Druga knjiga dramske kritičarke i teatrologinje Une Bauer, docentice na Odsjeku dramaturgije na zagrebačkoj ADU (nakon Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima, Biblioteka Gordogan 2015.; ur. Branko Matan), donosi refleksiju o stvaralaštvu Bezimenog autorskog društva, čiji su članovi tijekom dvadesetogodišnjeg djelovanja „svojim promišljanjima i djelovanjima kreirali neke od kriterija za vrednovanje i usmjeravanje same nezavisne (umjetničke) scene“. Monografija ujedno obilježava ulazak skupine BADco. u postmortem fazu, slijedi nakon proglašenja kraja skupnog djelovanja obilježenog predstavom Rad panike premijerno prikazanom na riječkom Grobičkom polju u srpnju 2020. godine, a koncepcijom sugerira svojevrsni arhivski objekt koji reflektira postavke iste izvedbene poetike. Riječima autorice „razgovorni arhiv, koji jest uhvaćen u tekstu, ali istovremeno je i nedovršen“.
Istaknuta prisnost u formi neposrednog susreta i dijaloga s najustrajnijim članovima kolektiva – Pravdanom Devlahovićem, Anom Kreitmeyer, Ivanom Ivković, Tomislavom Medakom, Nikolinom Pristaš, Goranom Sergejem Pristašom i Zrinkom Užbinec, omogućuje pokretljivu izmjenu tematiziranih predstava i skokove u sjećanju, zalaženja u detalje osobnih fascinacija, radosti i frustracija na koje su nailazili prilikom razrade pojedinačnih zadataka u heterogenom okruženju kolektiva. Pitanja postavljena iz vizure dugogodišnje pratiteljice aktivnosti kolektiva, ujedno i suradnice, iskreno odražavaju gledateljsku znatiželju i interpretacijsku nelagodu, interes da čitatelj zaviri u backstage atmosferu i ispod kože, odnosno da se dispozitiv premjesti unutra, da se pokažu izvori, tenzije i užitci u srži izvedbenog stroja, u tijelima izvođača, u svijetu idejnih utemeljenja i razloga dramaturških odluka.
Od organskog materijala proizišlog iz niza razgovora koji su se odvijali od 2017. godine, gradi se procesualni krajolik sastavljen od amplituda razlika između individualnih stajališta i pomalo kliznih pozicija filozofa, koreografa, dramaturga i izvođača, što autorica sumira uvodnim tekstom Neravni pejaži /mišljenja o izvedbi. U njemu ona utvrđuje polje dramaturške i koreografske metodologije BADco., sumirajući u devet točaka ključne postavke koje je kolektiv formulirao u predanom istraživanju, analiziranju i želji za probijanjem granica mogućnosti i nemogućnosti izvođenja. To su zainteresiranost za nepredočivo, iscrpljivanje problema, transformacija opsega pojmova, prevođenje, fusnote ili izvedbene bilješke, montažna logika, disjunktivna sinteza, distanca spram prezentiranog i cureća stuacija odnosno cureći žanrovi. Svakom do ovih pojmova iskazi osobnih glasova članova kroz tematiziranje različitih radova daju konkretniju i ne uvijek posve podudarnu boju, opseg i značenje.
Posve u skladu s motom kolektiva: „ako imaš dva izbora, izaberi oba“, tema knjige se otvara na dva ulaza, intervjuima vođenima s ideatorskim tandemima Tomislavom Medakom i Ivanom Ivković (A posteriorno vrijeme) te s Goranom Sergejem Pristašom i Nikolinom Pristaš (Rad gledanja). Ovi uvodni esejizirani dijalozi o problematici društvene uvjetovanosti umjetničkog rada i valorizacije rada, međudjelovanju polja filma i kazališta, o izgradnji gledatelja u njihovim predstavama, o privlačnosti tableau vivant koncepcije i Diderotovoj ideji da je kazalište mjesto na kojemu se usporava da bi se promatralo svijet, istaknimo samo nekoliko elemenata, grafički su prelomljeni u paralelnoj fluvijalnosti. Jedan teče s lijeve, a drugi s desne strane, pa je duplerica uistinu prostor dijalektike, o kojoj Sergej Pristaš govori: „Tomislav je uvijek skloniji homogenosti i tome da stvari budu jasnije, a ja sam sklon tome da se ostvari disjunktivna sinteza. Da stavljaš u susjednost stvari koje nisu nužno susjedne i da onda moraš premostiti kako i zašto si ih povezao.“
Iz takve dijalektičke nužnosti slijedi i ideja stroja „..kao onoga što se pokreće u zbivanje koje stavljaš u pokus, kada ono na čemu radiš potencijalno postaje scena tada se to iscrpljuje dok to ne ode u nešto što može biti više različitih scena uz specifične modifikacije načina njihovog prikazivanja. Ideja je da jedan materijal dobije multiciplitet prezentabilnosti, da ga u različitim situacijama i u različitim relacijama s drugim elementima izvedbe možeš višestruko koristiti.“ Zanimljivo je ilustrativno objašnjenje Zrinke Užbinec na koji je način koncept eksplodiranog pogleda (Goran Sergej Pristaš, Exploded Gaze, Multimedijalni institut, Zagreb, 2018.), baziran na ideji eksplodiranog prikaza stroja u kojemu su svi dijelovi pojedinačno prikazani s vidljivim međuprostorom te imaginarnim naziranjem mogućnosti novih spojeva, ugrađen u njezinu autorsku predstavu Exploded Goo (premijera 2019.), ujedno završni rad studija Koreografije i izvedbe pri Institute for Applied Theatre Studies u Giessenu.
Iz razgovora se čitaju nijanse, koje se vjerojatno ne bi moglo prenijeti esejskim razmatranjima kritičara i teoretičara prožetima izvanjskim diskursom gledatelja, što je bila izvorna ideja knjige. Ovo je dokument metode, zgusnuta esencija, ostavština nekim budućim istraživanjima. U ritmu ponavljanja, otklona i modulacija, polifonija autorskih glasova odiše atmosferom iskonske predanosti radu i dugotrajne potrage za znanjem, angažirane ozbiljnosti u pristupu tijelu i plesu kao društvenoj i političkoj proizvodnji (ideja „novog čovjeka“, terraforming), otkriva se akademska akumulacija idejnih elemenata s više različitih polja (filozofija, teorija i povijest kazališta, filma, plesa i književnosti, likovne umjetnosti i arhitektura). Vidi se koliko je studijskog rada napravljeno i različitih inspiracijskih točaka uvezano u postojanje. U pogon stroja koji puni izvedbu logikom preskoka i time omogućuje sinkronizaciju plana dugog trajanja (Kronos) i prolaznosti trenutka (Kairos).
S koreografskog stajališta inzistira se na nestalnosti ili nestabilnosti materijala u kombinaciji s izuzetno zahtjevnim parametrima zadatka. Nalog da se u svakom novom prostoru izvedbe iznova pronalaze nepredvidivosti ugrađen je u izvedbenu metodu. Riječima Pravdana Devlahovića: „Ti nikad ne znaš kako će izgledati predstava, čak ni kad je gotova, jer se i tada može promijeniti…Mi smo u BADco.-u, istrenirani na taj tip rada, da ti netko kontinuirano razbija tvoj unutarnji doživljaj.“ Odnosno riječima Ane Kreitmeyer: „Užitak je i boriti se protiv vlastitih navika...Proceduru vježbaš da bi mogao navježbati mozak da brže reagira, ali ne navježbaš te pokrete, nema tog elementa koji ćeš najvežbati, vježbaš procesualnost, vježbaš kako misliti i što misliti dok plešeš, kuda i kako usmjeriti pažnju.“
Iz takvih osobnih opisa iskustava rada u različitim predstavama iskaču portretne minijature heterogene duševnosti BADco.-a i zbog njih proces čitanja bridi svježinom. Gusto tkivo iznesenih misli pristupačnijim čine jednostavna tipografija teksta i istaknuta veličina slova, podnaslovima se formiraju manji tematski zalogaji, fusnote uz tekst omogućuju paralelno praćenje referenci, a kazalo tematiziranih predstava i radova kao i kazalo pojmova na kraju, jamče da će se za knjigom i nakon dubinskog iščitavanja posegnuti u mnogim prilikama kad zatreba brz i informativan priručni konzultant (premda u tom smislu treba uputiti i na mrežnu stranicu BADco-a.).
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 16. veljače 2022.
BADco.: Vježbanje nemogućeg
sunakladnici Centar za dramsku umjetnost i Umjetnička organizacija Oaza
dizajn, prijelom i grafička priprema Roberta Bratović, Maša Poljanec (OAZA), lektura i korektura Iva Klobučar Srbić, Mima Simić, transkripcija intervjua Nika Pećarina, Una Bauer, recenzenti dr.sc. Goran Pavlić, dr.sc. Jasna Jasna Žmak
tisak Sveučilišna tiskara Zagreb
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE