Crosspoints: An Integrative Acting System je knjiga Stephena Atkinsa nastala kao rezultat dugogodišnjeg pedagoškog i redateljskog rada na nekoliko kontinenata. Stephen Atkins je kanadsko/britanski glumački pedagog. Doktorirao je na Sveučilištu u Kentu na odsjeku za Glumački trening i pedagogiju, magistrirao na SFU u Kanadi i na Odsjeku za likovnu umjetnost i film, a diplomirao je kognitivnu bihevioralnu terapiju. Neformalno je učio od brojnih pedagoga glume, fizičkog kazališta i izvedbenih metoda u Los Angelesu, New Yorku, Londonu, Brisbaneu, Hokkaidu, Pragu i Ljubljani. Upravo su ga sva ta iskustva usmjerila kreiranju Crosspoints metode. Crosspoints predstavlja strukturiranu i smislenu sintezu različitih glumačkih metoda i metoda fizičkog kazališta, u kojoj Atkins uvodi korake za gradnju lika s naglaskom na važnost tjelesnog, utjelovljenog aspekta rada, nastojeći izmaknuti proces od „cerebralnog pristupa“. Za razliku od metoda osjetilnog pamćenja, Atkins kreira alate koji putem procesa utjelovljenja i imaginacije otvaraju prostore kreativnosti i istraživanja. Takav iskorak podupire negativnim psihološkim aspektima rada sa vlastitim materijalom za glumca, kao i promjenom kulturne paradigme – od kulture zasnovane na tekstu prema slici kao glavnom izvoru informacija.
Knjiga je podijeljena u osam poglavlja unutar kojih nalazimo jasna obrazloženja i gradirane upute za gradnju izvedbenog materijala i uloge. Naglašavajući u samom uvodu stranputice uobičajenih rasprava i podjela oko metoda koje formiraju glumački ili performerski rad iznutra ili izvana, Atkins naglašava kako je Crosspoints metoda pozicionirana „između takvih podjela“, te istovremeno djeluje i iznutra i izvana. Prema Atkinsu, čovjek je „životinja sklona naraciji“, s neprekidnom težnjom davanja smisla svijetu. Baveći se slojevima i elementima gradnje smisla (od arhetipa, emocije, amblema, imagea, itd), pokušava izmjestiti proces iz „davanja smisla svijetu“ u „stvaranje smisla“. Pritom autor naglašava važnost odbacivanja dnevne, racionalne logike i ulazak u stanje blisko snu, kao i zaigranost kao ključne elemente kreativnosti.
Težnja za uspostavom imaginativnog tijeka iniciranog tjelesnim iskustvom vidljiva je primarno kroz naglašavanje strukturirane improvizacije i odmicanje od donošenja racionalnih odluka a priori. S druge strane, upute su koncizne te se kao slova na papiru mogu činiti prilično racionalne, zatvorene. Ipak, razlika između iskustva i slova je ogromna, te se tek u samom radu može razumjeti koliko istraživačkog prostora ta jasna struktura ostavlja, ili upravo zbog svoje jasnoće – pruža. Atkins promišlja kreativni kaos kao izvor umjetničkog rada upravo iz razloga što, pritisnuti samo/nametnutim osjećajem da u svakom trenutku moramo znati što radimo, izbjegavamo upravo tu, potentnu i esencijalnu domenu rada.
Knjiga započinje (poglavlje Materials and Sources) jasnim strukturiranjem sirovih materijala rada – poput vremena i prostora, različitih tipova kretanja kroz vrijeme i prostor (poput tempa, intencije…) te glumca i uloge. Pritom autor naglašava važnost spuštanja prema Izvorima, koji se nalaze „ispod paradigmi izvedbe koje od prije poznajemo“. Pritom je potrebno pristupiti „sirovom, nerafiniranom izrazu/ekspresiji/pokretu“ koja je izvan jezika i imagea (mentalne slike) koje jezik definira, kao i svih razina misli.
U drugom poglavlju (Crossing the Divides) naglašava da što se više odmičemo od tehnike prema umjetnosti, ulazimo „u sve kaotičniju domenu“. Kaos je nehijerarhijski, nekritički, neprocjenjujući i istraživački, te donosi sumnju u sve prethodno usvojene vještine i obrasce. Atkins upozorava kako bi glumac „vještine trebao pratiti, a ne slijediti“.
Analizirajući razlike između misli i imagea, autor zagovara principe utjelovljenja i tjelesnost kao izvor percepcije i akcije te naglašava važnost tjelesne imaginacije i internalizacije, ističući povezanosti imagea i emocija. „Jezik može samo ilustrirati i prizvati dok image uspostavlja direktnu vezu s emocijama“ i upravo je zbog toga rad s imageima potentniji u izvedbenoj tehnici.
Pojašnjavajući važnost propriocepcije ili enteričkog živčanog sustava, Atkins naglašava važnost unutarnjeg osjećaja, kojeg zanemarujemo upravo zbog kulturološki uvjetovanog nepovjerenja prema nemogućnosti vanjske valorizacije i provjerljivosti. Upravo važnost rada s tim izvorima naglašava u trećem poglavlju o pokretu i slikama, pri čemu daje konkretne, jasne upute koristeći progresiju od imitacije do imaginacije. Primjerice, daje naputke za rad objektom, ili partnerima kako bi došli do stadija prepuštanja pokretu i izlaska iz uobičajenih obrazaca kretanja. Ističući afektivnu otvorenost tijela kao značajan način povezivanja s okolinom, baš kao i zrcalne neurone, pa čak i sinesteziju, autor naglašava važnost neracionalnog pristupa pri kreiranju. Svijet imagea je „nelogičan i besmislen, ali on predstavlja način na koje tijelo doživljava svijet prije nego li ga mozak pretvori u narativnu strukturu“. Produžavanjem vremena boravka u toj besmislenoj zoni, stvaramo prostor većeg kreativnog potencijala, piše Atkins.
Pritom, autor ipak daje konkretne upute za rad s imageima (četvrto poglavlje, Image Studies), poput, primjerice, pravila Trećeg puta prema kojemu niti jedan pokret ne trebamo ponoviti više od tri puta kako bismo izbjegli ulazak u obrazac i habitualne kretnje).
U četvrtom poglavlju Atkins piše o arhetipima i amblemima, ističući kako su amblemi „načini utjelovljenja nesvjesnih izvora. Oslanjajući se na Jungovu teoriju arhetipa, navodi kako amblemi omogućavaju „proširenje iskustvenog života, te nam otvaraju širi spektar iskustva negoli rada s osjetilnim pamćenjem. Funkcija arhetipa da ljudi sebe shvate i ispričaju, dok su amblemi modeli prema kojima ljudi iskušavaju, doživljavaju svijet imagea. Oni postaju elementi izraza koji dočarava kompleksnost našeg odnosa prema prošlosti sadašnjosti i okolini. Autor navodi nekoliko amblema – poput slike koju želimo ostaviti u društvu, načina na koji se branima ili napadamo, otvorenih ili zatvorenih aspekti osobnosti, uzemljenja itd., koje provodi kroz zadane image. Potom inzistira na važnosti faze tranzicije iz jednog amblema u drugi koji se tim putem razigravaju i prenose u tjelesno iskustvo.
Nekoliko je vrsta fokusa – od unutarnjeg do onoga uperenog k svemiru koje koristi kao izvor igre i eksperimentiranja. Termin rasa izvodi iz Natyashastre, knjige o izvedbi iz 500. godine pr. K., koji označava emocionalnu energiju. Tom riječju doslovno se označava okus ili esencija, čime je implicirano kako se emocije mogu okusiti, baš poput hrane. Glumac daje okus izvedbi s emocionalnom energijom koju kuša publika.
U petom poglavlju (Characters and Partners), Atkins uvodi podjelu uloga na personu – najjednostavniji aspekt lika koji se tijekom izvedbe ne mijenja i uglavnom je sporedni karakter. Karikatura je nešto kompleksnija no ipak pojednostavljena verzija, poput super junaka, dok karakter obilježava transformacija i nadilaženje prepreka, koji im daju punoću i kompleksnost.
Atkins daje nekoliko točaka transformacije – od početne točke, prepreke izlaza i razrješenja koja analizira kroz moguće ambleme, emocije ili fokuse, također dajući upute za rad s imaginarnim partnerom (od nemesisa, suradnika, djeteta, sveca itd..) ili zidom na kojeg glumac usmjerava intenciju, pokušavajući dobiti odgovor. Naglašava i važnost postavljanja cilja/motivacije te svaku etapu rada usmjerava kroz igru, tražeći njihove vrhunce i prijelazne faze.
Ponovo uvodeći kreativnost i stanja nalik snu kao izvor rada, pojašnjava te procese/stanja umirivanjem predfrontalnog režnja zaduženog za logiku i prosudbu, što je uzrok nelogičnosti snova. Nemogućnost točnog pamćenja sna kao i nedostatak fokusa u snu uzrokuje smanjenje noradrenalina, dok smanjena razina serotonina onemogućava stupnjevanje važnosti elemenata u snu. „Srce, arhivar osjećaja i povezivanja, cijeni koncepte s kojima se ne slaže racionalni um“, Atkins citira Kilroya J. Oldstera. Prema Atkinsu, emocije daju dubinu i kontrast svijetu imagea te omogućavaju rad s njima na potpuno utjelovljen način.
Govoreći o sjećanju, ističe kako je ono nepouzdano, a glavna mu je funkcija orijentacija u sadašnjosti. Sjećanja se pohranjuju u obliku fragmenta osjetilnih informacija u medijalnom temporalnom režnju, gdje su smješteni osjetilni centri.
Taj uvid Atkins koristi i prevodi u rad sa Sobom izvora (Source Room), što je i naziv sedmog poglavlja, koji formulira kao specifičan redoslijed rada sa do tada navedenim elementima, raspoređeni u prostoru kojima izvođač kroz improvizaciju putuje, neprestano ih izmjenjujući.
Source Room Atkins definira kao aranžman znanja, alata i praksi koji omogućuju lateralno smještanje svakog dijela. To je konstrukcija na sceni koja dozvoljava „da se vide sva unutarnja djelovanja ispod glumačkog procesa time što jednaki elementi pridonose cjelini“. U osmom poglavlju (Extensions), autor pojašnjava primjenu metode na različite vrste izvedbi.
U svakom se poglavlju očituje postupna razrada elemenata – od najjednostavnijih prema kompleksnijima, pri čemu je uvijek naglasak na tranzicijama od jednog do drugog elementa, od manje do veće kompleksnosti, kao i na improvizaciji, i odmicanju od cerebralnog prema dubljem, iskustvenom načinu pripreme izvedbe. Atkinsonova knjiga u čitanju djeluje poput jasno strukturirane upute, gotovo formule, što i autor primjećuje i navodi. Upravo se u tom krivom dojmu koji ostavlja riječ na papiru krije zamka odnosa teorije i prakse i sva nemogućnost jezika pri prenošenju punine iskustva. Atkinsa sam upoznala 2008. godine na radionici u Sloveniji, a 2010. godine na moj je poziv u održao Viewpoints radionicu u ZPC-u. U to je vrijeme Crosspoints bio u nastanku. Viewpoints je također jasno elaborirana metoda koja daje gotovo kruti okvir, no s druge strane, svojom strukturom olakšava izbore i otvara prostor unutarnjem radu. Stephenova pedagogija, unatoč jasnoći teksta i strukture, naglašava važnost kaotičnog, nepoznatog. Upravo kontrast između hiperstrukturiranosti metode na papiru i poticanja iskustvenih, necerebralnih rješenja u dvorani svjedoče o diskrepanciji između teorije i prakse, teksta i pokreta. Tako i ono što u tekstu može zvučati kao nabrajanje i formula, u dvorani proizvodi duboko i često kaotično iskustvo, s ciljem proširivanja lepeze osjetilnosti izvođača. Ljubav prema kaosu, eksperimentu ili izvorima, kako ih Stephen zove, kao ishodištu glumačke ali i svake druge izvedbe, možda zvuči samorazumljivo. Činjenica je međutim, da upravo tu zonu u praksi, žurbi i hiperprodukciji često odbacujemo tražeći manje komplicirana rješenja. Atkins Crospointssima uspostavlja strukturu unutar koje će kaos prestati biti prijetnja i koja će omogućiti tijelu da iz kaosa izvuče rješenja, nametnuta samim iskustvom.
© Josipa Bubaš, PLESNA SCENA.hr, 10. ožujka 2022.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE