Tajni dnevnik P. H.

Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb: Samo, autorica Petra Hrašćanec

  • Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb: Samo, autorica Petra Hrašćanec, foto: Nina Đurđević

    Skupa
    i Samo dva su projekta nastala iz istog interesa autorice i koreografkinje Petre Hrašćanec. Oba rada postavljaju pitanje što je privatno, a što javno, ali istraživanoj tematici daju drugačiji kontekst. U Zagrebačkom plesnom centru 25. i 26. listopada izvedeni su Skupa i Samo, kao diptih. Skupa u izvedbi Tesse Ljubić, Lare Frgačić, Ariane Prpić, Viktorie Bubalo, Eme Crnić i Une Štalcar Furač (osvrt pročitajte ovdje) te nakon kratke stanke Samo u izvedbi Petre Hrašćanec. „Samo je solo za izvođačicu koja je godinu dana sama istraživala svojih dvadeset i jednu godinu na sceni. Nije bilo suradnika s kojima bi imala trenje u razgovoru i idejama…“ (tekst iz programske knjižice). Kako misliš sve sama? Suvremena umjetnost je kolaborativna, pretpostavlja suradnju i interakciju. Prije koji čas smo gledali Skupa, šest izvođačica koje zajednički sastavljaju i rastavljaju međusobne odnose u dijalogu s glazbom, scenografijom, koreografkinjom. Sada nema više ničega, zlato je odneseno (nema scenografije), pčele su odletjele (nema glazbe), svjetlo se upalilo. Ostalo je samo ono što je neophodno u izvedbi, bez scenografa, bez majstora tona, bez majstora svjetla, bez dramaturga, bez ičije pomoći, ali i bez difuzije odgovornosti.

    Ako je Samo ono, biće, srednji rod, ono je samo (dugo a), bez ikoga, ovisno samo o sebi, kao Pale sam na svijetu. Nema nikoga za podijeliti svoje emocije, svoju sreću, tugu, riječ, pokret… Ali Samo nije samo, bilo je samo dok je nastajalo, dok se stvaralo; „Hodala je i trčala, bacala i nosila, skretala je i skakala, ali nije došla daleko nego ponovo do naslova. Samo ona može sintetizirati to iskustvo…“ (tekst iz programske knjižice). Dok se izvodi tu je publika. Samo više nije samo! Ili je samo to, i ništa drugo? Samo je sve. Sukus života (na plesnoj sceni). Osobno. Intimno. Privatno. Ogoljeno. Usamljeno. Tužno. Hrabro. Humoristično. Iskreno! Snažno, a opet tako krhko.
    Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb: Samo, autorica Petra Hrašćanec, foto: Nina Đurđević
    Što je privatno, a što javno u životu i stvaralaštvu umjetničke profesije? I kako privatno prikazati javno, a da ostane privatno, intimno i samo moje? Kako ono što je unutra okrenuti prema van? Čega se sve plesačica, izvođačica, koreografkinja odriče, što zalaže od privatnog da bi mogla djelovati javno, kroz izvedbenu umjetnost? I koliko traje plesni vijek žene, plesačice? Samostalna umjetnica? Ili žena hobotnica? Sve će sama, sve će stići, dan traje vječno, a na kraju uvijek ostaneš samo sa sobom. I nakon dvadeset i jednu godinu na plesnoj sceni kako izabrati što prikazati? Koji su elementi i kriteriji selekcije? Retrospektivno? Ili najvažniji uspjesi? Kako napraviti sintezu i redukciju dugogodišnjeg bivanja i djelovanja na plesnoj sceni? Teška su to pitanja, koja iziskuju mnogo razmišljanja, istraživanja i na kraju donošenja odluka. Dualizam je nešto tako jednostavno, a opet vrlo konfliktno!

    Izvođačica od samog početka izvedbe, još i prije nego publika uđe, pjevuši (pravi opis bi bio humming) i tako „okreće ono što je unutra prema van“. Na van reproducira, dijeli s publikom melodiju/pjesmu koju svira radio u njezinoj glavi. Delikatno i pažljivo. Iznimno muzikalno i senzibilno. Čujem što misli; unutarnja borba i psihološka stanja te tijek misli postaju auditivna linija izvedbe. Unutarnji glas u izvedbenom prostoru. Mumljanje/pjevušenje (humming) ostavlja dojam sjete, melankolije, ponekad i zabrinutosti, emotivno obojeno, senzibilno i osjetljivo. U isto vrijeme tijelo se pokretom suočava sa svijetom (problemom), drugačijim izborom emocija, drugačijom kvalitetom, tijelo se bori (protiv vjetrenjača?), ne odustaje, pokušava ponovno. Zvuk/pjevušenje ima svoju kvalitetu i liniju izvedbe, pokret/ples ima svoju ritmizaciju i dinamiku. Spajanjem dvije konfliktne linije izvedbe nastaje nova i autentična audiovizualna kompozicija koje svojim oprečnostima u kvaliteti u pitanje dovodi performativne mogućnosti tijela. Uistinu začudno!

    Kako je moguće da je tijelo toliko dualno? Oprečnost između glasa/zvuka/tona koje pjevušenje proizvodi i brzine, snage, dinamičke promjene koje tijelo pleše dovodi u pitanje gledateljevu percepciju stvarnosti. „Samo ti se čini“ (tekst iz programske knjižice) da je to moguće. Samo mi se čini da ona uistinu sjetno pjevuši cijelo vrijeme, energično se kreće, a onda još u jednom trenu pokretom usta prikazuje treću liniju izvedbe. Samo mi se čini? Ne, ne čini mi se. Nije to iluzija. To je suvremeni ples. Nedugo prije toga je šest mladih plesačica (u prostor) upisalo pokrete koje sada samo jedna izvođačica reproducira, mijenjajući pritom plesačke uloge te istovremeno preuzima uloge majstora tona i majstora rasvjete.
    Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb: Samo, autorica Petra Hrašćanec, foto: Nina Đurđević
    Nezaobilazni pojmovi pod koje se sve više toga veže ovih dana su pandemija i izolacija. Ali pogledamo li izvan trenutnog konteksta i zaboravimo li na trenutak uvjete kojima smo izloženi, može li Samo biti refleksija na socijalni aspekt, društvo u kojem smo živjeli prije virusa? Otuđenje čovjeka od ljudi što zbog suvremenog načina života, tempa života, izoliranosti, usamljenosti. Zadnjih godinu i pol pojam izoliranosti čitamo mnogo drukčije jer nam je izvanjski nametnut. Istina je da smo bili izolirani i prije, ali možda nismo bili toliko svjesni toga. Samosvijest je nešto što ti dođe tek kad ostaneš sam sa sobom. Nakon pandemije stručnjaci očekuju veliku depresiju. Potresi su dodatno zakomplicirali vjeru u bolje sutra. Petra Hrašćanec daje ili bolje rečeno dijeli svoj izlaz, način kako se nosi s tim. Kako se humorom boriti protiv surove stvarnosti? Kako smijehom prekinuti melankoliju i strah? To je još jedan aspekt izvedbe gdje oprečnost dolazi do izražaja. Kao kad se na sprovodu počneš smijati. To je samoobrambeni mehanizam. Slojevitost izvedbe i promišljanja Samo ostavlja mogućnost doživljajne interpretacije otvorenu svakom gledatelju.

    Ako se predstava radi za savršenog gledatelja, u Samo jedan poseban gledatelj sjedi u prvom redu i izvođačica mu se u jednom trenutku obraća. Samo njemu, nitko i ništa drugo ne postoji. Taj trenutak publika diše plitko, nečujno, vrijeme se zaustavi jer upravo smo svjedočili najpovjerljivijoj i najintimnijoj ispovijesti izvođačice. Bilo je toliko intimno da mi se čini kao da sam pronašla tajni dnevnik Petre Hrašćanec i pročitala ga. Jesam li smjela to učiniti? „Izvedba posjeduje određenu konvenciju povjerenja.“ (tekst iz programske knjižice). Upravo povjerenje u publiku s jedne strane, povjerenje u sebe i svoje odluke s druge strane te povjerenje u izvođačicu s treće strane otvara intiman procjep dijeljenja trenutka izvedbe i iskrenu empatiju. Samo je, od početka do kraja izvedbe, intimni monolog Petre Hrašćanec koji je izveden u prazno ako nema interakcije i trenja s publikom. Izvođačica svoje privatno stavlja u javni prostor, izlaže se, dijeli s publikom. Gledatelj prima i proživljava izvedbu s izvođačicom, suosjeća do te mjere da kinestetički može doživjeti stanje izvođačice. Iskrenost izvedbe je preduvjet za otvaranje uspješnog dijaloga s publikom.

    Diptih Skupa i Samo problematizira oprečnost između samouništenja čovječanstva i samoaktualizacije. Samoaktualizacija je najviša razina samoostvarenja u Maslowljevoj hijerarhiji potreba. Maslow govori da se samoaktualizirane osobe odnose prema čovječanstvu kao starija sestra prema mlađem bratu, zaštitnički. To bi značilo da samoostvareni pojedinci imaju sposobnost psihološkog odvajanja od kulture i normi koje društvo nameće zbog mogućnosti samostalnog donošenja odluka. Samo je plesno uprizorenje samoaktualizacije.
    Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb: Samo, autorica Petra Hrašćanec, foto: Nina Đurđević
    Empatija se navodi kao jedan od prioriteta budućnosti (odgoja i obrazovanja). Međutim, empatija je izvorno imala estetsko značenje, kao estetska projekcija vlastitih osjećaja u predmete. Lipss koristi pojam empatije za potrebe tumačenja psihološke dimenzije u estetičkoj prosudbi umjetnosti. Prema tome, estetska empatija je preduvjet za sprečavanje samouništenja čovječanstva klimatskim promjenama. Njegujući estetsku empatiju bolje cijenimo i brinemo za prirodni svijet, povezujemo se s prirodom i suosjećamo s njom. U Skupa je šest izvođačica zajedno, čuju se pčele, saće je medeno zlatno. Možemo li se poistovjetiti, suosjećati s prirodom i kulturom? Onda sve nestane i ostane SAMO(aktualizacija) u borbi s vjetrenjačama. Zadnji titraji. Možemo li suosjećati s osobom?

    Kada čitam osvrt i/ili kritiku predstave uvijek se spominju kostimi, scenografija, osvjetljenje, glazba. Samo nema ništa od toga. Pišući o Samo mogu pisati samo o subjektivnom dojmu, utisku koji je na mene ostavila iskrena izvedba i iskrenom suosjećanju s plesačicom i koreografkinjom. Kao neku katarzu, pročišćenje od emotivne okupacije, sebično koristim model prenošenja emocije prema van, svoje privatne i osobne doživljaje izvedbe stavljam u javni prostor, dijelim ih s plesnom scenom pišući ovaj tekst. Ako zapišem, možda suosjećanje smanji intenzitet? Ili možda (zbog budućnosti čovječanstva) empatija postane zarazna?

    © Marija Dujmić, PLESNA SCENA.hr, 23. studenoga 2021.

    Samo
    autorica Petra Hrašćanec
    produkcija Umjetnička organizacija 21:21 u koprodukciji s Tjednom suvremenog plesa i Hrvatskim institutom za pokret i ples
    sufinancirano sredstvima Zaklade „Kultura novaˮ i Ministarstva kulture i medija RH

kritike i eseji