Meditacije o prolaznosti
Zagrebački plesni ansambl, ZPA Online - Otplesat ću ti priču
-
Jedna od posljedica pandemijskog vremena i restrikcija vezanih uz epidemiološke mjere na plesnoj je sceni pomak prema video i internetskim formatima. Iako je suvremeni ples izuzetno otvorena i multimedijalna praksa, u ovom kontekstu radilo se (i radi se) o osmišljavanju načina kako nastaviti baviti se plesom kao profesijom i umjetnošću, a bez mogućnosti okupljanja i javnosti uživo. Tako su brojni umjetnici, umjetnice, kolektivi i skupine, htjeli ili ne htjeli, a posebno motivirani raznim natječajima kojima je Ministarstvo kulture reagiralo na kolaps scene, razvili neke sadržaje za kameru i ekran, kao program uživo ili snimljen.
Zagrebački plesni ansambl za ovu je situaciju tijekom 2021. osmislio poseban program za ranjive skupine – za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i za osobe starije dobi. Za tu suradnju je odabran Dom za starije i nemoćne osobe Ksaver Zagreb, a jedan od vidova suradnje uz radionice plesa i pokreta, kako navodi voditeljica ZPA Petra Glad Mažar, „bile su i radionice pod vodstvom dramaturginje Anje Pletikose unutar kojih su štićenici doma pričali svoje priče vezane uz svoj grad i svoje prve (ili neke druge) ljubavi. Osim online susreta koji su u doba socijalne distanciranosti bili vrlo ugodni i korisni za sve sudionike (kako štićenike, tako i suradnike na projektu) nastojali smo starijoj generaciji iz doma predočiti suvremeni ples, a njihove priče koristiti kao polazišne točke za razvoj kratkih solo izvedbi.“ Vidljiv rezultat tog programa niz je od pet kratkih video radova u kojima mlade plesačice uz suradničke timove osmišljavaju svoje odgovore na doživljeno iskustvo susreta s korisnicima Doma Ksaver.
Film koji potpisuje Andreja Jandrić Vrijeme u čaši kratka je crveno-crna meditacija o vremenu praćena melankoličnim zvukom klavira, u kojoj je tijelo plesačice snimljeno kroz staklo i vodu. Video tendira nadrealističkoj estetici lomom svjetla i slika kojima nastaju apstraktni oblici i maštovitom montažom.
Margareta Firinger odlučila se na priču iz vlastite obitelji i u solu Gita prizvati lik svoje prabake, te je „nadahnuta njezinim buntovništvom povlačila paralele s vlastitim nepodopštinama“. Video prikazuje mladu djevojku koja se budi na brežuljku u dubokoj travi i nalazi pokraj sebe praznu kriglu koju – odbacuje. Igra skrivanja i pojavljivanja, kotrljanja i klizanja po travi, presijecana krupnim kadrom plesačice koja smišlja novu nepodopštinu ili igru, čine glavni dio ovog videa. Zadnji kadrovi su na vrhu brdašca, gdje lik plesačice na vjetru izvire iz trave i osluškuje eho vlaka koji prolazi i nestaje. Na žalost, opis videa ne donosi više informacija o prabaki buntovnici kao ni odgovor na pitanje što se krije u motivu prazne čaše, sunčanih naočala i kuda je otišao vlak čiji zvuk osluškujemo.
Rad Sjeta, Gendis Putri Kartini je smjestila na obalu Maksimirskog jezera, kao minijaturu pokraj vode u bijeloj prozirnoj krinolini. Praćena diskretnim zvukom gitare, kružnim kretnjama, kolutima na tlu, a potom uspravnim vrtnjama i spiralama putuje od vode prema šumi, bijela se haljina prlja, kao i ruke koje u jednom trenutku dolaze u prvi plan. Autorica je inspirirana prisjećanjem iskustva svoje prve ljubavi, a potaknuta pričom gospodina Ante iz Doma na Ksaveru, i njegove davne prve ljubavi i prvog dodira.
U jednom dahu, rad Jovane Zelenović „nadahnut nizom ispričanih priča i uspomena neke druge generacije“, smješten je u praznom, zapuštenom bazenu, u kojem osim plesačice nalazimo nekoliko komada stilskog namještaja – fotelje, stol, tepih, svjetiljku. Plesačica se bavi mehanizmom memorije, tako niz nepovezanih naredbi kao što su kreni, ispravi se, još jednom, inzistiraj, ponovno, sjeti se, pretjeruj, zaboravi, izmisli… postaju koreografsko- improvizacijski alati. Njezin je ples istrzan, traži svoj kontinuitet, jedna fraza pobija drugu ili se nasumično ponavlja. Okoliš u kojem je ovaj video sniman izuzetno je filmičan, a montaža, slike i zvuka dinamičnija od ostalih radova. Suradnici u svim videima su Miro Manojlović i Nina Đurđević.
Posljednji na Vimeo listi radova je Engram Sintije Kučić koji je drugačijeg pristupa. Naime, autorica kreće od samog pojma engram koji u neurologiji označava trag memorije zauvijek zabilježen u živčanom sustavu. Engram tako predstavlja fizičku, biokemijsku oznaku da su naša iskustva i sjećanja prošla kroz naš um i ostala konzervirana u obliku otisaka i slika. U ovom radu ples se seli u virtualni prostor, u kompjutersku animaciju i tehnologiju motion capture, a video prikazuje animirani lik – sjenu kako pleše po travi i polako prilazi gospođi koja sama sjedi na klupi gledajući ili imaginirajuću taj ples. Snimatelj je Ante Delač, motion capture i video Veselin Krstovski, animacija Alex De Bruin, sudjeluje i Vera Sekula.
Svi radovi su kvalitetno i fino napravljeni, kao minijature u kojima mlade autorice otkrivaju medije kamere i montaže ostajući dosljedne temi i ishodištu, a to je iskustvo rada sa štićenicima Doma. Iz moje perspektive ono što nedostaje, a što bi bilo zaista zanimljivo, je dokumentacija o tome kako je proces radionica tekao, na koji način se dogodio susret između mladih plesačica i sudionika te kako je suvremeni ples kao medij i sadržaj doživljen u tom susretu. Više pogledajte ovdje.
© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 11. veljače 2022.
Piše:
Sibila