Plesna scena.hr

Vješto, profinjeno i promišljeno

Zagrebački plesni ansambl: Okvir, kor. Borna Babić

• 
  
  Minulu 2021. godinu Zagrebački plesni ansambl zaključio je 18. i 19. prosinca premijerom predstave Okvir kojom je, između ostalog, predstavljen mladi koreograf Borna Babić, riječki umjetnik koji je diplomirao na Codarts Rotterdam a trenutno pleše u znamenitoj plesnoj kompaniji Ultima Vez Wima Vandekeybusa u Bruxellesu. Predstava je izvedena u dvorani Miško Polanec Zagrebačkog kazališta mladih, a plešu je poznate snage ZPA: Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Sintija Kučić i Jovana Zelenović.
  
  Početak: mračni prostor puni se repetativnom glazbom ženskog glasa. Nježno, dirljivo mumljanje (a riječ je o glasu Dunje Behtijarević) nekog tužnog (međimurskog?) napjeva, čini se poput zvuka violine. Glazba priziva bijelo svijetlo koje lagano razmiče tamu izlažući pogledu zamrznutu djevojačku scenu. Etno memoriju potaknutu zvukom prizivaju i bijeli kostimi (zatvorene, čedne bluze individualnih inačica rukava na ravne hlače) i uredne začešljane frizure koje otvaraju lica. Četiri prozračna, bijela lika upisana su u bijeli, osjenčani prostor, zaustavljena u slici, tjelesnoj napetosti misli, iščekivanja… Postavljene su oko neobične konstrukcije od naslaganih jednakih bijelih dasaka. Te njihove početne pozicije su različite, čiste, razvidne u tjelesnom htijenju i osjećaju bivanja sada i ovdje, akumulaciji trenutka koji će uskoro proizvesti i poslati unutarnji impuls.
  
  Prva se pokreće Margareta Firinger: lagano, mekano, izravno, mijenja, iskušava drugu, drukčiju poziciju, na podu, odakle će je, onaj prvi poticaj koji se pretače tijelom, odlijepiti, odignuti i poslati naprijed, do ruba svjetla, u sjenu. Njezina sekvenca uključuje otvaranje tijela, davanje, val koji nailazi na otpor i uzrokuje povlačenje i pružanje po podu, dizanje lijeganje, prebiranje po tlu dlanovima… Tu negdje, iz poda, kreće pokret, dizanje iz polučučnja Andreje Jandrić koja se predaje dijalogu s prostorom svojom varijacijom otvaranja tijela, dubokim nagibom na nazad koji popušta pred silom gravitacije, da bi se meko ali snažno osloncem dlanova o pod ponovno digla, i ponovila nagib i spuštanje na koljena. I dok se prve dvije plesačice, nasuprotne u polumraku prednje linije scene, u laganom predahu, svaka na svoj način, u nekoj osobnoj dvojbi, trenutku zatvaranja, pažnju preuzima Sintija Kučić. Kroz laganu ženstvenu šetnju i meku rotaciju toraksa ona se gordo poigrava imaginarnom krunom, frizurom, kosom… Četvrta je Jovana Zelenović, brža, nestrpljivija, u tjelesnom lepršaju. Nakon ove, neke vrste predstavljanja, uvođenja likova u izvedbeni prostor, razigrava se polifonija tijela unutar zajedničke partiture, u kojoj se izmjenjuju prostorni tijek pokreta i stop pozicije. U glazbi i pokretu se pojavljuje udar, i onda oštri, brzi, sve brži ritam koji gura, tjera, baca, izaziva.
  
  Druga cjelina započinje izvlačenjem jedne daske zbog čega se konstrukcija urušava, a djevojke od njih pažljivo slažu okvir. Uokviruju svoj, sada nekako manji, ali još uvijek bijeli, i ravnomjerno osvijetljeni prostor, mjesto zajedničkog bivanja, ali vrlo jasnih granica. Okolo je mrak, i taj prostor, premda mali, daje sigurnost. Ispitivanje prostora, isprobavanje partnerstva, dijeljenje impulsa, privlačnost i odbojnost; unutar pokreta prepoznajemo poneki motiv iz prvog dijela, ali u novoj kvaliteti, ne više toliko suptilan. I onda polako raste napetost, nepovjerenje, odmjeravanje snaga, individualnost i netrpeljivost. Grupa se dijeli, Andreja se distancira u sjeni, a Sintija između dvije kolegice izazivački, uz puštanje glasnog smijeha, varira svoju sekvencu djevojačke taštine. I dok se dešava taj prvi snažni, nedvojbeni sukob ega u brzom, spretnom, ali sve grubljem nadigravanju, uočavamo da se niz vrat nepomične Andreje, koja stoji otvoreno, trpno, zatvorenih očiju, uvećava mrlja zelene boje. I tako je gotovo s bjelinom, skromnom čistoćom, nevinošću, ljepotom treperavih očekivanja. Međusobno kaljanje (Yves Klein plavom, što je zanimljiv estetski detalj) ne podnosi izuzetke. Unutar okvira, koji su zajedno postavile, pravila su jednaka. Udari, trzaji, izbačaji tijela u vertikalu; osobni pokreti, u početku toliko mekani i profinjeni promijenili su kvalitete eforta, ideju i emociju pokreta. Uspostavlja se novo, živo, tjelesno angažirano zajedništvo razigrano oko onih nekolika temeljnih osobnih motiva i pozicija iz minulog bijelog. Ali sad je to dijeljenje vremena-prostora, održavanje osobnosti unutar uokvirene zajednice, čuvanje svoje pozicije na zajedničkoj slici, borba za trajanje usprkos svemu.
  
  Izvrsna glazba Nenada Kovačića i Nilsa Peschanskog svojevrstan je siguran i pouzdan okvir ovog plesnokazališnog događaja koji je ponudio novu poetiku na hrvatskoj profesionalnoj plesnoj sceni. Tjelesno vrlo vještu, profinjenu i promišljenu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. siječnja 2022.
  
  Okvir
  idaje i koncept: Borna Babić i Davide Belotti (ujedno asistent koreografa)
  koreografija: Borna Babić
  izvedba: Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Jovana Zelenović
  autori glazbe Nenad Kovačić i Nils Peschanski, glas Dunja Bahtijarević, kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin i Ana Mikulić, scenografija Zdravka Ivandija Kirigin, oblikovanje rasvjete Saša Fistrić

Piše:

Maja
Đurinović