foto: hnk.hr
    Samo da podsjetimo: Decadance je praizveden 2000. u Tel Avivu kao neki umjetnički rezime prethodnih deset godina obilježenih vodstvom Ohada Naharina, koreografa koji je od Batsheva Dance Company napravio autentičnu svjetsku silu i vjerojatno najtraženiji proizvod izraelskog kazališta. Decadance je više puta postavljan po cijelom svijetu, ali uvijek u nekom novom ključu slaganja najboljih dijelova, drukčijem redoslijedu i izboru fragmenata iz bogatog repertoara. Kako sam Naharin bilježi: „Volim dekonstruirati i rekonstruirati svoje komade. To me tjera da maknem težinu s njihove strukture, što mi omogućuje da im dam nov poticaj, ili barem nov polet…“
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin, foto: hnk.hr
    Novi, zagrebački Decadance prilično se razlikuje od one predstave koju je Batsheva izvela 2002. na 19. tjednu suvremenog plesa. Priznajem da mi se tada izvedena inačica predstave mnogo manje svidjela, bila je previše spektakularna, zabavna i pitka u odabiru the greatest hits fragmenata iz Naharinovih predstava. (Npr. Na kraju su se plesači popeli jedni drugima na ramena i napravili piramidu…) Ohad se sam tom prigodom našalio napomenuvši da ga nakon toga više ne treba shvaćati suviše ozbiljno. No Ohad Naharin je iznimno ozbiljan umjetnik u svakom segmentu svog djelovanja: kako umjetničkom promišljanju i neprikosnovenom stavu, tako i u onom pedagoškom, društveno angažiranom, terapeutskom… U tom smislu preporučam rijetko izvrstan dokumentarac Mr. Gaga, koji kroz biografsku priču o Naharinu otvara nove dimenzije plesne umjetnosti i nove perspektive koreografske profesije, i nakon njega je predstava Decadance još dojmljivija. Veseli dječak iz kibuca, vojnik u zabavnoj trupi u vrijeme Jomkipurskog rata, plesač u New Yorku, čiji se osjećaj i ideja plešućeg tijela radikalno razlikovala od vladajućih tehnika i estetika (napustio je kompanije Marthe Graham, Béjarta, Balanchinea…) izvojevao je borbu za svoj plesni jezik, svoje poimanje i prakticiranje somatike, svoju filozofiju pokreta. Naharin je impresivan u svojoj dosljednosti, a bez sumnje je bio i beskrajno naporan u tom svom grozničavom i radikalnom htijenju i traženju, ali, kako primjećuju svi plesači – imao je pokriće i zaslužio njihovu bezrezervnu predanost.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin, foto: hnk.hr
    (Mala digresija: Naravno da smo svjesni da se, uz svu Naharinovu uvjerljivost, trebala dogoditi i prava prilika u pravom trenutku. Naime, neko tijelo političke moći je imalo povjerenja i odlučnosti pozvati još prilično neostvarenog mladog umjetnika iz New Yorka nazad u Izrael i ponuditi mu vodstvo Batsheve i onda mu dati svu podršku. Netko je shvatio Naharina kao projekt od nacionalne važnosti. Može li to desiti u Hrvatskoj? Da npr. Ministarstvo kulture predloži Matiji Ferlinu da preuzme neku kazališnu ustanovu te kreira i realizira međunarodni centar (kojim bi se, bez sumnje, promicala hrvatska umjetnosti) i onda to i ostvari? Naharin je tijekom dugogodišnje karijere primio i dva počasna doktorata: onog Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu i njujorškog Juilliarda. Može li se takva počast plesnom umjetniku ovdje i zamisliti?)
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin, foto: hnk.hr
    Ipak, jedan događaj je Naharina i Batshevu dodatno gurnuo u javnost, potvrđujući da je ljudska bedastoća jednostavno opća ljudska pojava, a u sprezi s političkom moći može postati pravi spektakl. Naime, Batsheva je 1998. za svečani nastup povodom pedesete obljetnice države Izrael u Jeruzalemu pripremala Echad mi Yodea, onaj možda i najpoznatiji, fantastični, ritualni broj iz Dekadancea, u kojem plesači sjede na stolcima u polukrugu u jednakim crnim odijelima i ponavljaju brzu ritmičku sekvencu simultanih i sukcesivnih pokreta, skačući na noge i grleno se pridružujući pjevanju refrena pjesme. Na jednom mjestu obredne glazbeno plesne sekvence plesači skidaju i bacaju jedan po jedan dio obuće i odjeće da bi na kraju, nakon više repeticija sekvence ostali iscrpljeni i izloženi u donjem rublju. Tom prigodom u Jeruzalemu je generalnu probu gledala očito neka moćna gospođa koja se, smatrajući da to donje rublje vrijeđa vjernike tužila organizatorima, nakon čega je Naharin pozvan k predsjedniku države koji ga je ucijenio tražeći da tu koreografiju izvedu bez skidanja! (I sad svaki put kad vidim ovu koreografiju s veseljem se sjetim te pravedničke misije…)

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Decadance, kor. Ohad Naharin, foto: hnk.hrNaharin je morao pristati ali je odlučio i dati ostavku na poziciju vodstva Batsheve, na što su plesači odlučili da neće plesati. Tako je na iznenađenje svih prisutnih, političkog vrha i međunarodnih lidera u publici, televizije itd. umjesto očekivanog atraktivnog programa pročitana izjava plesača da Batsheva neće nastupiti! Što je izazvalo lavinu prosvjeda protiv „ekstremne vjerske cenzure na štetu kulture“, a Ohad Naharin je postao narodni junak i ostao na čelu Batsheve. S te funkcije je odstupio tek 2018. iako već 2015. komentirajući naslov zadnje predstave: Last Work, pomalo sumnja u nastavak svog rada u zemlji koju toliko voli ali koja je „prepuna rasista, nasilnika, neukosti, zlouporabe moći, fanatika“, što ugrožava ne samo ne samo svako umjetničko djelovanje, nego i sam život.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. studenoga 2021.

    Decadance

    koreograf Ohad Naharin
    premijera 11. studenoga 2021.
    oblikovatelj svjetla Avi Yona Bueno (Bambi), kostimograf Rakefet Levi, oblikovanje i montaža zvuka Maxim Waratt, Ohad Fishof, Stefan Ferry, scenski asistenti  Ian Robinson, Erez Zohar, Matan David, baletna majstorica Iva Višak, prijenos kostimografije Mia Rejc Prajninger, glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova, glazbeni korepetitor Teo Visintin, inspicijentica Snježana Marasović
    izvode: Saya Ikegami, Nika Kristina Crnić, Natalia Kosovac, Mutsumi Matsuhisa, Lada Rora, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Helena Troha, Valentina Štrok, Iva Vitić Gameiro / Anamarija Marković, Ozana Mirković, Asuka Maruo (Žene), Taiguara Goulart, Mario Diligente, Bart Engelen, Drew Jackson, Tomislav Petranović, Balint Rauscher, Takuya Sumitomo, Yuho Yoshioka, Vid Vugrinec / Guilherme Gameiro Alves, Adam Harris, Arnau Velazquez Rodriguez (Muškarci)
    glazba: Maxim Waratt Issa Nore, Goldfrapp Train, Ohad Fishof Pictures, David Darling Stones Start Spinning, John Zorn Verlaine Part 1. Un midi moins dix, Al Majad Al Ghariba (Habib Alla Jamal & Khader Shama: aranžman i izvedba), Guem Riacho, Dick Dale and The Del- Tones Hava Nagila, Maxim Waratt Illusions of Beauty, The Tractor's Revenge (A. Belleli, I. Green, O. Leibovitch, O. Naharin) Echad Mi Yodea, Chari Chari (Kaoru Inoue) Favorite Final Geisha Show, Kid606 Flutter, AGF Ambient Trust, AGF Private Birds, Lucky Ali & Ramya Na Tum Jano Na Hum, Seefeel Meol, Chronomad Do, The Beach Boys You're Welcome

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji