Politički sustavi koji proizvode tugu

Tricycle Trauma: Bosa

  • Tricycle Trauma: Bosa, foto: Josip Bolonić

    Dvije izjave stoje uz najavu autobiografske predstave o Bosni kolektiva Tricycle Trauma. Prva je poetska izjava-zapis Juliana Becka iz knjige Život teatra o tome da živimo u sustavima koji proizvode tugu, ili njegovim poetsko-revolucionarnim zapisom: „Postoji jad tijela i jad duše; pa i kad bi zvijezde svaki put kad pogledamo u njih, lijevale nektar u naša usta, a trava postajala kruh, ljudi bi ipak bili tužni. Živimo u sustavu koji proizvodi tugu, prosipa je iz svojeg mlina, mora tuge, oceane, oluje, i mi tonemo, utapamo se, prebrzo.“ I druga je rečenica, iskaz, jednostavna po strukturi, no arhetipski snažno priziva jad tijela i jad duše: „Ovo je predstava o Bosni.“
    Tricycle Trauma: Bosa, foto: Josip Bolonić
    Naslov Bosa te novocirkusko-mimsko-plesno-glazbene izvedbe aludira, kako Ivana Pedljo navodi, na dvije stvarnosti, kontradiktorne same po sebi kakva stvarnost i jest: biti bos/bosa, s jedne strane, označava biti u bezbrižnom, vanvremenskom stanju – biti bos/a na plaži, na zemlji, travi, no, s druge strane životnoga novčića, označava i socijalnu situaciju siromaštva. Izvođači (Ivana Pedljo, Jasmin Dasović, Maxime Weinmann) su odjeveni u crna radna odijela i pritom su bosi. Scena je bijela – pekarska, nadrealno puna tijesta, ovješenoga tijesta-malih plahti na nizu konopaca. Mnoštvo konopaca i ovješenoga tijesta, miris tijesta; tjestasti, ljepljiv miris. Tu je dakako i sofra jer tradicionalnu bosansku muslimansku obitelj simbolički određuje sofra, okrugao nizak stol prepun tufahija, urmašica, pita… Igra se sa svih pet osjetila. Naime, pored mirisa tijesta tu je i okus; u jednome trenutku Ivana Pedljo prvom redu gledališta nudi prijateljski, širokoga, dobrodušnoga osmijeha, osušeno, stvrdnuto tijesto kao znak zajedništva, sjećanja na Bosnu koje u simboličkom zajedništvu sofre i oklagije (tanki drveni valjak za tijesto, op.ur.) više i nema. Trijada izvođača u jednom trenutku oklagije transformira u stjegove o koje su ovješene zastave-tijesta; tri barjaka s bijelim zastavicama – košuljicama bijeloga tijesta. Zastave bez insignija, bez identiteta poput tri nacije danas zbijene u državnom kolapsu jedne države koje zasigurno u nekom integritetu i nema.
    Tricycle Trauma: Bosa, foto: Josip Bolonić
    Slijedi završna scena kada te bijele zastave tijesta izvođači s tih stjegova-oklagija puštaju ovješene o njihova lica: tijesta-maske označavaju bezoblična lica koje je moguće oblikovati prema političkim zahtjevima – pritom oklagije postaju sljepački štapovi. Riječ je o upisivanju državotvornih sustava u ideosferu, odnosno kako Foucault određuje organiziranu moć institucija nad životom uopće, reguliranjem znanja kao oblika državnoga nadzora (biopolitika). Što se tiče zvučne podloge te snažne izvedbe Bosne, pored početnih off zvukova grada, čaršije, njezinih uličnih pozdrava, svakodnevice, predstava dramaturški ostvaruje tranziciju prema drugoj strani novčića tog zajedništva koje je eskaliralo u zvučnu mašineriju rata koji sve više zatomljuju zvukove orijentalne Bosne, njezinu šargiju poznatu kao tambura-samica (u izvedbi Maxima Weinmanna) i bubnja (u izvedbi Jasmina Dasovića). Horor-viziju rata oblikuje scenska slika kada se troje izvođača penje na trapez (ljuljačku), oblikujući svojevrsnu zračnu piramidu ljudskih tijela; mrak, tama, kmica, mrkla noć, jedino svjetlo dolazi iz džepne baterije uz off zvuk rata – pucnjevi, eksplozije granata, hladnoća rata.
    Tricycle Trauma: Bosa, foto: Josip Bolonić
    Ivana Pedljo, idejna kreatorica predstave Bosa, navodi da kako posljednjih godina sve rjeđe odlazi u Bosnu te uočava niz promjena u rodnome kraju i iz tog uočavanja promjene Bosne koja to više nije u arhetipskim slikama, odlučila je izvesti priču o Bosni koja će slikama vizualizirati kontradikciju gdje kulturno bogatstvo postaje poligon za sukobe, gdje zbog političkih okolnosti netrpeljivost između tri nacije i dalje stoji kao trajan status quo, koji uostalom i odgovara političkim sustavima koji proizvode tugu. Iz tog razloga u tu traumatičnu sliku Bosne autorica je uvela razmišljanja Juliana Becka iz njegove knjige Život teatra: Odnos umjetnika prema borbi naroda o revolucionarnoj potrebi da se putem umjetnosti borimo za socijalnu pravdu, da kroz umjetnost mijenjamo svijet. Tako povratkom u Europu početkom 1970. Living Theatre radikalno mijenja pojedine vlastite teatarske zahtjeve: odlučuju da predstave više neće izvoditi za privilegiranu elitu jer je svaka privilegija nasilje u odnosu na neprivilegirane. Stoga ujedno prekidaju s praksom izvedbi u kazališnim zgradama kao što i odbijaju figurirati kao ustanova jer svaka ustanova podupire establišment. Livingovci ostvaruju korak dalje: odlaskom u Brazil svoje predstave prikazuju brazilskim radnicima čime postaju prvi kazališni misionari. I kroz to revolucionarno tkanje Beckovih izjava, autorica Ivana Pedljo uvodi i fragmente Selimovićevih poetskih zapisa iz romana Derviš i smrt, njegovih opisa života u Bosni –  predvečerja, atmosfere grada, sokaka, života u tekiji…
    Tricycle Trauma: Bosa, foto: Josip Bolonić
    Baš kao što naslov knjige Život teatra: Odnos umjetnika prema borbi naroda Juliana Becka, koja je objavljena točno prije pedeset godina – 1972. godine u San Franciscu, priziva asocijaciju na naziv izvedbenoga kolektiva Living Theatre – dakle, na živi teatar koji je za svoju estetiku i etiku odabrao tri ključne riječi – život, revolucija i kazalište, odnosno kao što je Julian Beck zapisao 1968. godine: „Život, revolucija i kazalište tri su riječi za istu stvar: bezuvjetno NE sadašnjem društvu.” Tako, dakako u drugom kontekstu, no jednako tako u sustavu koji trajno proizvodi tugu, izvedbeni kolektiv Tricycle Trauma provodi navedenu trijadu u jedno. Osobno volim takvu izvedbenu poetiku stapanja poetskoga i angažiranoga u jedno, čitljivu alegoriju i borbeno izgovorenu riječ. I zato volim Tricycle Traumu. (Obavezno pogledati jer svaka je izvedba kolektiva Tricycle Trauma slobodarska misija.)

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 4. ožujka 2022.

    Bosa
    izvedbeni tim: Ivana Pedljo, Jasmin Dasović, Maxime Weinmann
    glazba Maxime Weinmann i Jasmin Dasović, dizajn zvuka i svjetla Jasmin Dasović, autorica Ivana Pedljo, vizuali Lovro Škiljić / Biblical Violence Illustrations, fotografija Josip Bolonić
    posebne zahvale Damiru Bartolu Indošu i Tanji Puklek

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji