Diplomirana povjesničarka umjetnosti i anglistica, no prije svega performerica i izvedbena umjetnica, Josipa Bubaš u doktorskoj tezi bavi se mehanizmima i fenomenima tijelouma (Candace Pert) obrađenima iz perspektive osobnog stvaralačkog rada na području umjetničke izvedbe. Poglavlja istraživanja otvara intuitivno, navođena fascinacijama koje su je zaokupljale tijekom desetogodišnje aktivnosti, a iznesenim razmatranjima nastoji uspostaviti miješani metodološki okvir u kojemu povezuje prikupljena iskustva s teoretskim perspektivama i konceptima koje afirmiraju tezu o relacijskoj autonomiji tijela (Joel Krueger i Dorothée Legrand). U uvodu polazišnu poziciju autorica opisuje na sljedeći način: „...tijelu pristupam kao ur-mediju, kako ga naziva Richard Shusterman, pokušavajući prodrijeti u njegovu fenomenološku, biološku i egzistencijalnu punoću... “. Uzimajući u obzir kontinuirano stanje protočnosti (flow, effortless attention) unutar organizma, autorica koncepciju tjelesnosti povezuje s delezijanskim konceptom rizomatske strukture na što nadovezuje primjere svjesnog rastvaranja tijela japanske butoh prakse, s kojom se upoznala kroz suradnju sa SU-EN Butoh Company u Švedskoj. Duboka svijest o mogućnostima transformacije unutrašnje kvalitete, relativizacije identiteta i stvaranje novih entiteta unutar koncepta otvorenog tijela, sve su to fascinacije koje su vodile Josipu Bubaš ka drugim improvizacijskim istraživanjima u kojima se ciljano isključuje racionalna kontrola tjelesne konceptualizacije, poput suradnje u projektu Streamline koreografkinje i performerice Nhandan Chirco.
U prvom dijelu knjige naslovljenom Tjelesnost izvedbe kroz pregled različitih pristupa tijelu u kojima se zapadnjački i istočnjački filozofski koncepti sučeljavaju s argumentima neuroznanosti (Antonio Damasio), autorica iznosi teze prevrednovanja tradicionalnih shvaćanja koja degradiraju ili negiraju tijelo. U postdramskom kazalištu i performansu upravo iz komunikativnosti svojstvene tijelu proizlazi zavodljivost koja hrani potrebu za manifestacijom izravne komunikacije putem izvedbe – antropofanije (H. T. Lehmann), a ta je komunikativnost sa stajališta posthumanističke kritike Rosi Braidotti obrazložena kao mreža relacijskog sebstva. Argumenti neuroznanosti pokazuju da se komunikacija odvija i ispod one razine svijesti koja uspostavlja narative i značenja, na mirkorazini poput aktiviranja zrcalnih neurona (Giacomo Rizzolatti), mehanizma koji omogućuje razumijevanje i predviđanje tuđeg djelovanja, što je predispozicija za uspostavljanje interafektivnosti (predstava Gradnja, Isabelle Shad i Saše Božića, Teatar &TD, 2014.) ). Stoga staničnu razinu komunikacije s okolinom putem izmjene iona, čime se uspostavlja osjećaj za elektrostatičko stanje okoline (Norman Cook), Bubaš ističe kao protofenomen većih psiholoških fenomena, oslanjajući se pri njihovoj daljnjoj razradi i na klasike kognitivne lingvistike (George Lakoff i Mark Johnson, Philosophy in the Flesh, 1999.; George Lakoff i Mark Johnson Metaphors We Live By, 1980.)
Različiti aspekti tjelesnosti koja funkcionira kao sustav kompleksne integriranosti svijesti, slojevitosti i premreženosti odnosno usklađenosti s okolinom analitički su razloženi kroz pojmovne elemente koje Bubaš detektira kao važne mehanizme u vlastitom radu s tijelom te im posvećuje zasebna poglavlja – Intencija, Ponavljanje, Ritam; Schema, svijest, narativ i slika tijela; Disanje; Glas i Somatske prakse. Baveći se fenomenom intencije analitički rastvara problem hijerarhijske uspostave odnosa svijesti (uma) i tijela iz čega proizlazi teza o tjelesnoj kvaliteti svijesti, koja se u idućim poglavljima razvija postupnom obradom segmenata tjelesne medijalne mreže. Interdisciplinarno povezivanje koncepata s područja fenomenologije percepcije (Edmund Husserl, Maurice Merleau-Ponty, Shaun Gallagher) i pojmova poput operativne intencionalnosti, interkorporelanosti i enaktivne percepcije s primjerice medicinskim uvidima o važnosti crijevno-cerebralne osi (Robert Jan Brummer) pruža jaku argumentacijsku osnovu za tezu da aktiviranje centra tijela pridonosi integraciji tijelouma.
