Jesu li nam potrebna ovakva gostovanja?

Ukrainian Classical Ballet: Petar Iljić Čajkovski, Orašar, kor. Valerij Petrovič Kovtun; KD Lisinski, Zagreb, 12. prosinca 2021.

  • Ukrainian Classical Ballet: Petar Iljić Čajkovski, Orašar, kor. Valerij Petrovič Kovtun, foto: ARTentainment Facebook

    U moru prosinačkih ponuda i očekivanja omiljenog blagdana Božića te ulaska u iduću godinu sa nadom u bolje i vedrije, u ovom času i zdravije doba, nameće se već godinama kazališna poslastica tražena i kod onih koji kazalište posjećuju samo u to vrijeme godišta. Orašar! Naslov koji jamči puno gledalište pa čak i s maskama i covid potvrdama. Hrvatska ponuda je, vezano za ovoj naslov, vrlo dobra. Sve kazališne kuće koje nose predznak narodno na repertoaru imaju jednu od mogućih verzija tog popularnog baleta Petra Iljiča Čajkovskog. Neki televizijski kanali također nude mogućnost upoznavanja s baletnom bajkom u tradicionalnom ili potpuno novom viđenju Hoffmanove priče Orašar i Kralj miševa. Unatoč tome što se nudi veliki broj izvedbi, čini se da taj broj još uvijek ne zadovoljava potrebe publike koja često ostaje bez karte za željeni termin.

    Ukrainian Classical Ballet: Petar Iljić Čajkovski, Orašar, kor. Valerij Petrovič Kovtun, foto: ARTentainment FacebookStoga poneko gostovanje ansambala popunjava i ispunjava želje gledatelja. U ovoj sezoni pomamu za Orašarom uvijek nedovoljnog broja izvedbi zadovoljit će trupa Ukrainian Classical Ballet koji nastupa u Areni Varaždin, Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, u Centru Gervais u Opatiji te u Spaladium Areni u Splitu. Bajkovitost bilo koje bajke može dočarati samo pozornica kazališne zgrade stoga je za sve učesnike u predstavi postaviti dekor i rasvjetu a zatim i otplesati i opravdati željena očekivanja na podiju koncertne dvorane koja ne zadovoljava potrebe kazališnog čina, velik i zahtjevan posao.

    Ukrainian Classical Ballet trebao je u Zagrebu, po zamisli organizatora, nastupiti s dvije izvedbe. Koncertna dvorana prima 1800 gledatelja no ulaznice za oba termina bile su rasprodane takvom brzinom da je dogovorena još jedna izvedba drugoga dana u poslijepodnevnom terminu u 16 sati. Jednostavnom računicom dolazimo do broja od 5400 gledatelja koji su u dva dana vidjeli izvedbu. Koliko će gledatelja ukupno privući tijekom gostovanja u Hrvatskoj u ovom času ne znamo. Cijene ulaznica za izvedbu bez orkestra nisu nimalo smanjene ali očito je potreba za bajkom takva da se bez puno razmišljanja priličan novac (oko 1000 kn za četveročlanu obitelj) odvaja vjerojatno nauštrb nekog drugog užitka. Razumljivo je to. Orašar kao i cijelo ovo doba godine nudi idiličan prikaz ljubavi, obiteljske topline i radosti, nadanja da će osvanuti bolji dani.

    Što smo dakle mogli vidjeti i kakve su nade probudili u nama ukrajinski plesači? Orašar je nastao 1892. godine na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog, libretu Mariusa Petipaa, a u koreografiji Leva Ivanova. Kijevska predstava nastala 1985. godine u koreografiji Valerija Petroviča Kovtuna, nekada plesačke zvijezde Ukrajinskog nacionalnog teatra Taras Ševčenko u Kijevu, oslanja se na tipične obrasce sovjetske koreografije. Izrazito muzikalan koreograf ponudio je neka zanimljiva rješenja, no čini se da se oni koji sada vode ovu trupu nisu previše brinuli o koreografskom zapisu te su predstavu u potpunosti prilagodili potrebama ove trupe i gostovanjima na neadekvatnim pozornicama. Stoga je izostala jasno ispričana priča: niti se zna tko je domaćin te svečane večeri, niti se zna tko je gost u prvoj slici prvog čina.
    Ukrainian Classical Ballet: Petar Iljić Čajkovski, Orašar, kor. Valerij Petrovič Kovtun, foto: ARTentainment Facebook
    Ples pahuljica malobrojnog ženskog ansambla isticao se izrazito nečistim pozicijama, lošim radom stopala no unatoč neujednačenoj visini, balerine su uspijevale istovremeno odraditi poze i – kao po dogovoru, padati sa špica. U slavnom Valceru cvijeća gdje se uz ansambl pojavljuje i solo par vidjeli smo solidnog Alessandra Bonavitu i Dianu Potapenku kojoj zanosni valcer nije izmamio ni trunku emocije na licu i lošom tehnikom sputanom tijelu. Solisti plesova u drugom činu nisu se uspješno nosili sa zahtjevnim traženjima koreografskog teksta. No ipak treba istaknuti Ivana Nosola u Ruskom plesu kojemu je partnerica bila smetnja odvlačeći pažnju svojim neukusnim kostimom, neprikladnim za formu njezinih nogu.

    Nositelji glavnih uloga nisu oduševili. Ilona Kravčenko kao Marie svakako svoj nastup može u budućnosti popraviti i tehnički i interpretativno jer ima dovoljno predispozicija za to. Gospodin Drosselmeyer kojega tumači Ruslan Talipov nije imao puno mogućnost istaknuti se u jednoj od omiljenih uloga u ovom baletu te ga je Kralj miševa Ivan Zuralov potpuno zasjenio. Svojom plastikom tijela izražajno je nosio vrlo veliki i vjerojatno teški kostim sa lijepo oblikovanom mišjom glavom, te je čak i u tom voluminoznom ali uspješnom kostimu, uspio nametnuti svoju očitu duhovitost poigravajući se svojim repom u sigurno odrađenim skokovima. Orašar i Princ Denisa Pančenka, ostao je na razini solidnog plesača i pouzdanog partnera osobito u adagiu prvog čina s Marie gdje je sitne nesporazume ispravljao doslovno na svojim leđima.
    Ukrainian Classical Ballet: Petar Iljić Čajkovski, Orašar, kor. Valerij Petrovič Kovtun, foto: ARTentainment Facebook
    Drugi čin donio nam je željno očekivani pas de deux Princa i Šećerne vile koji je u adagiu vrlo skladno funkcionirao da bi se u pojedinačnim varijacijama osobito u varijaciji Ilone Kravčenko osjetila nesigurnost u pojedinim prijelazima iz koraka u korak. Finale tog grandiozno zamišljenog pas de deuxa nije oduševio čak ni slabe znalce baletne tehnike no smatram da osobito kod balerine, koja je vrlo mlada, ima mogućnosti za značajan napredak uz ozbiljnog pedagoga. Kostimi, scenografija i rasvjeta zaslužuju niz loših komentara, ali ih u ovom tekstu zaobilazim u želji da ih što prije potisnem iz sjećanja. Za razliku od viđenog, snimka Kijevskog simfonijskog orkestar pod ravnanjem Sergeja Golubničeva pružila je puni užitak glazbe Čajkovskog.

    Vidjeli smo znači trupu sastavljenu od ansambla i solista koji su inače angažirani u različitim kazališnim kućama a koji se sastaju (prema mogućnostima) isključivo za ovakva gostovanja. Šteta da nemamo prilike vidjeti balet Ukrajinskog nacionalnog kazališta Taras Ševčenko u Kijevu, koji na programu ima istu koreografiju Valerija Kovtuna i svakako dostojnije prezentira ukrajinski balet i brižljivo se odnosi spram koreografskog teksta. Dojam koji je ta večer ostavila je mlak i pomalo gorak osjećaj da smo gledali nešto osmišljeno samo za nečiju zaradu, nažalost vjerojatno ne plesača.
    Ukrainian Classical Ballet: Petar Iljić Čajkovski, Orašar, kor. Valerij Petrovič Kovtun, foto: ARTentainment Facebook
    Jesu li nam ovakva gostovanja potrebna ili ne? Gostovanja su potrebna samo ako su kvalitetna. Svoje izvedbe Orašara možemo i trebamo uspoređivati sa drugima ali na daleko boljoj razini od viđene. Možemo biti zadovoljni onim što imamo na pozornicama naših kazališta ali u svakoj izvedbi uvijek ima prostora za dizanje ljestvice kvalitete. U našoj zemlji ukrajinski plesači zaposleni su u kazališnim kućama kao baletni umjetnici koji često nose glavninu repertoara. Trenutno ih je najviše u splitskom baletu a nekada su brojni bili i u zagrebačkom baletu. Cijenjeni su kao plesači i kao pedagozi. Osobito je duga suradnja bila sa pedagozima Robetom Kljavinom nekadašnjim ravnateljem kijevskog baleta, te Volodimirom Šuvalovim i Iraidom Lukašovom koji su svojim znanjem utjecali na mnoge plesače. Šteta da razina koju smo naučeni vidjeti od ukrajinskih umjetnika nije viđena i na predstavi izvedenoj u Lisinskom. Nadajmo se da budućnost donosi nove susrete na željenoj razini.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 17. prosinca 2021.

kritike i eseji