Đavo u selu i njegov šegrt

Balet Đavo i njegov šegrt Frana Lhotke i Margarite Froman iščeznuo je s pozornice. Je li i Đavo u selu Frana Lhotke te Pije i Pine Mlakara na istom putu?

  • Marijan Trepše, scenografska skica za balet Đavo i njegov šegrt

    Balet Đavo u selu Frana Lhotke najizvođenije je i najznačajnije djelo hrvatske plesne umjetnosti. Uz Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski, Gotovčeva Eru s onoga svijeta i Krležine drame iz Ciklusa o Glembajevima, temelj je naše kazališne baštine. No on se, od 2007. godine, više ne izvodi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a posljednji je put izveden na sceni 2015. u HNK-u u Splitu.

    Neobična je sudbina njegova nastanka. Kada su ga koreografi Pia i Pino Mlakar ponudili Gradskom kazalištu u Zürichu, ravnatelj je bio prilično sumnjičav. No, poslije praizvedbe 18. veljače 1935., kritičar Neue Züricher Zeitunga napisao je: „Kulturna invazija Hrvata!“ Djelo je bilo jedinstveno u doba nastanka, kada cjelovečernjih baleta nije bilo. Jedinstvena je i glazbena partitura koja sadrži nepravilne ritmove, orkestralni kolorit, raspjevanost i oporost folklornih elemenata. Jednostavan sadržaj iz narodnih priča i legendi, folklor, karakterna pantomima te svekoliki ekspresionistički glazbeni i plesni stil organski su povezani i isprepleteni, tako da je djelo stilski jedinstveno u svojoj raznolikosti.

    Krešimir Baranović i Margareta FromanNeobična je i nadasve zanimljiva zaboravljena pretpovijest toga djela na koju je upozoreno na znanstveno-umjetničkom skupu Margarita Froman – ususret 100. obljetnici dolaska Margarite Froman u Zagreb; profesionalizacija i uspostava hrvatskog nacionalnog Baleta, održanom u Hrvatskom centru ITI-ja, u povodu stote obljetnice dolaska Margarite Froman u Zagreb. Naime, Fran Lhotka skladao je, u samo četiri mjeseca, balet Đavo i njegov šegrt već 1926. godine, ali ga tada nije ponudio za izvedbu. Vedri stil plesne glazbe u nacionalnom je duhu ali ne obrađuje narodne pjesme već je svaka tema plod Lhotkine mašte. Glazba je živa i bujna s nizom kratkih motiva, sjajno i blještavo instrumentirana, puna orkestralnih efekata, markantne ritmike i nacionalnog kolorita. Glavni je nositelj radnje veliki orkestar, sudjeluju zbor i solisti.

    Skladatelj i dirigent češkog podrijetla Fran Lhotka (1883.-1962.) studirao je na praškom Konzervatoriju. U Zagreb dolazi 1909., najprije kao kornist i korepetitor u Operi, zatim nastavnik na školi HGZ-a, a od 1921. do 1961. profesor je na Muzičkoj akademiji. Kao skladatelj stilski se odredio za tzv. neonacionalni smjer s izraženijim neoklasicističkim i blagim ekspresionističkim tendencijama, većinom kombinirajući nadahnuće narodnim melosom s efektnom instrumentalnom koloristikom. Uz orkestralna, veća vokalno-instrumentalna i komorna djela, uspješno je, u suradnji s plesnim umjetnicima Piom i Pinom Mlakarom, skladao balete Đavo u selu, Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi i Lûk.

