Nova produkcija umjetničkog kolektiva Kik Melone, ili četvrta u slijedu njihovih „kolektivnih urona“, u jesenjem je bloku samokuriranog projekta ANTISEZONA 21 premijerno izvedena 20. listopada, zatim odigrana još tri uzastopne večeri do 23. listopada 2021. u Plesnom centru Tala (uslijed trenutne nedostupnosti dvorane Gorgona MSU-a). Kako je istaknuto drugim djelom naziva, taj uron referira se na obljetničku produkciju iz 2018. godine posvećenu desetogodišnjici djelovanja kolektiva (Najtužniji Komad. Ikad., dvorana kina SC-a, listopad 2018.). U prvom dijelu naslova skriva se referenca na pedesetu obljetnicu smrti Igora Stravinskog (17. lipnja 1882. – 6. travnja 1971.) i njegovo epohalno ostvarenje Buđenje proljeća, čija je praizvedba 29. svibnja 1913. na sceni Théâtre des Champs-Élysées u Parizu, kao što je dobro poznato, do danas održala status jedne od najskandaloznijih u povijesti plesa. Narativ o tome događaju uključen u izvedbu ne propušta naglasiti da se, zbog glasnih kritika kojima je dočekana koreografija Vaclava Nižinskog i sam Stravinski se na kraju ogradio od nje, izvodeći nadalje izvorno zamišljen balet kao koncert bez koreografije.
Kružni prolazak kroz nekoliko zasebnih prostora Plesnog centra Tala koji započinje izlaskom iz predvorja u eksterijer uz obilazak vanjskog dvorišta koje ovaj centar dijeli s drugim klubovima, pridonosi miješanju publike s izvođačima. Vode dvoje izvođača (Silvia Marchig i Umberto Lancia), čiji kostimi kao i jezici kojima govore (hrvatski, engleski, njemački, talijanski) sugeriraju da pristižu iz druge prostorno-vremenske dimenzije te u današnjem (22. listopada 2021.) večernjem iskustvu samo gostuju. Oni sami nastupaju poput forenzičara udubljenih u komentiranje perceptualnih osobitosti mjesta i trenutka. Pokretna scena stvorena takvom interakcijom hoda u zoni aktualne svakodnevnice te se kreće između usputnih minijaturnih lokalizacija (na tlu, na zidu, negdje gore u visini), sve do ulaza u skladište Plesnog centra. Ondje piše „Temporary Entrance“ a u ulozi izvedbenog portala on, kako Silvia Marchig upućuje, postaje Entrance to Temporarity. Svime što slijedi i odvija se unutar dalja dva sata, ova izvedba grandiozno izaziva, gotovo na tragu Proustove proze, ali u finalu i uspijeva ispuniti ambicioznu zadaću uvođenja publike u zajedničko iskustvo imaginiranja rastakanja i otjecanja vremena. Kao što i danas zorno pokazuju poznati barokni primjeri nizozemskih mrtvih priroda bogate simbolike, imaginiranje vremena neizbježno priziva smrt i emociju neotklonjive tuge, kojoj je u ovom obliku osviještene prolaznosti posvećena izvedba.
Ikonografska organizacija u duhu kompozicija memento mori ili vanitas nazire se u pojedinim elementima izvedbe, posebice u spomenutom memorijalnom aspektu prisvajanja određenih motiva uprizorenja Buđenja proljeća. Umjesto motiva lubanje, mjerača vremena i dogorjelih svijeća ona priziva duh Stravinskog, Nižinskog i sudbinu jedne koreografije koju je publika svojim reakcijama pokopala, ujedno se kiti snažnim ritualnim znakovima poput drvene maske afričkog idola (scenski rekvizit) i vučje glave (literarni motiv). Zahvat u vremenski kompleks guste stotinjak godina stare distance grabi velikim koracima kroz područje kolektivnog duhovnog iskustva, kroz barijere svijesti između ispraćanja nečega i prihvaćanja nečega. Rascjepkanost je uživljena u svaki segment izgradnje i razgradnje, hibridno sastavljena od posijanih klica mnogih raspoloživih medijalnih oblika komunikacije (glas, tekst, glazba, tijelo u ulozi scenografskog označitelja, teatar sjena, animacija, unutrašnja fotografija). Cjelina se kreće od polaganih narativnih upućivanja na unutarnje predjele kretanja kroz nostalgiju do intenzivne plesne izvedbe koja se odvija u bijeloj sobi, ali nastanjenoj prethodno izgrađenom doživljajnom scenografijom. Na početku četiri su izvođača tjelesne evokacije supstanci prošlih zbivanja, a u drugom dijelu aktivni sudionici plesa o plemenskom žrtvovanju, plesa koji iscrpljuje, egzistencijalnog plesa preživljavanja. Vrlo materijalni, vrtložno povezani i svaki u svom vremenskom rukavcu odvijanja iz kojeg se postupno oslobađaju u individualnim dramatskim linijama, s vlastitim tekstom ili bez njega.
U izazivanju generalno jednostavne, da izbjegnemo riječ grube, tvrdnje da je vrijeme majka svih stvari i fizičari bi vjerojatno ustrajali na delikatnijem viđenju u kojemu se otvara nedogled bogate ljestvice različitosti trajanja i veličina egzistencije živog svijeta, pogled na činjenicu da vrijeme bićima i zbivanjima određuje mjeru. Iz mjere proizlazi ljestvica, iz ljestvice nastaje glazba, a bića su oblici u kretanju. Uobičajeno se vid trajanja, osim kroz ritmičku okosnicu glazbe percipira i kao doživljajni otisak intenziteta, ostajući permanentno nevidljiv sloj materijalizacije plesnih zbivanja. Uslijed dosljedne uključenosti gledatelja ovaj događaj se uspijeva proširiti izvan konkretnih okvira, izmjestiti se iz fizičke domene i dovršiti se u oživljenoj nutrini kao krajnje subjektivizirano iskustvo. Za svakog gledatelja drugačije i u tome smislu vjerojatno jedinstveno. Slika protežnosti prostora vrtoglavo se mijenja u slikovitoj partituri postojanja koju rasprostiru stihovi Anne Carson u poemi Time Passes Time: „vrijeme planine, vrijeme kad si niz dlačica na korijenu biljke, vrijeme kao da si Prometej“. U odnosima veličina tinja mjera ljudske malenkosti poput netom dogorjele svijeće u svijetu vlastite sobe, nastanjene individualnom tugom nestajanja. No, unutarnja motivacija za kružno postavljenu prostornu dispoziciju dramaturgije jest upravo u mogućnosti izbavljenja iz intimnosti tog stanja, za koje izvedba također pruža rješenje. Izvođači na kraju ostavljaju gledatelje same u pustoj dvorani, prepuštajući ih samostalnom dovršenju doživljaja, a izlazak iz izvedbe ujedno je povratak na ishodišnu točku u predvorju, u trenutak precizno i aktualno određen datumom, satom i minutom, uz poziv na nastavak druženja publike s izvođačima. Trajati znači o-sjećati se. I tako bismo opet mogli nastaviti krug...
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 6. prosinca 2021.
Majke u proljeće. Tužniji od najtužnijeg komada. Ikad.
autori (koreografija, režija, izvedba, scenografija, kostimografija, montaža zvuka):
Silvia Marchig, Iva Nerina Sibila, Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia,
korišteni tekstovi Jonathana Crossa, Anne Carson, Virginije Woolf, Radharani Pernačić
korištena glazba i zvukovi autora Josipa Maršića, Claudea Debussyja i Sama Kutina
