Nešto mi je reklo da ipak odem

Intervju: Borna Babić, plesač i koreograf

  • Borna Babić, foto: © Davide Belotti„Borna Babić, student Rotterdam Dance Academy, plesač je zavidne plesne tehnike, eksplozivan i snažan, istovremeno nježan i suptilan, vrlo plesan i muzikalan.“ Napisala je to u jesen 2016. kolegica Sanja Petrovski prateći prvi Periskop, riječki Festival suvremenog plesa i pokreta na kojem je Borna Babić nastupio s Martinom Hrlić Rogić u radu Closer „desetominutnoj studiji o bliskosti“. Na žalost, propustila sam taj Periskop, kao i Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu 2018. koji je zatvorio Peeping Eye rad dvojice plesača, Borne Babića iz Hrvatske i Louisa Thuriota iz Belgije. Sanja Petrovski je tom prigodom napisala: „Predstava nazvana Peeping Eye ističe koliko smo u današnjem okruženju slijepi jedni na druge. Dopustiti drugima da uđu u prostor rezerviran samo za vlastiti doživljaj svijeta je rizik, no i zadovoljstvo. Kratak i dirljiv duet dvaju različitih, zanimljivih, tjelesno i plesno izvrsnih plesača koji uspostavljaju vidljive i nevidljive kontakte.“ Čitajući ove osvrte sad, nakon osobnog gledateljskog iskustva Borninog rada, prepoznajem zabilježene kvalitete koje mladi plesač i koreograf nesumnjivo i dalje njeguje i razvija. U svakom slučaju, konačno je došlo vrijeme i za naš razgovor! A kako ništa nije slučajno, ove jeseni sam upoznala i Martinu Hrlić Rogić, plesačicu, koreografkinju i voditeljicu riječke plesne skupine Flame, gdje je Borna stasao, i odakle je krenuo na Akademiju.

    Stoga mi je za ovu prigodu Martina napisala nekoliko rečenica: „Borna Babić je u isto vrijeme nenametljiv i moćan, skroman i snažan, blag i postojan. Ima karizmu iza koje se skriva velika plesna vještina. Došao je u Plesnu grupu Flame sa svojih jedanaest godina, sramežljiv, skroman i iznimnog talenta. Veliki radnik kojemu su se uskoro ukazale prilike i za vlastiti koreografski rad. Svi putovi vodili su do školovanja na plesnoj akademiji, i 2013. prolazi audiciju za plesnu akademiju Amsterdam School of the Arts. U lipnju 2013. zajedno postavljamo u Rijeci predstavu B.B. čija je okosnica život Borne Babića, plesača koji sanja o upisu na plesnu akademiju… Svi prihodi od ulaznica odigranih predstava uručeni su Borni za njegovo školovanje i sretan plesni put.“
    Ultima Vez: Traces, foto: © Danny Willems
    Borna, kako ti vidiš taj mladenački period, ulazak u profesiju, plesnu scenu u Rijeci i rad u plesnoj grupi Flame?

    Nekako se uvijek sa smiješkom na licu prisjećam tog perioda života. Bio je ispunjen tinejdžerskim, iskrenim snom, velikom željom, ambicijom i strašću prema plesu. Riječka scena, iako mala, vrlo je raznolika i vrvi mnogim plesnim skupinama i talentima i u takvom se okruženju jednostavno mora napredovati. Svoje mjesto sam pronašao u plesnoj grupi Flame gdje sam se uz mnoge plesne stilove gradio kao plesač, a ujedno i kao koreograf stvarajući svoje prve plesne točke. Bio sam okružen pravim ljudima koji su vjerovali u mene i bodrili me na putu prema mojim snovima. Između moje obitelji i mnogih prijatelja, važnu ulogu u mome uspjehu je odigrala Martina Hrlić Rogić, koja me od tada pa i do dan danas podupire na svim razinama mojih plesnih i životnih ambicija.

    Upisao si Akademiju u Amsterdamu, no ubrzo se prebacuješ u Rotterdam? Kako to? Možeš usporediti rad i program tih akademija?

    U Amsterdamu se moja vizija plesa potpuno promijenila. Upoznao sam različite kompanije i drugačije stilove, te tek tada shvatio kolika raznolikost postoji… i u kojem smjeru ja želim ići. Tada me na našoj maloj riječkoj sceni nitko nije mogao detaljno usmjeriti ili savjetovati. Kada sam sve sagledao, zaključio sam da bi mi Codarts, akademija u Rotterdamu, s programom s naglaskom na plesnoj tehnici pružila više mogućnosti. Smjer koji sam bio upisao u Amsterdamu, MTD – Modern Theater Dance department danas više ne postoji. Taj smjer i JMD – Urban Contemporary postali su novi odsjek ECD – Expanded Contemporary Dance pod direkcijom Bojane Bauer. O tom smjeru ne znam mnogo, tako da mi je teško dati valjanu aktualnu usporedbu tih dviju akademija.
    Club Guy & Roni: Mechanical Ecstasy, foto: © Lex Vesseur
    Nešto o tvom vremenu u Groningenu s Club Guy & Roni i Poetic Disasters Club?

    Izraelski duo Guy Weizman i Roni Haver ostavio je zasigurno veliki trag u mojim prvim profesionalnim iskustvima. Nakon odrađenog staža u njihovoj juniorskoj kompaniji Poetic Disasters Club, nastavio sam raditi s njihovom glavnom kompanijom Club Guy & Roni na projektu i turneji Mechanical Ecstasy. Bila je to odlična odskočna daska za moj daljnji put. Osim izuzetno specifičnog i izazovnog fizikalnog vokabulara i teatralnosti, godine provedene s njima su bila odlična platforma za istraživanje i razvoj moje artističke: performerske i koreografske strane.

    Sada si već tri godine u jednoj od najpoznatijih europskih kompanija – Ultima Vez Wima Vandekeybusa. Možeš se malo osvrnuti na to vrijeme; od ulaska u kompaniju do predstava u kojima nastupaš. U kojem si statusu i koliko imaš prostora za druge skupine i projekte?

    Još od mog prvog doticaja s Ultima Vezom, kada sam vidio What the Body Does Not Remember u Amsterdamu 2013. godine, jako cijenim Wimov rad. Smiješno, ali nekako se nisam vidio tamo jer sam smatrao da u smislu fizikalnosti nisam tipični ultima-vez-plesač. Tako da se moj ulazak u kompaniju dogodio nekako slučajno. Bio sam pozvan na audiciju 2018. – na koju skoro nisam otišao. Smatrao sam da vjerojatno nisam tip plesača koji traže, a i nisam mogao prisustvovati cijeloj peterodnevnoj audiciji zbog angažmana u Club Guy & Roni pa sam skoro odustao od odlaska u Bruxelles. Ali nešto mi je reklo da ipak odem i – evo me tu već tri godine.
    Ultima Vez & Residenztheater: Die Bakchen, foto: © Danny Willems
    Moj prvi projekt s Ultima Vezom bila je Euripidova tragedija Die Bakchen (Bakhe) izvedena u koprodukciji s Residenztheater iz Münchena gdje smo kreirali i izvodili predstavu. Bio je to veliki organizirani kaos od četiri plesača, pet glumaca i jednog muzičara te poznatog belgijskog umjetnika Bonoma koji je bojio i slikao scenu kao i nas, izvođače.

    Dries Van Noten, kampanja za kolekciju jesen/zima 2021-2022, foto: © Pamela BerkovicTrenutno smo na turneji s dvije predstave — Traces, nadahnuta Rumunjskom, njezinim tradicijama i odnosom prirode i čovjeka, u kojoj moj lik priča, odnosno non-stop psuje i naređuje na hrvatskom jeziku… I Hands do not touch your precious Me, koja je nastala u suradnji s francuskim, svjetski priznatim umjetnikom Olivierom de Sagazanom. Kroz spoj njegovog magičnog svijeta gline i specifičnog vokabulara Ultima Veza, predstava priča priču sumerske božice Inanne. Zajedno s nama nastupaju i Wim Vandekeybus i Olivier de Sagazan.

    Između proba i turneje s Ultima Vezom, uspijevam naći i uskladiti vrijeme za kraće angažmane i svoje osobne projekte. Za mene je to vrlo uzbudljiva i osvježavajuća kombinacija u kojoj se rijetko uhvatim u monotonosti ili rutini. Spoj tih dvaju opcija daje mi sigurnost, ali i slobodu koju kao umjetnik ali i kao osoba zaista trebam.
    U tom slobodnom vremenu radim raznolike projekte. Primjerice prošle godine sam imao priliku raditi kao model/plesač za poznatog belgijskog dizajnera Driesa van Notena, voditi razne workshopove te koreografirati za Scapino Ballet Rotterdam i Zagrebački plesni ansambl.

    Od početka te zanima i koreografija, no ako se ne varam, dosad su to bili kraći autorski radovi u kojima si i sam nastupao. Kako je došlo do predstave Okvir?

    Moj prvi autorski rad u kojem nisam sudjelovao kao izvođač je bio kratki plesni film The end does not see za Scapino Ballet Rotterdam, premijerno izveden u lipnju 2021., a zatim je uslijedila i moja prva cjelovečernja predstava Okvir za Zagrebački plesni ansambl. Petra Glad, voditeljica ZPA-a i ja se pratimo već duže vrijeme. Upoznali smo se u Savičenti 2018. godine kada sam gostovao s Peeping Eye i od tada smo u kontaktu. Jednostavno su nam se istovremeno promijenili planovi i nekako sudbinski sreli i sveli na već duže vrijeme iščekivanu suradnju.

    Kako ti je kao plesaču bilo predati, u konačnici kompletno prepustiti interpretaciju svoje koreografije?

    U trenutku premijere se osjećaš potpuno nemoćno. Čudan osjećaj, jer si još uvijek uzbuđen i pod tremom kao da ćeš ti na scenu, ali jednostavno u ovoj ulozi nemaš više nikakav utjecaj. Što si napravio – napravio si! Ostaje ti samo vjerovati u plesače i svoj rad.
    Ultima Vez: Hands do not touch your precious Me, foto: © Danny Willems
    Ima li Wima Vandekeybusa u tvojim koreografijama? (Na fotografijama Die Bakchen vidjela sam boje na tijelima i na kostimu, što me podsjetilo na motiv iz Okvira…)

    Siguran sam da je Wim utjecao na moj umjetnički stil, no ne bih to direktno povezao sa korištenjem boja, nego više na način spajanja dva svijeta – plesa i kazališta (dance theatre), te u fizikalnosti partnerstva.

    Koji je sljedeći projekt pred tobom?

    Trenutno sam u kreaciji svog novog sola/monologa CRACK! s redateljicom i dramaturginjom Margheritom Scalise. Izvest će se u ožujku u Leuvenu u Belgiji unutar festivala PLATEAU 22. Povodom 35. obljetnice postojanja Ultima Veza krećemo u novi projekt Scattered Memories on a Slice of Future, performans u kojem Wim vraća scene iz prošlih predstava u nekom novom ruhu, zajedno s nama, trenutnim članovima kompanije i bivšim plesačima. Premijerno će biti izvedena u Beču u srpnju tijekom Impulstanz festivala. Pored toga krećem u daljnje obrazovanje i usavršavanje za pedagoga Countertechnique, suvremene plesne tehnike začetnice Anouk van Dijk.

    U videu Damira Jevtića koji je bio dio tebi posvećene predstave B.B. izvedene 2013. pred odlazak u Amsterdam, kažeš da želiš dalje učiti i napredovati pa se onda vratiti nazad prenijeti to znanje… Imaš neku konkretnu ideju u tom smislu ili je za to još prerano?

    Još uvijek učim i rastem kao umjetnik. Mislim da mi je prerano igdje se skrasiti. Volio bih steći što više različitih iskustva prije nego se to desi. Iako trenutno nije vrijeme za moj povratak, u trenucima nostalgije i dragocjenih trenutaka provedenih doma, to pitanje me uvijek iznova stavi u dvojbu. Vidjet ćemo što mi budućnosti nosi. Dosad me je svaki put iznenadila.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. veljače 2022.

kritike i eseji