Stopama Slavenske

Sjećanje: Zvonimir Podkovac (Slavonski Brod, 2. ožujka 1926. – Calas, 27. veljače 2022.)

  • Zvonimir Podkovac, foto: Jasenko RasolNekoliko dana prije svog 96. rođendana u Francuskoj je preminuo Zvonimir Podkovac, baletni plesač i publicist, još jedan iz znamenite muške generacije zagrebačkog Baleta 1950-ih koju su, u potrebi što bržeg popunjavanja skromnog baletnog ansambla (koji je dočekao kraj rata i početak Federativne narodne republike Jugoslavije) okupili Ana Roje i Oskar Harmoš. A pronalazili su ih i regrutirali iz redova polaznika bivše Umjetničke škole (bivšeg Dječjeg carstva, kojeg je vodio Mladen Širola, a gdje je ples vodila Margarita Froman), folklornih skupina i mladih sportaša te profesionalno obrazovali uz, za tadašnje prilike dobro plaćeno statiranje i rad u Kazalištu. (Podkovac je pohađao Umjetničku školu i tu nastupao u nizu predstava, a bavio se i lakom atletikom te veslanjem.) To je generacija s kojom je Margarita Froman 1948. postavila Romea i Juliju; Podkovac je na premijeri plesao Benvoglia.
    Milko Šparemblek, Veseljko Sulić, Ana Roje, Zvonimir Podkovac, Ivica Sertić; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: PEtar Iljič Čajkovski, Trnoružica, kor. Oskar Harmoš, 1950.
    Zvonimir, Zvonko Podkovac (često potpisivan i kao Potkovac) rođen je u Slavonskom Brodu i na to je bio vrlo ponosan, jer je to rodni grad i naše prve primabalerine i vjerojatno, u našoj povijesti nenadmašene, svjetske baletne dive Mije Čorak Slavenske. On ju je zapravo i otkrio tek u Parizu, gdje su je, u tamošnjim baletnim krugovima (od Pariške opere do Janine Charrat, umjetnice koja je kao djevojčica nastupila sa Slavenskom u kultnom filmu Smrt labuda iz 1937., u režiji Jeana Benoit-Levyja), za razliku od zaboravljivog i šutljivog Zagreba, svi pamtili i njezino ime vezali uz plesne došljake iz Zagreba. Tako je na neki način Podkovac slijedio Slavensku: iz Slavonskog Broda preko zagrebačkog Kazališta do Pariza, dijeleći njezino razočaranje politikom i postupcima Kazališta u kojem su i jedno i drugo započeli umjetničku karijeru i prepoznali fatalnu pripadnost balet.
    Zvonimir Podkovac u baletu Amazonke, kor.  Janine Charrat (prenio Nenad Lhotka), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1953.
    Podkovac je prvi put nastupio u HNK-u u Zagrebu 1943. u Licitarskom srcu Margarite Froman i Krešimira Baranovića, vjerojatno još kao polaznik Umjetničke škole. Prema enciklopedijskom izdanju HNK-a u Zagrebu, u angažman je ušao 1945., zatim je, nakon jedne sezone otišao nakratko u Beograd (gdje je odslužio i dio vojnog roka) i učio kod Milorada Mileta Jovanovića, da bi od 1948. do 1953., do odlaska u inozemstvo plesao kao solist u zagrebačkom Baletu. On sam je, iz te zagrebačke faze isticao glavnu ulogu u Harmoševoj postavi Ohridske legende (1948), gdje je mijenjao Harmoša, te nastupe u Fromaničinoj Šeherezadi (1945) i Jovanovićevoj Francesci de Rimini (1953). Ostao je zabilježen i kao Crni konj na fotografijama iz Amazonki balet Janine Charrat koji je 1953. prenio Nenad Lhotka, plesao je u Oračima Jakova Gotovca i Margarite Froman o kojima je poslije napisao crticu za Vijenac br. 204: „Balet (ore) bosih nogu…“ U knjizi Branke Rakić Jugoslovenska baletna scena, nalazimo ga u jednoj rečenici vezanoj uz Trnoružicu (1950:17): „U laganoj mazurci Nevenka Biđin i Zvonko Potkovac bili su veoma ljupki kao 'Pepeljuga i Princ'.“ Zanimljivo je da 1952. gostuje kao prvak zagrebačkog Baleta (uz Zlatu Lanović, Zlaticu Stepan i Zvonimira Tajzla) u rodnom Slavonskom Brodu, ali ga Brođani tom prigodom ne prepoznaju kao svojega.

    Paralelno, Podkovac nastupa i u Kerempuhovom vedrom kazalištu (koje je to vrijeme smješteno u Malom kazalištu u Frankopanskoj) u komičnom baletu Fadila Hadžića Druga rezolucija (1950), po kojem Milan Katić godinu dana kasnije snima baletnu pantomimu Tajna dvorca I.B., neverbalnu grotesku u kojoj se sjajno zabavljaju tada mladi članovi zagrebačkog baleta: Silvija Hercigonja, Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Ladislav Sertić i – Podkovac. Film je odmah cenzuriran i dugo je vremena bio u bunkeru, pa su ga i zaboravili; otkriven je 1992. u Beogradu, a mi smo ga vidjeli petnaestak godina kasnije. Bilo je to veliko iznenađenje za Zvonka kada sam mu ga, prilikom jednog njegovog posjeta Zagrebu, pokazala.
    Zvonimir Podkovac u baletu Bolero, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1954.
    Kad je, u kolovozu 1953. stigao u Pariz, Podkovac je ispunio stari san i veliku želju i krenuo na sate baleta u Studio Wacker kod Olge Preobraženske. Ali nije htio raditi samo na tehnici i kvaliteti plesanja nego se želio kompletno obrazovati. Među njegovim papirima nalazim zapis: „Čim sam došao u Pariz, odmah sam počeo odlaziti u Opernu biblioteku te satima pregledavati najstariju plesnu i baletnu literaturu. Do danas sam sačuvao bilježnicu s podacima o pregledanim knjigama i kratkim opisom djela. (…) Djela o kojima sam sanjao, mogao sam pobožno držati u rukama i listati! Uz to sam pomalo kupovao knjige o baletu, jer sam želio jednog dana imati vlastitu biblioteku.“

    U Francuskoj je nastupao u kompanijama u kojima se kreću i mijenjaju i drugi zagrebački plesači poput Milka Šparembleka, Veseljka Sulića, Miljenka Banovića: baletnoj trupi Janine Charrat, u Grand Ballet Marquis de Cuevas, Ballet Roland Petit, grupama Ludmile Čerine, Leonida Massina, Ballet Russe Irine Grjebine… Pleše na turnejama po cijelom svijetu, snima, gostuje… Ljubav ga je nakratko vratila u Zagreb 1958. kada se oženio balerinom Adom Višić i prihvatio jednogodišnji angažman u kazalištu Komedija; s upravom Baleta HNK-a se nije sporazumio, a ni rad u Komediji ga nije dulje zadržao. U Francusku se vraća sa suprugom te zajedno nastupaju u Grand Théâtre Nancy.
    Plakati za nastupe Zvonimira Podkovca na francuskim pozornicama
    Nakon plesačke karijere, od 1976., Zvonko je deset godina radio u Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti u Centru Pompidou. Tada se posvetio i istraživanju početaka zagrebačkog baleta, s naglaskom na Margaritu Froman i ruske balerine u Zagrebu između dva rata, te posebno Miju Čorak Slavensku, s kojom se uspio povezati i dopisivati dijeleći sudbinu pečalbara.

    Kada sam početkom 1990-ih angažirana za plesni segment projekta Tko je tko u Hrvatskoj, Milko Šparemblek, važan savjetnik pri sastavljanju popisa imena iz područja baleta, upozorio me, između ostalih, na Zvonimira Podkovca, jednog od prvih plesnih emigranata te poslijeratne generacije koja se ostvarila na europskim scenama. Tako smo stupili u kontakt, Podkovac mi je iz Ermonta, gdje je tada živio u Francuskoj, poslao ispunjen upitnik za biografiju, ali uz to i pisamce s pitanjem je li na popisu i Mia Čorak Slavenska, naša najveća balerina koja živi u Americi. Strasno angažiran, pun primjera propusta i krivih navoda u prerijetkim tekstovima i publikacijama, i međunarodnim leksikografskim izdanjima koja su uključivale teme iz povijesti hrvatskog baleta, Podkovac mi je otkrio svoj hobi i nesumnjivo – zarazio Slavenskom! Godinama je istraživao osobne priče baletnih plesača, dopisivao se s bliskim im osobama; sjedio u knjižnicama i arhivima i tražio baletne teme u novinama i časopisima; prepisivao i kopirao osvrte, komentare i kritike sakupljajući građu za svoj projekt „Teze o zagrebačkom baletu (prvih 50 godina)”. Pritom i slao oštra pisma reakcije i postavljao neugodna pitanja, na koja su mu rijetko odgovarali. „Sakupio sam i sredio mnogo podataka, dokumenata i fotografija (nekoliko kilograma samo rukopisa!), ima mnogo nepoznatih stvari koje se tiču općenito teatra, ali – koga to zanima? Znate li da je Zagreb odbio gostovanja i Isadore Duncan, i Djegiljevljev Ruski balet još 1912. s Nižinskim i Karsavinom kao solistima, i Anu Pavlovu… Ja sam već jako umoran.“ Rekao mi je u razgovoru za Vijenac (br. 159 od 6. travnja 2000. koji je urednik Ivica Matičević duhovito i s prepoznavanjem naslovio Don Zvonimir i vjetrenjače). No, bilo je još puno energije u bivšem plesaču.
    Ansambl Baleta HNK-a u Zagrebu početkom 1950-ih; Zvonimir Podkovac čuči u sredini
    Podkovac je početkom 1980-ih preveo i o svom trošku objavio knjige Ana Pavlova Haydena i Carlotta Grisi Lifara (ostao je u rukopisu prijevod autobiografije Tamare Karsavine i Dnevnik Nižinskog), i objavio više članaka u novinama (Kazališne vijesti, Vjesnik, Globus, 15 dana, Telegram), a kad smo se upoznali i počeli raditi na knjizi o Slavenskoj (koja je objavljena 2004.), donio mi je nekoliko fascikla punih kopija, zapisa, cedulja s komentarima, citata… To je bio izvor iz kojeg smo u Vijencu objavili i jednu, meni jako dragu malu seriju – Iz arhiva Zvonimira Podkovca. Uz odabranu fotografiju iz povijesti HNK-a bilo je njegovo kratko objašnjenje tko je na fotografiji i u kojem kontekstu. Iznimno je značajan i njegov prilog Iz povijesti zagrebačkog baleta; Ruska baletna emigracija na sceni Hrvatskog narodnog kazališta objavljen 2006. u zborniku Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata.

    Stribor Uzelac Schwendeman, slavonskobrodski politolog, novinar, povjesničar kulture, pisac i publicist, autor biografskog brodskog poglavlja u našoj knjizi Slavenska, posredovao je u toj, nekoj vrsti povratka „pomalo zaboravljenog zavičajnika“ i ključna je osoba za darivanje Podkovčeve arhive Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, te su njegovi materijali sada tamo dostupni i spremni za daljnju obradu. Ali taj povratak u rodni grad započeo je još 2004. objavljivanjem naše knjige Mia Čorak Slavenska, koju je podržala Matica hrvatska Slavonski Brod tada pod vodstvom Hrvoja Špicera, nakon čega je postavljena i spomen ploča balerini i pokrenuti su Dani Slavenske koji traju do danas. Nadam da je Zvonko, u toj činjenici zajedničkog povratka, ipak pronašao zadovoljstvo. Jer, zapravo: kako je Podkovac vratio Slavensku u Brod, tako je i ona njega, kroz ostavštinu zajedničkih materijala, sačuvala za domovinu i rodni grad.

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr,  17. ožujka 2022.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji