Performans ritualno izveden povodom finisagga samostalne izložbe pulskog umjetnika J. I. Pina Gesamkunstswerk kr(i)vi i popela (3. prosinca 2021. – 3. siječnja 2022., MSU, Zagreb) u okružju radova koncipiranih u modalitetima ready – madea, asamblaža i kolaža, naglašava dokumentarno-procesualni pristup eksponiranim temama i ujedno njihovu neugasivu aktualnost. Dramatsko razrješenje izvedba dostiže u krajnjoj, žrtvenoj ulozi izrabljenog radnika / društvenog gubitnika, u čemu je sabran sukus Pininih etičkih nastojanja. Doslovnostima u izvedbenom vokabularu i ikonografiji dalo bi se štošta nasumice kritički prigovoriti, kad ova siromašna premisa iskazivanja odnosa kakvi egzistencijalno jesu, ne bi dostizala afektivni cilj u preciznom identificiranju točke bola, prenošenju društvene neugode i pobuđivanju empatije prema sloju socijalno najnezaštićenijih ljudi na tržištu rada. Asketska volja podvrgnuta disciplini siromašne metode govori jezikom izravnih činova u duhu socijalne skulpture i svoj empatični govor razgovijetno upućuje i neakademskom svijetu.
U suradnji s izvedbenom umjetnicom Josipom Bubaš, autor je performans rekoncipirao još 2015. godine, te ga od tada tandemski izvode u prilagođenim varijacijama u okrilju institucionalnih izvedbenih mjesta (ZPC, Zagreb i festival Sedam dana stvaranja, Pazin, 2015.; samostalna izložba I.J. Pine Materijalno.st, MMSU, Rijeka, 2016.). Simbolizirani identiteti radnika i menadžera ostaju postojanom okosnicom svih inačica uprizorenja sudbinske propasti industrijskih radnika u postindustrijskim uvjetima, premda su za ovu priliku izvorne uloge izvođača zamijenjene, čime je stereotipni obrazac nejednakosti dramatičnije svezan uz rodnu problematiku radničkog pokreta i prekarnog rada.
Ishodišno polje izvedbe ovaj put je smješteno unutar konture kredom označenog ljudskog trupla na tlu, dijela Pininog rada kojim dokumentira akciju Molitveno bdijenje protiv abortusa Uljanika (2018.). Tijelo izvođačice iz mrtvačke se ukočenosti budi glazbom valcera Straussa mlađeg Na lijepom plavom Dunavu, zatim polako odijeva radnički kombinezon (trliž iz rada Šampinjoni) i obuva radničke cipele s postamenta na kojemu uz njih stoji lirski zapis o egzistencijalnoj povezanosti radnika, zemlje i kruha (rad Postoli), simbolično preuzimajući radnički identitet, zapravo identitet radnika Artista kojim autor potvrđuje svoju izvaninstitucionalnu poziciju. Taktove valcera ubrzo zamjenjuje prigodni soundtrack izložbe s hitovima angažirane tematike (poput primjerice Haustorove Radnička klasa odlazi u raj ili TBF-ovih Heroja), a Josipa Bubaš izvodi pospremanje dijela izložbenih radova u kutije kao naznaku dovršenja izložbe, čime izlazi iz izložbe u muzejski foaje, gdje se odigrava nastavak iz čije završnice naizgled parolaški proizlazi da pušenje ubija ljude.
Radnička odora, klasično odijela s bijelom košuljom i kravatom koje uz nezaobilaznu aktovku nosi Pino, novčanice ili papirnate lađe, bomboni u šarenim omotima i pokušaji podmićivanja publike, odvraćanje pozornosti sa zamorom dezorijentiranog i istrošenog radničkog tijela, igra školice i igra slučaja bacanjem drvenih kocki s nazivima političkih stranaka, sve je posve, u cjelini i u detaljima, u službi moralnog poučka o lošoj vladavini i njezinim žrtvama. Očigledna nedvosmislenost osim s aktualnim kontekstom, rezonira i s vrlo udaljenim umjetničkim konceptima moralnog poučavanja poput glasovite freske Ambrogia Lorenzetttija Alegorija dobre i loše vladavine u sijenskoj Palazzo Publico (1338.-1339.). Međutim, razlika je jednako očigledna – Pinina narativna ideja nije idejna projekcija, već šamar stvarnosti. Šamar koji svoju motivaciju i potrebu za utjelovljenjem nalazi u istom razlogu iz kojeg proizlazi i snaga neospornog otpora koju ova izvedba pruža bilo kakvom pokušaju moralne relativizacije kriminalnog čina.
To je izraz istinitog ljudskog iskustva, kao što je poznato, iskustva bivšeg zaposlenika Uljanika koji je upravo u KUD-u Uljanik, gdje se 1970-ih godina njegovao amaterizam, započeo umjetničku aktivnost. Kao što je Nataša Lah, kustosica izložbe i autorica kritičkog teksta zapisala u predgovoru izložbe, u taktici korištenja različitih industrijskih otpadaka, poput sitnog metalnog otpada ili plastičnih ambalaža prerađene hrane i dotrajalih radničkih odora (u primjerice radovima Šampinjoni, Mandala, Srp i čekić) očituje se „antipotrošački mentalitet jedne prilično asketske volje za recikliranjem smisla u odbacivanju suvišnih stvari“. Izvođački spretan nastup Josipe Bubaš ekspresivnim prenošenjem nijansiranih izraza nemoći submisivnog i zamantanog tijela, ne samo lišenog snage nego i čistog, slobodnog uma, upečatljivo dobacuje poruku o suvišnom čovjeku daleko šire od polja gole autoreprezentacije autora.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 28. siječnja 2022.
Smo ga pofumali / Popušili smo!
koncept Pino Ivančić
koreografija Josipa Bubaš
izvođači: Pino Ivančić, Josipa Bubaš
fotografija Tomislav Čuveljak
