Jela i Na Plitvička jezera, prvi hrvatski baleti

Zagrebački balet za ere intendanta Stjepana Miletića, 1894. – 1898. (2. dio)

  • Programska cedulja s praizvedbe baleta Jela Bele Adamovića

    Fantastični balet u jednom činu Jela Bele Adamovića, praizveden 15. siječnja 1898., i balet u dvije slike Na Plitvička jezera Srećka Albinija, praizveden 14. travnja 1898., prvi su hrvatski baleti. No osim osnovnih podataka o njihovim izvedbama i njihovih opisa u nekoliko onodobnih kritika, o njima zapravo ništa ne znamo, ni kako su izgledali ni kako su zvučali. Možda je sada učinjen prvi korak prema cilju da vlastitu baštinu konačno upoznamo, istražimo i proučimo. Naime, Radna jedinica Glazba odjela Produkcije HRT-a nedavno je snimila uvertiru baleta Jela pa će eterom Trećeg programa HR-a uskoro odzvanjati zvuci naših baletnih početaka.

    Notni materijal iz arhiva Hrvatskog pjevačkog i glazbenog društva Kuhač čuvao se u arhivu HNK-a u Osijeku, odakle je dopremljen pred glazbenike Simfonijskog orkestra HRT-a za snimanje. Orkestralne su dionice za puni orkestralni sastav, no nedostajala je partitura koja je za snimanje napisana iz dionica. Bela Adamović Čepinski rođen je u Čepinu 1856., a umro u Osijeku 1934. U Beču je završio studij agronomije te učio klavir i kompoziciju. Od 1897. do 1908. bio je narodni zastupnik, a zatim se bavio poljoprivredom. Napisao je četrdesetak solo-pjesama, djelomično na vlastite stihove, i nekoliko orkestralnih skladbi. Uvertira baletu Jela odaje njegovu umješnost na tom području.
    Programska cedulja praizvedbe baleta Na Plitvička jezera Srećka Albinija
    Hrvatski baletni umjetnici, proklamirali su datum praizvedbe opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, 4. studenoga 1876. kao početak našega profesionalnog baleta. Doista je godina 1876. bila godina začetka baleta kao sustavne djelatnosti, iako je balerina i plesa, dakako, bilo i prije, u kazalištu i izvan njega, pretežno vezano uz gostovanja plesača iz inozemstva. U repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nalazimo prve samostalne baletne cjeline kao dijelove nekih opernih i dramskih predstava: baletni umetak u operi Lucrezia Borgia Gaetana Donizettija (18. ožujka 1876.), baletni umetak u operi Boisyska vještica Ivana pl. Zajca (8. travnja 1876.), baletni broj Pas de suduction u 3. činu opere Robert đavo Giacoma Mayerbeera (29. travnja 1876.) i baletni umetak u igrokazu Grof Valdemar Gustava Freitaga (4. svibnja 1876.). Izvodi ih baletni zbor, koreograf je Pietro Coronelli. U baletnom broju Grand pas sérieux Zajčeve opere Boisyska vještica prvi se put zagrebačkoj publici predstavila i zaplesala Ivana Freisinger, buduća zagrebačka solistica, koreografkinja i baletna pedagoginja. Na praizvebi Zrinjskog konačno saznajemo imena tadašnjih balerina. Uz Ivanu Freisinger (koja je „plesove sastavila“) bile su to Helena Vormastini i gospođice Strocinger, Cerovac, Kargačin, Frasinelli, Rosenberg, Ludvig i Malahup. Pod umetcima se podrazumijevaju baletni ulomci koji nisu sastavni dio opera ili opereta u sklopu kojih se izvode, dok su baletni brojevi njihovi sastavni dijelovi.

    Talijanski baletni umjetnik Pietro (Petar) Coronelli došao je, na poziv baruna Vranyczanija, 1859. godine u Zagreb i otvorio prvu plesnu školu. Povezao se s kazalištem i povremeno koreografirao plesove u operama i operetama. Kazališne cedulje navode ga kao „meštra balleta“.

    Ivana FreisingerBalerina, koreografkinja i baletna pedagoginja Ivana Freisinger (Budimpešta, 1850 – ?, poslije 1927) bila je konstanta Zagrebačkog baleta i baletnog života od 1876. do 1902. godine, kada odlazi u Plzeň gdje djeluje kao baletna majstorica, a smatraju je utemeljiteljicom Plzeňskog baleta. Nakon 1912. ponovo je boravila u Zagrebu, a poslije 1927. gubi joj se trag. Koje li sličnosti s Emmom Grondonom! Njezin život i rad svakako zaslužuju posebno istraživanje.

    Zagrebačka Opera, osnovana 1870., imala je dva prekida u radu (1889.-1894. i 1902.-1909.). No i tada su se povremeno izvodile glazbene predstave. Baletni korpus – promatramo li ga, u početku, kao pojedinu kadrilu ili pojedinu plesačku ličnost ili, kasnije, kao formalno ustrojen baletni ansambl – postoji, dakle, od ranog djelovanja Opere kao njezin sastavni dio, jednako kao što baletne korpuse imaju druga europska operna kazališta, austrijska i njemačka ponajprije, po čijem je uzoru ustrojeno Narodno zemaljsko kazalište. Društveno okruženje toga doba baletnu umjetnost još ne poznaje, čak dvoji je li ta djelatnost moralna. Iskazuje joj porugu i prezir, kako svjedoči Stjepan Miletić. Nadarene djevojke iz uglednih građanskih obitelji, a o plemstvu da se i ne govori, mogle su se umjetnički obrazovati, ali je bilo nezamislivo, osobito za one iz viših društvenih krugova, da bi javno nastupale ili vodile umjetničku karijeru, u drami i operi, a kamoli u baletu. Nije čudo što mnogi baletni umjetnici djeluju pod pseudonimima, nadijevajući si zvučna talijanizirana ili galicizirana umjetnička imena iza kojih se kriju Mađari, Česi ili Židovi. Proći će mnogo godina dok se balet ne etablira i dok ga publika ne prihvati.

    Vlaho Bukovac, Portret Stjepana pl. Miletića, Hrvatski povijesni muzejVelik korak u formiranju baleta poduzeo je Stjepan pl. Miletić (1868.-1908.) intendant HNK-a od 1894. do 1898. godine. Ostvario je niz estetskih i administrativnih reformi te osuvremenio rad kazališta. Obnovio je rad Opere, a Baletu je namijenio europsko obličje što je i ostvario. Obogatio je svekoliki repertoar i preselio kazalište iz stare zgrade na Markovu trgu u novu. Kako bi dosljedno proveo svoj program i bio neovisan, zakupio je kazalište i uložio u nj mnogo vlastita novca. Za svoju prvu sezonu, 1894./1895., angažirao je Otokara Bartika kao baletnog majstora, koreografa i solista; Emmu Grondonu kao primabalerinu; Louise Viscusi, Lidiju Iller i Achillea Viscusija kao soliste, uz baletni zbor od sedam članica. Za prelazak iz stare zgrade u novu, današnju, s mnogo većom pozornicom, u svojoj drugoj sezoni, pomno je planirao razvoj baleta.

    Emma Grondona, foto: Stadtgeschichtliches Museum LeipzigČeški baletni umjetnik, koreograf i redatelj Otokar Bartik (1868.-1936.) ostao je u Zagrebu samo jednu sezonu i postavio nekoliko predstava, među kojima Coppéliju. Sudjelovao je u redovitom radu redateljskog kolegija, koji je Miletić uveo. Kao koreografkinja i šefica baleta zamijenila ga je Emma Grondona. Za vjerovati je da je i ona sudjelovala u radu redateljskog kolegija. U trećoj sezoni Louise i Achillea Viscuzija kao solisti zamjenjuju Riccardo Allegri i Marija Kraus, dok u četvrtoj sezoni, 1897./1898., Allegrija zamjenjuje Carlo Boggio.

    Otokar Bartik, Achille Viscusi i Carlo Boggio velika su plesačka imena onoga doba i baletne ličnosti velikog potencijala. Bartik je harmoniju učio kod Antonina Dvořaka. Do dolaska u Zagreb nastupao je u Pragu, Münchenu i na Svečanim igrama u Bayreuthu. Iz Zagreba odlazi u Hannover i München, te od 1908. do 1919. djeluje u njujorškome Metropolitanu gdje je koreografirao velike baletne prizore u operama i plesao u njima. Achille Viscusi (Rim, 1869. – Prag, 1945.) bio je poslije, kao i Poggiolesi, baletni majstor i koreograf te voditelj nekoliko čeških baletnih ansambala. Emma Grondona plesala je i surađivala s njima prije i poslije odlaska iz Zagreba. U Pragu je, poslije, često plesala pas de deuxe u raznim baletima sa znamenitim talijanskim baletnim umjetnikom, koji je najviše djelovao u Češkoj, Greccom Poggiolesijem. On je poznat kao predstavnik virtuozne talijanske plesne škole s kraja 19. stoljeća i plesač briljantne tehnike, naročito tehnike vrteški. Možemo samo zamisliti Grondonine plesačke mogućnosti, kao njegove partnerice, kada već ne postoje relevantniji pisani tragovi njezina umijeća iz zagrebačkog razdoblja. Isto kao što ne postoji svijest o veličini i značenju tih ličnosti koje su stvarale balet u Zagrebu.

    Bela Adamović Čepinski (Bela pl. Adamovich de Csepin)U trećoj sezoni, 1896./1897., baletna škola koju vodi Ivana Freisinger počinje davati podmladak, a baletni ansambl dobiva vlastitog korepetitora Josipa Kanderala. U trećoj i četvrtoj sezoni corps de ballet već se sastoji od četrnaest plesačica i desetak „elevica“, kako kazuju Kazališni godišnjaci HNK-a. Iz škole izlazi prva domaća nada Krista Župančić koja će se, zamiranjem baleta, okrenuti operetnoj struci.

    Na repertoaru su naslovi koji su se tada izvodili na baletnim pozornicama srednjoeuropskih gradova, najviše danas zaboravljeni Bayerovi baleti: Vila lutaka, Đačka ljubav, Sunce i zemlja, Bečki valčik, Olga. Grondona je, uz glavne uloge u tim djelima, plesala i naslovne uloge u baletima Coppélia Lea Delibesa (Svanilda) i Giselle Adolpha Adama. Nastaju prvi hrvatski baleti. Grondona je sudjelovala u naslovnoj ulozi fantastičnog baleta u jednom činu Jela Bele Adamovića i kao koreografkinja baleta u dvije slike Na Plitvička jezera Srećka Albinija u kojem je i plesala Ples prve lastavice. Suvremenici nisu bili nezadovoljni. Prosvjeta od 1. veljače 1898. piše: „15. siečnja pjevala se je Leoncavallova opera Pagliacci. Uz to se je prvi put prikazivao balet Jela. Balet je obradjen po Rückertovoj priči. Glasbu je napisao Bela Adamović. Mora se priznati, da ovo nije puka diletantska radnja, već da je to vrlo krasna glasba…‟

    Srećko AlbiniO baletu Na Plitvička jezera Prosvjeta od 1. svibnja 1898. piše: „Ovo je već drugi hrv. balet, koji se na ovoj pozornici prikazuje. Zamislio je balet sam intendanat g. Stjepan pl. Miletić, glasbu je napisao Feliks Albini, kazalištni kapelnik, a choreografski dio izradila je prva balerina gdjica. Grondona. Sadržaj je baletu patriotičan, na polak priča, na polak istina… Glasba je dražestna, te je u nju upleteno mnogo hrvatskih motiva. Čini nam se dapače, da bi bilo bolje, da su to motivi slobodnije obradjeni. Na nekim mjestima dobio je balet oblik karišika. Kad se narodni motivi obradjuju neka se obrade onako, košto ih je n. pr. Smetana obradio u svojoj Prodanoj nevjesti. Bilo kako mu drago Albinijeva glasba pokazuje jasno, da u skladatelja ima muzikalnoga osjećaja, liepoga dara i vrstne karakterizacije. Instrumentacija je efektna. U baletu ima krasan valčik u g duru i liepa mazurka regate… Sadržaj baleta prikazuje nam, kako je duh jala pobiedjen morao dozvoliti, da se Plitvička jezera preporode, a liepa je bila ideja, da je uveden u balet i pjesnik (Preradović), koji je tako divni tumač u obće čitavoga narodnoga preporoda. U baletu ima i mnogo komičnih prizora. Čini nam se da bi se taj balet, dakako i neke preinake, dao prikazivati i na vanjskim pozornicama, tim više što i inscenacija podaje mnogo prilike, da se obćinstvo začara. Balet završuje apoteozom ne samo Plitvičkim jezerima, već i čitavomu narodu. Mi bi tek imali zabaviti onoj nepotrebnoj deklamaciji Velebitske vile, koja nekako nespada u balet. Balet je u svem izvrstno uspjeo.‟

    Izvadak iz partiture notnog zapisa baleta jela Bele AdamovićaMožemo li ta djela smatrati završnim akordima zaokruženja početaka hrvatskog baleta koji su se fragmentarno sakupljali godinama? Nedvojbeno je da su se uklapala u nacionalnu liniju Miletićeva repertoara. Iako će poslije toga fragmentarnog razdoblja, od 1876. do 1898. godine, uslijediti podjednako dugo razdoblje, od ukinuća Opere, 1902., do dolaska obitelji Froman, 1921., bez samostalnih baletnih djela i s tek nekoliko malih, usputnih i nevezanih epizoda, ipak je ono obilježeno trudom i nastojanjima da se uspostavi sustav, da se balet kao umjetnost usadi u srca publike, a balet kao struka postupno profesionalno podigne na višu razinu. Baleti se uvijek izvode uz neko drugo, kraće dramsko ili operno djelo, rijetke su samostalne večeri. Kada znamo koliko je vremena potrebno da se od djeteta, od najranije dobi, stvori i odgoji plesač, moramo biti svjesni koliko li je onda bila teška zadaća stvaranja baleta ni iz čega, u ispresijacanim nekolikogodišnjim razdobljima, u uvijek teškoj materijalnoj situaciji kazališta te u nepovoljnim društvenim okolnostima.

    Stjepan pl. Miletić nažalost nije izdržao. Odstupio je, kazalište je vraćeno pod državnu upravu. Njegov i Grondonin trud bio je uništen, razvoj baleta vraćen je na nulu. Njihovo je razdoblje u razvoju hrvatskog baleta zaokružena i osmišljena cjelina jer do tada balet još nije imao tako čvrstu fizionomiju. Miletićeva era bila je sjajno razdoblje Hrvatskoga narodnog kazališta i zagrebačke Opere, koja prvi put dobiva solidan i primjeren baletni ansambl, ustrojen po svim pravilima tadašnjih baletnih ansambala u europskim središtima.

    Uvertira baletu Jela Bele Adamovića moći će se prvi put čuti u emisiji Život glazbe na Trećem programu HR-a, na Svjetski dan plesa, u petak 29. travnja, od 16,35 sati.

    © Davor Schopf & Mladen Mordej Vučković, PLESNASCENA.hr, 18. ožujka 2022.

kritike i eseji