Disciplina, toplina i talent

Cristini Lukanec, uz oproštajni nastup i 27 godina „predanog, inspirativnog i impresivnog“ umjetničkog rada u Baletu HNK-a Ivana pl. Zajca

  • Cristina Lukanec na svečanoj, svojoj oproštajnoj, izvedbi Orašara u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 10. prosinca 2021.

    Cristina Lukanec, na svečanoj izvedbi Orašara, 10. prosinca 2021., svojoj posljednjoj predstavi u svojstvu balerine, pozdravila se s publikom riječima: „Vidimo se u gledalištu!“ najavljujući time novi početak i drukčiji oblik stvaranja umjetnosti, gdje se pogled ne usmjerava više na vlastiti odraz u zrcalu nego na odraz svojih učenika u oku gledatelja. Pedagogija je ono čime nastavlja svoj stvaralački život u plesnoj umjetnosti. Cristina, tada Dicu, stigla je u Rijeku 1994. iz Rumunjske, iz grada Cluja Napoke, odakle joj se uskoro pridružio i njezin kolega i prijatelj Andrei Köteles, s kojim će tijekom sljedećih dvadeset godina ostvariti savršeno plesačko partnerstvo.
    Cristina Lukanec i Andrei Köteles u baletu Orašar
    Cristinu sam upoznala prije dosta sezona kada me je Staša Zurovac, tada ravnatelj riječkog Baleta i blistavi koreografski talent, pozvao da držim vježbe njihovoj maloj ali skladnoj plesačkoj obitelji. Kažem obitelji jer upravo su takav dojam i ostavljali, nekolicina domaćih plesača uz ruske, rumunjske i ukrajinske, funkcionirali su složno kako na sceni tako i privatnim odnosima. (Možda je i tamo bilo, u kazališnim krugovima često prisutne, ljubomore, ali ja je nisam osjetila ni pri prvom dolasku niti u kasnijim suradnjama s njima.) Mnogi su došli iz dalekih zemalja u kojima životne prilike nisu bile idealne, i stigli u zemlju u kojoj je još uvelike buktao rat. Ta nesigurnost trenutka i budućnosti zbližila ih je više nego li sam ikada vidjela po našim kazalištima. Ne znam kakva je Cristina bila kao učenica ali znam da je kroz iznimnu disciplinu rumunjske baletne škole dobro upoznala svoje tijelo, svoje prednosti i slabosti. Na redovitim vježbama vidi se samo jedan dio plesačevih mogućnosti no probe, u kojima se oblikuju uloge, otkrivaju osim tehničke spremnosti i onaj dio ličnosti koji je uporišna točka svake umjetnosti – talent! Cristina je posjedovala i taj najvažniji dio koji scena zahtjeva. Uporište svoje interpretacije pronalazila je u svojoj nutrini, svojoj samozatajnosti: jednoj, samo nekima danoj tišini rada iz koje se odjednom raziđu sve magle sumnji i dogodi se umjetnost.

    Cristina Lukanec i Andrei Köteles u baletu Ana KarenjinaOstvarila je mnoge uloge u klasičnom i suvremenom repertoaru. Voljela je svoje heroine, svoju Karenjinu, Carmen, Šeherezadu, svoj nastup u Čudesnom mandarinu, Diskretnom šarmu buržoazije, Romeu i Juliji  jer je razumjela dileme i želje tih likova. Mnoštvo značajnih koreografskih imena pojavljivalo se u Rijeci u proteklih 27 godina u kojima je Cristina dominirala scenom, a ponekad su i one solističke, mada ne glavne uloge koje je tumačila, dobile pohvalnije ocijene od glavnih protagonista kao što je to u svojoj kritici na balet Daphnis i Chloe  Staše Zurovca, istakao Mladen Mordej Vučković, opisujući  njezin nastup uz Andrea Kötelesa kao zapažen i energičan.

    Govoriti o Cristini znači govoriti i o Andreu. Njihovo međusobno prepoznavanje kretnji u duetima je nevjerojatno. Imala sam mogućnost raditi sa njima kao baletni majstor u koreografiji Mattea Levaggia na glazbu Gebelsa. Duet koji je ranije bio napravljen za potpuno različite plesače, drugačijeg tijela i senzibiliteta. Početak tih proba pratila je tiha nervoza. Nisu osjećali taj koreografski materijal a znali su da ga treba savladati. Upravo u takvim momentima dolazi do izražaja pamet plesača koji znaju svome tijelu prilagoditi tuđi pokret, naći novu vizuru poze sa istim značenjem i disciplinirano prihvaćati upute.
    Cristina Lukanec u baletu Heroj je umoran
    Andrei i Cristina ostvarili su svoje profesionalne ciljeve u Rijeci. Oboje su ostvarili i roditeljstvo i obiteljsku idilu. U Rijeci su našli svoj dom. Prijateljstvo koje vezuje njihove dvije obitelji  rijetko je kao i riječi Andrea koji kaže: „Lako je biti dobar plesač uz takvu balerinu.“ Ne čekajući surovost bilo kakvih zakona koji se danas poigravaju sa plesačima bez milosti, Cristina je odlučila nakon 27 godina scene zamijeniti život balerine životom pedagoga. Mada već neko vrijeme predaje svoje znanje mladim generacijama od sada će joj to biti glavno zanimanje. Oprostila se od publike riječima koje su tople i koje ju najbolje opisuju: „Bez vas ne bih bila ja.“

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca prepoznalo je sve njezine kvalitete i sve njene talente a dugogodišnji trud i odlazak sa scene obilježilo svečanom izvedbom Orašara, uz mnoge tople riječi i želje za jednako uspješnom pedagoškom karijerom. Ne sumnjam u njezine daljnje uspjehe i znam da će istrajnost u tom odgovornom poslu naći u svom znanju i onoj tihoj radišnosti koja joj je prirođena i koja uvijek rezultira dobrim i kvalitetnim.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2021.

kritike i eseji