Osnovu međusobnog razumijevanja u odvijanju komunikacije, strukturiranju obrazaca i kodova čini mehanizam ponavljanja. Rad s mehanizmima ponavljanja, ujedno rad s kognitivnim nesvjesnim (Johnson i Lakoff), od velikog je problemskog značaja za tjelesne umjetničke izvedbe. Povezivanjem stajališta o izvedbenoj transformabilnosti obrazaca i Deleuzeovog pojma kontemplacije kao samokonstituirajućeg procesa sebstva, Bubaš dolazi do uvida da inzistirajući nalog za ponavljanjem daje mogućnost svjesnog ulaska u rastvaranje različitih slojeva sebstva. Iskušavanjem prakse svjesnog ponavljanja, koju su gotovo neizostavno istraživali mnogi koreografi od Pine Bausch do Jana Fabrea, Bubaš se bavila u performansu Unfolding (Ponavljanje / Razmatanje) i u predstavi Rubberband (Josipa Bubaš i Rina Kotur, MKC/HULU Split, 2017.).
U poglavlju posvećenom ritmu autorica donosi preplet autorskih perspektiva Herberta Spencera (Principles of Psychology), Henrija Lefebvrea (Rhythmoanalysis), Janet Goodridge (Rhythm and Timing of Movement in Performance) te Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija (Tisuću platoa), koje otvaraju različite uvide u sveprisutnu aktivnost ritmičkog usklađivanja u samoorganizaciji tijela ili interakciji s okolinom, a sve to povezuje s izvođačkim iskustvom u predstavi Shake it off (Bruno Isaković i Mia Zalukar, ZPC, 35. Tjedan suvremenog plesa, 2018.) te iznosi složenost balansiranja između svjesne odluke i prepuštanja ritmu grupe, vanjskim okolnostima i individualnim pokretima u cilju harmoniziranog vibriranja situacijske cjeline.
Središnja je važnost poglavlja posvećenog prikazu slojevitog umrežavanja tjelesne svijesti. U teoretiziranju te stratigrafije nižu se pojmovi protosebstvo i temeljna svijest iz područja neuroznanosti (Antonio Damasio), tjelesna schema (Head i Holmes; Gallagher) ili propriocepcija (Balogh), svijest tijela (Dorothée Legrand) kao kritika teorije utjelovljenja te tijeloum koji u različitim dijelovima tijela pohranjuje emocije i informacije, formirajući predrefleksivni narativ tijela (Candace Pert). Praksu iniciranja promjene u obrascima kretanja uzorkovanih unutrašnjim tenzijama pohranjenima u tijelu na ovim razinama, Bubaš je preuzela od njemačke pedagoginje i koreografkinje Rosalind Crisp i nadalje ju razvila u radu s polaznicima radionica u KNAP-u. Prikaz radioničkog projekta u drugom dijelu knjige (Studija slučaja : Radionice KNAP, 2018.), realiziranog s Rinom Kotur u cilju istraživanja unutrašnjih procesa, promatranja i osvještavanja obrazaca pokreta sadrži potanki opis pojedinih etapa rada, obrazlaže koncepcijske odluke i donosi komentare polaznica iz čega je ujedno vidljiv sraz između prethodno koncipiranog i na kraju izvedenog plana, transformiranog uslijed dinamike grupe i osobnih motivacija. Disanje se tumači kao mehanizam relacijske naravi, uspostavljanje odnosa sa zrakom kao „nevidljivim drugim“ (Luce Irigaray), izmjena plinova i energije s okolinom pri čemu se tijelo širi i sakuplja, ostvaruje ritam i sinkronizira se s okolinom. Nevidljivi automatizam disanja ne mijenja činjenicu da je ono poligon svijesti u čemu su suglasne i meditativne istočnjačke prakse.
U poglavlju posvećenom glasu, kojeg je doznajemo sv. Augustin smatrao „istovremeno najprofinjenijim i najperfidnijim oblikom mesa“, uz činjenice o fizičkom i fiziološkom funkcioniranju glasa nailazimo na razradu paralingvističkih aspekata komunikacije te detaljniju analizu najvažnijeg nositelja neverbalne komunikacije – prozodije i njenih osnovnih elemenata (tempo govora, intenzitet i glasnoća, intonacija, kvaliteta tona). U kontekstu zdravstveno blagotvornih praksi izražavanja glasom ili pjevanja u zapadnim i istočnim tradicijama Bubaš se dotiče metode Toning prakticirane u art-terapiji (Magaret Deak, Laurel Keys), referira se na glasovna istraživanja tjelesnih i prostornih kapaciteta koja je iskusila kroz radionice slovenske performerice Irene Tomažin, Ryszarda Nieoczyma, učenika i suradnika Grotowskog, te nizozemske instruktorice glasa Anne-Marie Blink kao i na vlastiti rad u kojemu glas oslobađa od obrazaca stečenih navikom svakodnevne uporabe odnosno propušta vibracije glasa kroz tijelo, iskušavajući različite tjelesne voko-lokalizacije. Primjer je i performans Dozivanje (Festival prvih, KNAP, 2017.), koncipiran u odnosu na mozaičnu kompoziciju Gromače Otona Glihe (1972.) na zidu foajea Kulturnog centra na Peščenici kao „proces otkrivanja novih prostora ili prizivanja onih prastarih“.
Adekvatan teorijski pojam za manifestaciju glasa kao iracionalne prisutnosti koja dolazi iz unutrašnje dubine tijela, iz nesvjesno prikupljenih i pohranjenih informacija, pojam genopjesma, Bubaš nalazi kod Rolanda Barthesa (Zrno glasa), koji ga preuzima od Julije Kristeve. Prevrednovanje kartezijanskog dualizma epilog nalazi u završnom poglavlju prvog dijela knjige, posvećenom somatskim praksama s kojima se Bubaš susrela posredstvom prakse Body-Mind Centering na radionicama pod vodstvom Isabelle Shad i Zrinke Šimičić Mihanović, certificirane somatske praktičarke čije komentare i objašnjenja uključuje u tekst. Praksu BMC je osmislila Bonnie Bainbridge Cohen 1970-ih, sintetizirajući znanja zapadnjačke medicine i istočnjačke filozofije, vizualizaciji suprotstavljajući somatizaciju – kinestetičko iskustvo povezivanja sa staničnom sviješću. Bubaš ističe etički jasnu pedagošku poziciju somatskih praksi u naglašavanju osobne odgovornosti iz kojih proizlazi potencijal za uspostavljanje duboke povezanosti s tijelom i „suptilni politički aktivizam“.
Završno poglavlje Izvedba donosi uvid u izvedbeni ishod problematizacije svih otvorenih pitanja u ovoj knjizi, onako kako su se ona kristalizirala kao izvedbena nužnost u trosatnim improvizacijama naslovljenima Horror Vacui (MSU, Zagreb, 2018. / Barutana, Osijek, 2018.), u proizvodnji izvedbenih materijala pokretom, glasom i tekstom. Izneseni primjeri izvedbi te koreografskih i pedagoških praksi domaće i međunarodne scene s kojima se autorica upoznala putem izvedbenih suradnji, radionica ili jednostavno, razgovora svakako pridonose živosti teksta, koji pobuđuje interes kao znanstveno-stručni priručnik o različitim fenomenima tjelesnosti i kao uvid u subjektivna promišljanja o problematici umjetničke izvedbe.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 10. veljače 2022.
Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti
izdavač Leykam international, urednica Eugenia Ehgartner, recenzentice prof.dr.sc. Leonida Kovač, prof.dr.sc. Sibila Petlevski, lektura i korektura Neli Mindoljević, grafičko oblikovanje Tvrtko Gregurić, fotografija na naslovnici i vizualno rješenje naslovnice Tomislav Čuveljak, tisak Denona
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE