Predstava Figure, figure, posljednja je produkcija Studija za suvremeni ples u kojoj se koreografkinja Martina Tomić poigrala tematikom koja je već neko vrijeme zaokuplja. Naime u dva prethodna projekta autorica je na neki način postavila temelje na kojima se bazira ova predstava. Tijekom radionice Kako slušam ples, autorica je s polaznicima istraživala slušanje vlastitih i tuđih odluka vezanih uz promjenu ritma vlastitog plesa i u okviru toga im je ponudila i tehnike za zaustavljanje pokreta, što je vjerojatno bila i jedna od početnih inspiracija ove predstave. Nadalje, niz radionica na temu Poezija i fizikalitet koji dramaturginja ove predstave Iva Đula održava zajedno s koreografkinjom u svom fokusu ima translaciju poetske forme u pokret te kako individualni plesni materijali mogu rezultirati u formi trija… Naglasak istraživanja bio je na počecima i krajevima pokreta, stiha ili pjesma te pauzama i njihovim sinonimima u pokretu i poeziji.
Sav taj prikupljeni materijal rezultirao je ovom novom predstavom u kojoj promjenom paradigme obične funkcionalne tjelesne naredbe tipa „težina tvog tijela ostaje na desnoj nozi“ izvedene i povezane s vlastitim odlukama o počecima, ritmu i zaustavljanju u određenim pozama – figurama počinju stvarati svoju vlastitu poetiku. U tekstu o predstavi autorica naglašava kako im je za inspiraciju poslužio esej Giorgia Agambena The End of a Poem. Tomić navodi kako u tekstu stoji kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja a mogućnost opkoračenja je ono što dijeli poetiku od proze, trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli. Tako i počeci i završetci pokreta ne koincidiraju s ritmom teksta koji se ispisuje na stražnjem zidu pozornice nego to ovisi o vlastitoj odluci izvođačica. Predstava se gradi postupno, počinje s jednom ili dvije naredbe i ostavlja plesačicama mogućnost da reagiraju u kontrapunktu te zaustavljaju u neodređenim figurama, nadovezujući se zatim jedna na drugu. Citiram dio iz programskog teksta (oblikovanog poput pjesme u prozi): „oslanjajući se na valeryjevu opservaciju da je poezija prozi ono što je ples hodu, opsesiju krajem pjesme prenosimo na pokret. što je kraj pokreta? (što je početak plesa?) / u kojem trenutku hod postaje plesom? / što ako kraj postane početak? / tražeći odgovor, pokret zaustavljamo u pozama. / statičnim figurama.“
Dinamika predstave, zamišljene kao „pet pjevanja“ posvećenih tijelu, plesu i figuri polako raste a „krajolici figura“ nastali na temelju istraživanja pojma „u svakodnevici, književnosti, sportu i plesu“ pobuđuju čitav niz asocijacija i odnosa od lirskih do duhovitih prizora, ostavljajući gledateljima cijeli spektar mogućnosti praćenja razvoja dešavanja na sceni. „ispitujemo odnos prema (vlastitoj) figuri, tjeramo je izvan granica prije uspostavljenih pokreta. izlažemo se. koliko nam je ugodno u očekivanoj ženskoj figuri? što je očekivana ženska figura? što ako pretjeramo? koja je granica i postoji li? figura u pokretu postaje ples. donosi niz novih asocijacija i emocija. koje su nam od njih prihvatljive, koje nisu? što one za nas znače i trebaju li nešto značiti? što je tipična figura suvremenog plesa?“
Kako se dinamika razvija, raste i količina teksta na zaslonu i količina događanja na sceni. Takav impresionistički pristup nije jednostavan za praćenje no zahvaljujući izvrsnoj izvedbi plesačica Dine Ekštajn, Ide Jolić i Ane Mrak nije izazivao zamor publike. Cijela predstava ostavlja dojam nepretencioznosti i zaigranosti uključujući i kostimografiju Ane Fucijaš i glazbenu podlogu Luke Vrbanića te oblikovanje svjetla Marina Frankole.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 4. veljače 2022.
Figure, figure
koreografija Martina Tomić
dramaturgija Ivana Đulaž
premijera 26. studenoga 2021. (ZPC)
izvedba: Dina Ekštajn, Ida Jolić, Ana Mrak
glazba Luka Vrbanić, svjetlo Marino Frankola, kostim Ana Fucijaš, grafičko oblikovanje teksta Oaza, vizual Lena Kramarić, fotografija i promotivni materijal Matija Kralj