    Scenarij i govoreni libreto za Đavla i njegova šegrta napisao je skladatelj, glazbeni pedagog i pisac Zlatko Grgošević (1900.-1978.). Kompoziciju je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u razredu Mila Cipre, a usavršavao se u Parizu. Bio je profesor glazbe u nekoliko srednjih i visokih škola, poslije i radijski urednik. Skladati je počeo obradama narodnih popijevki i težište je njegova stvaralaštva na vokalnoj glazbi. Solo-popijevke, redovito skladane na narodne tekstove, ubrajaju se među najbolja djela te vrste u hrvatskoj glazbi međuratnog razdoblja. Grgošević je bio izraziti pobornik nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. Najviše se nadahnjivao kajkavskim tekstovima i napjevima sjeverne Hrvatske, pretočivši njihova obilježja u vlastiti glazbeni izraz. Skladao je desetak orkestralnih i komornih skladba, također nadahnutih folklorom, od kojih je Klasičnu suitu na Corellijeve teme za komorni orkestar (1932.) Mia Čorak Slavenska koristila za svoju baletnu točku.

    Programska cedulja s praizvedbe baleta Đavo i njegov šegrtBalet, odnosno „fantastično groteskni prikaz na osnovu pučke bajke u 4 slike‟, Đavo i njegov šegrt praizveden je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod ravnanjem Krešimira Baranovića, 9. lipnja 1931. U istoj večeri ponovo je izveden balet Figurine Luje Šafranek-Kavića, praizveden 1926. godine. Margareta Froman navedena je kao redateljica. Prije svake slike pripovijedao se njezin sadržaj. Odmah je primjećeno kako to tumačenje događaja nije potrebno jer je priča jasna, ali je nastup velike dramske umjetnice Mile Dimitrijević oduševio, što je opravdalo pripovijedanje.

    Danas više ne znamo kakav je Đavo i njegov šegrt bio kad je nastao. Malo toga možemo naslutiti iz onodobnih novinskih napisa. Koreografija u to doba još nije etablirana umjetnička disciplina pa o njoj u nizu novinskih članaka ne piše ništa. Možda iz opisa glazbe Lhotkina kolege, skladatelja i kritičara Luje Šafranek-Kavića u Obzoru od 12. lipnja 1931. možemo zamisliti kako se plesalo: „Kako je međutim djelo konzekventno rađeno na osnovu hrvatske pučke muzike uspjeva autoru na mnogo mjesta da vlastite ideje nadomjesti dobro izabranim citatima ili imitacijama pučkih melodija. Opet u uskoj vezi s time u plesnoj muzici – koje nema mnogo, jer scenarij traži dominatno pantomimu – najbolje i ritmički najizražajnije kompozitoru uspjevaju pučki plesovi, kolo u raznim varijacijama. Dražestan je jednostavni ples lutkica, jedna od muzički najboljih točaka je ples vražića (III. slika), humorističan je ples domaćice, dok se ostali plesovi vila itd. osnivaju više na ilustrativnoj i dramatskoj nego na plesno-ritmičkoj muzici. U cijelosti, mnogobrojna, živahna muzika vrlo dobro i konzekventno drži traženi u jednu ruku fantastičko-groteskni, u drugu ruku priprosto pučki karakter.‟

    O zaslugama i doprinosu Margarete Froman čitamo u Obzoru od 12. lipnja 1931.: „Svojom odličnom režijom i invencijoznom koreografijom pridodala je gđa. Margreta Froman svojim dosadašnjim odličnim režijama naših domaćih djela (Licitarsko srce, Svatovac, Koštana) novi puni uspjeh, toliko se je već uživila u duh našeg folklora. Na do tada tako rekuć neobrađenoj njivi ona je prva posijala sjeme umjetničke stilizacije našega narodnoga pučkoga ritma, kretanja, geste i plesa, koji rađa sve ljepšim i vjernijim, već sada vanrednim plodovima. Uz režiju ona je kreirala iskreno, raspoloženo, upravo bećarski a ipak do savršenstva ukusno i gracijozno glavnu ulogu seoskog momka, Đavolovog šegrta.‟ (Lujo Šafranek-Kavić).
    Marijan Trepše, kostimografska skica za balet Đavo i njegov šegrt
    Novosti od 11. lipnja 1931. donose: „I te večeri bila je Margareta Froman glavni i odgovorni faktor za izvedbu noviteta. Valja priznati: ovaj Grgošević-Lhotkin prikaz proučen je i uvježban velikom pažnjom, svaka scena odaje spremu, znanje i ukus. Margareta Froman ima stvaralačke invencije. (…) Glavne partije glumili su i plesali s mnogo uspjeha…‟ (M. Graf). A Hrvatska straža od 13. lipnja 1931. piše: „Momka je vanredno plesala i glumila gđa Froman, u trećoj je slici čak – valjda prvi put, otkada djeluje u Zagrebu – i progovorila.‟ (Dr. B. Š.).

    Maksimilijan Froman i Paula Hudi tumačili su uloge Đavla i Djevojke. Ulogu Babe, đavolove domaćice, igrao je glumac Aca Binički. Balet je, do siječnja 1932., izveden samo sedam puta, a onda je iščeznuo. Četiri godine poslije uskrsnuo je u promijenjenom obliku: djelo Frana Lhotke, Zlatka Grgoševića i Margarete Froman naslijedila je i proslavila nova verzija s libretom, koreografijom i režijom Pie i Pina Mlakara te ponešto prerađenom i novoskladanom glazbom Frana Lhotke, najprije na praizvedbi u Zürichu, a zatim i u Zagrebu, 3. travnja 1937. godine. Osim Lhotkine glazbe dva djela (ili verzije) povezuje isti scenograf Marijan Trepše.
    Marijan Trepše, scenografska skica za balet Đavo i njegov šegrt
    O transformaciji Đavla i njegova šegrta u Đavla u selu pisao je u Jutarnjem listu od 6. lipnja 1937. ponovo Lujo Šafranek-Kavić: „Prije nekoliko godina izveden je na hrvatskoj pozornici balet »Djavo i njegov šegrt«, za koji je po pučkoj legendi napisao scenarij g. Zlatko Grgošević a glazbu komponirao g. prof. Fran Lhotka. U subotu prvi puta izvedeni balet »Djavo u selu« je zapravo prerada i proširenje prvospomenutog Grgošević-Lhotkinog djela. Glavna ideja ostala je ista: djavo se umiješa u ljubav seoskog mladog para, začara i zarobi mladića, ali se ovaj pokaje, oslobodi djavla i dobiva svoju djevojku. Zadržano je i nekoliko slika i scena a i mnoge muzičke točke, ove nepromijenjene, dok su dodane mnoge nove scenske zamisli s novom glazbom. Toliko radi historijski vjerne informacije.

    Novi scenarij izradili su na osnovi prvobitnog Grgoševićevog i realizirali režijski i koreografski mladi slovenski plesni umjetnici gdja Pia i g. Pino Mlakar prema svojem shvaćanju moderne plesne umjetnosti. (…) Drugačije izgleda medjutim stvar posmatrana s našeg nacijonalnog gledišta. »Djavo u selu« hoće po mjestu zbivanja na hrvatskom selu, po radnji iz pučke legende, po kostimeriji i muzici da bude čisti hrvatski narodni balet. To je jedno od onih naših baletnih djela, koja su po inspiraciji iz ruskog narodnog baleta kod nas nastala nakon dolaska Fromanovih i koja su g. 1924. s Baranovićevim »Licitarskim srcem« dobila svoje danas već u neku ruku klasično ishodište. U takovom baletu bi ne samo režija pučkih scena i obrednih običaja (prositba, svadba) nego naročito i koreografija morala biti potpuno u skladu s originalom. Mlakarovi su si očigledno dali mnogo truda da što više moguće udovolje zahtjevu vjernosti, ovo im je u »kolu« ensemblea i dobro pošlo za rukom ali u solističkim plesovima naročito svojim vlastitim dobrano su se udaljili od stilizacije koraka i pokreta našeg pučkog plesa u smjeru poliglotske tehničke virtuoznosti i bravure. U toliko dakle izvedba »Djavla u selu« nije sasvim stopostotna reprezentacija naše plesne umjetnosti. (…)

    Muzika baleta »Đavo i njegov šegrt«, koju smo u svoje vrijeme pozitivno ocijenili, g. Lhotka je dogovorno s Mlakarima što izmijenio što proširio a ostavljajući mnoge stavke i nepromijenjenima. Ovi stavci su najčišći u narodnom duhu dok nova proširenja prave koncesije plesnim oblicima i pokazuju naročito u predigri i u prvom činu izvjesne repeticije i duljine, koje bi u interesu konciznosti djela podnosile znatna skraćenja. S širinom lirskog prvog čina kontrastira fantastički groteskni drugi čin pakla. Jedna od daleko najuspjelijih točaka novog djela partiture je bravurozna farsa valcera koji pleše đavlova baba. Time je Lhotka stvorio krunu svojoj uvijek znalačkoj i efektnoj fakturi naročito instrumentaciji, toliko duhovite apartnosti ima u ovom i ritmički vrlo interesantnom komadu muzičkog humora, koji će doskoro biti zahvalna koncertna točka za simfonijske koncerte. Odlično primijenio je razne pučke napjeve i iskoristio je i historijsku janjičarsku »koračnicu Trenkovih pandura« u svadbenoj muzici s muzikantima (gusle, trublja i harmonika) na sceni.“, piše Lujo Šafranek-Kavić.
    Marijan Trepše, scenografska skica za balet Đavo i njegov šegrt
    Za usporedbu baleta Đavo i njegov šegrt i Đavo u selu, slijedi njihov sadržaj:

    Đavo i njegov šegrt

    1. slika: Vašar u selu
    Vašar je u selu. Došao neki strani trgovac, zapravo đavo i iznio neobičnu i čudesnu robu na pazar: neke lutke, koje same poigravaju, neke strašila. Stari seljak opominje suseljane, neka ne vjeruju ovim čarolijama, no jedan se momak našao, koji primi pojas od đavola i gotovo pomahnita plešući, dok ne padne od umora. Đavlovi sluge odnose ga prema paklu.

    2. slika: Na vražjemu mostu
    Kraj mosta je neka sablasna krčma, u kojoj sama Baba, đavlova domaćica zavodi mladež na obijest i bančenje, iznose onesviještenog momka i đavo ga predaje svojoj babi na odgoj. Svi zajedno odlaze u pakao.

    3. slika: Kod samog đavla
    U paklu. Tri su već godine prošle otkada je momak tamo. Baba se kupa, a momak je poslužuje. I baba uči momka – umili joj se siromašak, koji se zaželio svog sela i veselja u njemu – kako će nasamariti đavla. Kada se ovaj vrati s puta, pa se i on hoće kupati, da opere prašinu od duga putovanja i skine svoj haljetak, u kome je sva đavlova moć, momak se prikrade, odnese đavlov kaput i pobježe. Đavo ga ne može kazniti, već ga mora prevariti. Zato se preodjene u prosjaka i pođe u selo.

    4. slika: Opet seoski vašar
    U prosjaka preodjeveni đavo nađe obijesna momka koji je isprosio svoju ostavljenu djevojku. On se raduje i sve poziva na veselje i ples. Đavo zabugari uza svoje gusle, momak ga bogato dariva i naređuje mu neka zasvira poskočnicu. To je đavo jedva i dočekao, pa zasvira hitro, sve hitrije, kolo zapleše sve vatrenije, pa momak skida tijesni đavlov kaput i vješa ga na stablo uz čudotvornu svetu sliku. Đavo se prikrada i kada se maši za svojim haljetkom, udari grom u stablo, razbije ga i upali; izgori i stablo i haljetak, đavo uteče u pakao, a oslobođeni momak vrati se svojoj djevojci sretan i zadovoljan.

    Đavo u selu
    Pia Mlakar, Krešimir Baranović i Pino Mlakar
    1. čin

    1. slika, Proljeće
    Kasno proljetno poslijepodne. Seoski momak Mirko i njegova Jela susreću se kod bunara, veseleći se svojoj sreći.

    2. slika, Đavolove ruke
    Iznenada, iz mraka pojavljuje se Đavo, želeći svojim čarolijama razdvojiti dva srca, Jelino i Mirkovo. Uspijeva mu začarati Mirka, kradući njegovo srce.

    3. slika, Na bunaru
    Djevojke dolaze na bunar po vodu. Njihovo čavrljanje prekida dolazak Jele koja se, ništa ne sluteći, pokušava približiti njihovu društvu. Međutim, djevojke ne žele s njom razgovarati i odlaze. Jela ostaje sama. Maštajući o svojoj sreći, ona promatra odraz svoga lica u bunaru. Pojavljuje se Mirko. U zagrljaju dviju djevojaka, on odlazi na sajam. Jela je očajna.

    4. slika, Sajam
    Sajmeni je dan. Đavo, prerušen u gradskog trgovca, podiže svoj šator i prodaje Mirku začarani pojas, čime ga sasvim podređuje svojoj moći i vlasti. Ljudi opominju Mirka, želeći mu pomoći. Sve je uzaludno. Mirko se opasuje začaranim pojasom. Nakon što ga jedan đavolov pomoćnik odvodi, ljudi se razbježe. Đavo trijumfira zbog još jedne prisvojene duše. Sajam ostaje pust na blijedoj mjesečini. Njime luta samo Jela, tražeći jedno srce. Iz daljine dopire pjesma.

    2. čin

    5. slika, Krčma „Kod đavolovog mosta“
    Noć. Iz krčme Kod đavolovog mosta, čuje se galama pijanaca. Đavo prijevarom odvlači Mirka iz krčme. Raznim opsjenama on prikazuje Mirku svoju moć. Tu je prikaza, vrlo slična Mirku, čije ruke, noge i glava, odvojeni od trupa, plešu svoj čudni ples. Pojavljuju se i različite ženske prikaze, koje se plešući, pojavljuju i nestaju pred Mirkovim očima. Ples doseže vrhunac pojavom najljepše od njih, kojoj Mirko, zaslijepljen njenom ljepotom, pada pred noge. U tom trenutku ona se pretvara u ružnu Đavolovu „Babu“ koja odvlači Mirka u pakao da joj bude šegrtom.

    6. slika, U paklu
    Prisjećajući se svoje Jele, Mirko, podvrgnut mukama i đavolskoj moći, boravi u paklu. Njegovo sanjarenje prekida ulazak Đavolove Babe, koja ga uvlači u svoj ples. S puta po zemlji vraća se Đavo. Ponosan na svoje uspjehe, on odbacuje plašt i započinje ples s Babom i ostalim đavlima. U jednom trenutku Mirko uspijeva ukrasti plašt, domogavši se tako đavolje moći. On bježi iz pakla.

    3. čin

    7. slika, Prosci
    Jelina kuća. Stižu prosci na čelu s provodadžijom koji traže od Jele da se uda za stidljivog seoskog momka. Usprkos nagovaranjima majke, strica i prijateljica, Jela ne pristaje na novu udaju. Tek na provodadžijinu tvrdnju kako nema pravo o bilo čemu odlučivati jer je siromašna, Jela popušta. Sve izgleda u najboljem redu.

    8. slika, Seoska svadba
    Pred seoskim raspelom pada Mirko, klonuo od bježanja pred Đavlom. Pojavljuje se čudnovata svadbena povorka: vesela djeca, veseli muzikanti, tužni i nijemi zaručnici. Prolazeći pokraj raspela, Jela ugleda Mirka. Dvoje mladih se prepoznaju. Mirko odbacuje Đavolov plašt koji pada na raspelo. Đavo ga pokušava strgnuti. Svadbena povorka, rastjerana grmljavinom i bljeskom munja, ponovo se svrstava. Ali sada s pravim, sretnim mladencima. Nastaje pučko veselje koje završava velikim kolom.

    Balet Đavo i njegov šegrt Margarete Froman iščeznuo je s pozornice poput mnogih kazališnih djela. Je li i Đavo u selu na istom putu?

    © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 21. siječnja 2022.

kritike i eseji