Repriznom izvedbom autorskog projekta talentiranog Marina Lemića Bi-polar B(e)ar/e zaključen je program Koreospektar koji je od 8. do 26 veljače održan u Zagrebačkom plesnom centru. Taj mladi i već afirmirani plesni umjetnik iz Zadra, nakon diplome suvremenog plesa na amsterdamskoj akademiji, nekoliko je godina proveo na angažmanima u državnim nacionalnim kazalištima u Oldenburgu i Mainzu u Njemačkoj. U Hrvatskoj, pored brojnih izvođačkih suradnji u nacionalnim i međunarodnim koprodukcijama, niže nagrade za autorski projekt Transformers u koautorstvu s plesnom umjetnicom Idom Jolić. Novi rad kojim Lemić potvrđuje autorski integritet nastao je kroz rezidencijalni program Mediteranskog plesnog centra i Garaže Kamba; predstavio ga je već u Zagrebu prošlog proljeća u sklopu Queer Zagreb Sezone 2021 te tijekom ljeta na 13. izdanju Monoplaya – Međunarodnog festivala plesnog sola u Zadru.
Riječ je o izvedbi koja donosi iznenađujuće esencijalan, snažan i promišljen pogled na izgradnju izvođačke persone kao izvedbenog tijela za publiku, dakle za druge, za zajednicu. Pritom pored svih poigravanja sa zadovoljenjem apetita publike za zabavom, ipak je prvenstveno riječ o zauzimanju perspektive auto-izgradnje, u kojoj plesač propituje autonomnost tijela i ekspresivno reflektira unutrašnje poticaje za izvođenje pokreta. I tu, u semantici nejasnog, zatamnjenog prostora autonomnosti tijela Lemić uspješno do kraja odigrava delikatnu igru s rasplitanjem kontrasta i tonskih nijansi između unutrašnjeg i vanjskog u kojoj podjednako angažirano sudjeluje izvanredno suptilan govor scenske rasvjete (Marino Frankola) koji akcentima raspolaže štedljivo, ali strateški.
Kad publika ulazi u Crnu dvoranu ZPC-a plesač je već ondje, na sceni, na stolcu u kutu dvorane, odjeven u crno i pogleda zagnjurena u pod, poput nekog otuđenog, zamišljenog ili isključenog sporednog lika. Postupno započinje izgradnju tjelesnog jezika, izlomljenim gestama, sricanjem ritmizacije pojedinih dijelova tijela na putu prema komponiranju uglate, ali istovremeno tečno izvedene, arabeskne slikovitosti kretanja. U rastrojenoj pojavi pogonjenoj neprirodnim rotacijama zglobova pojavljuje se, eto, netom za publiku izmišljeni lik. Krećući se, on govori i iako ne zna o čemu se točno radi, sviđa mu se. Njegovo tijelo okruženo tišinom u unutrašnjosti je uzburkano raznim zvukovima, koji odjekuju u ispresijecanom ritmu kretnji. U početku, dakle, sve nastaje iz tišine i tijela samoga. Pitanje je čijom voljom ili voljom čega? I kakvi sudbinski ishodi očekuju izvođača u ovako arhaično ili bazično ili, u finalu će se pokazati, čak sakralno postavljenim okolnostima plesne svetkovine?
Iznenadni prekid zbog tehničkih problema kako objašnjava, jednako neočekivani preobražaj u temperamentnog Španjolca koji ne voli drame pa inicira fiestu, izvodeći čas flamenko, čak jazz dance plesne korake efektan je element, koji sinkopirani ritam dramatizacije izravnije povezuje sa cerebralnom sinkopom, kratkotrajnim gubitkom svijesti. Uz pratnju ritmički snažne elektronske glazbe u daljnjem tijeku izvedbe Lemićeva izvođačka persona predaje se svetkovini plesa i ponavljajućoj ritmici, potrazi za emancipacijom tjelesne svijesti kao nečega što nastavlja putovati kroz tijelo u vidu skokovitih, lokaliziranih ili raspršenih ritmičkih impulsa. Odnos s glazbom je ambivalentan, jer gledatelja i nadalje obuzima iluzija da noises koje publika ovoga puta čuje, zapravo dolaze iz unutrašnjosti predočenog tijela. Za razliku od crnog, nevidljivog ili nesvjesnog tijela s početka, sada se njegovoj vidljivosti pridaje velika uloga činom svlačenja. Taj je čin u službi uvlačenja u kožu, konkretiziranja granice koja odjeljuje identitet izvođača od publike, granice prisutnosti i ranjivosti. Diskretni svjetlosni akcenti operiraju toplo-hladnim kontrastima na površini kože, pretvarajući tijelo čas u slikovit pokretljiv objekt, čas u prisutno toplokrvno tkivo navođeno ritmom disanja. U znaku ovih transformacija, koje signaliziraju potkožne senzacije tjelesne svijesti odvija se i finale konačnog prijelaza u transcendentalno, što za sobom ostavlja tragičan biološki trag – odbačenu, zarumenjenu i oznojenu kožu izvođača.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 11. ožujka 2021.
Bi-polar B(e)ar/e
koreografija i izvedba Marin Lemić
montaža glazbe Luka Gamulin, oblikovanje svjetla Marino Frankola, fotografija Vedran Husremović i Nika Petković, vizualni identitet Josip Kresović, tekst Mihaela Zajec, video Matija Kralj, video trailer Neven Petrović
zahvala Ida Jolić, Maja Sviben, Tana Mažuranić
produkcija ON/A
Projekt je nastao kroz rezidencijalni program Mediteranskog plesnog centra i Garaže Kamba, podržan je sredstvima Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba, a realiziran je u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom unutar programa Koreospektar.
