Autorski duet plesnih umjetnica Petre Chelfi i Petre Valentić, prvi put predstavljen publici u srpnju prošle godine u Mediteranskom plesnom centru u Savičenti, doživio je zagrebačku premijeru početkom ožujka, a trenutne okolnosti globalnih zbivanja u jeku ratne okupacije Ukrajine pridaju, vjerujem posve neplanirano ali čini mi se neizbježno, mračnije čitanje. Prema riječima autorica iz najave „...naš pokret, naš vlastiti ples, odraz je svega doživljenog u osobnoj ili zajedničkoj povijesti. Predstava je plesni duet koji sagledava/ istražuje prostor koji se rastvara i uspostavlja između dva svijeta; onog koji doživljavamo ovdje i sada te onog koji je oblikovao nas i naša tijela mimo naše pažnje i svijesti…“
Na tragu naziva koji sugerira dvojnost, razlike i naravno širenje scenske komunikacije u prostor stvarnosti, ova potraga za širom slikom odnosa, u izvedbi je dosljedno provedena isključivo neverbalnom komunikacijom. Spretni razvoj dramatskog odnosa između izvođačkih persona uz uznemirujuću glazbu koja prostor kontinuirano puni atmosferom strepnje i iritacije, uspijeva dobaciti do strahota egzistencijalne sirovine. Strahota sadržanih u tematici suživota koji, kako iskustva pokazuju, odviše lako isklizne u slivnik separacije. Dakako, u vezi s ljudskim kapacitetima za identificiranje drugog kao prijetnje ili prepoznavanja sebe kroz drugog stoje najdublje egzistencijalne potrebe, a njihovo je poprište tijelo.
Ni prihvaćanje zatvorene prostorne datosti crne kutije u kojoj se aktualizira izvedbena imaginacija, niti očuvanje fikcionalnosti scenskog zbivanja nisu autorske premise ove izvedbe. Već ulaskom u dvoranu vidljivo je odbijanje konsenzusa oko ovih pretpostavki u scenografskom zahvatu demistifikacije magične anatomije. Kompaktnost scenske kutije rastvorena je u prolaz ili prijelaz između dva gledališta, a središnja pozicija scenskog prizora zadržana je i fiksirana scenografski upogonjenim motivom trakastog zastora sačinjenog od dvobojnog i transparentnog materijala. Međutim, prizor je udvojen, a izvedba je paralelna igra u čije je efekte zrcaljenja, refleksije i prepoznavanja drugoga uhvaćena i publika podijeljena na dvije nasuprotne pozicije gledanja.
Izvođačice na scenu izlaze iz plošne kukuljice zastora, iz ravnine ulaze u trodimenzionalnost i u gradacijama prelaze u nove iduće stadije izgradnje prostornosti vlastitog tijela od četveronožnosti do afirmacije vertikalnog bića, a zatim i definiranja perimetra vlastitog djelovanja. Trakasti zastor scenografski uprizoruje ideju plohe, no u vidu napukle membrane iluzornog svijeta scene. Početne kretnje izlaženja pred publiku, izvedene su na način linearnih, meandrično razlomljenih putanja. Rotacije preko boka naglašavaju sugestiju ograničenja i skučene prostornosti koja se uz ponavljajuće kretnje krivudanja oko vlastite osi po tlu, razvija i u ritmičkom naglašavanju točkasto raspoređenih uporišta u prostoru, oslanjanjem na koljena i dlanove. Tijela zaokupljena iskušavanjem mogućih koordinata, u crnim kostimima ispisuju nadahnute meandre, oscilirajuće krivulje između nagnuća za pravocrtnošću i rotacijom. Pomislila sam da bi ovako vjerojatno izgledala izvedba na zadanu temu Kniferovog slikarstva. Likovna i konceptualna upečatljivost kretnji, detaljno iskazana u početku izricanja vokabulara neće se s istom koreografskom sažetošću održati do kraja, pokatkad se rasplinjava, što je doduše u skladu s nagnućem ka istraživanju ili neizvjesnosti spoznavanja prostora, ali stoga su stadiji napredovanja prema afirmaciji trodimenzionalnosti do samog kraja vrlo jasno i izražajno komunicirani. Ponajprije zahvaljujući obuzimajućoj plesnoj disciplini umjetnica.
Izvedba za svaku stranu gledališta započinje kao solo, a u tom stadiju izvođačice zamjenjuju strane, čime gledatelji dobivaju priliku osjetiti karizmatsku razliku u njihovim personama te osjetiti naboje prkosa (Petra Chelfi) ili indiferentne zaokupljenosti sobom (Petra Valentić) koje ulažu u prostor između. Plan međusobnog djelovanja neizvjestan je predmet u nastajanju, koji se postupno zgušnjava, uz iskazivanje potrebe za harmonizacijom kretnji sve dok ne dosegne klimaks u sceni partnerskog plesa. No, u ovom sretnom trenutku izvođačice u crnim kostimima više ne prepoznajemo. Lica djelomice prekrivenih crnim kapuljačama, one su možda samo bezimene siluete u zagrljaju mrtvačkog plesa koji ih pokreće poput lutaka.
No možda je riječ o ožalošćenim ženama puste zemlje koje u plesu pronalaze dašak empatije i utjehu?
Kroz natruhe uvedenih etnoelemenata u glazbi naglašene no atmosferično domišljene ritmike (povremeno uz evokaciju alarmnih zvukova), kroz motiv crno zaodjevenih žena, kroz kretnje stilizirane (da li slavenske?) polke probija se sablažnjivi priziv stvarnosti. Scenska slika puca pod pritiskom slike širih kretanja. Onih povijesnih, makroekonomskih, strateških, onih formativnih, socijalnih i ekonomskih, onih koje ne uspijevamo izbaciti iz vremenske crte opstanka naše vrste. Jer se ritmički ponavljaju kao beskrajna društvena izvedba mukotrpne kontrole prostora – nadmetanja, teritorijalnih zaposjedanja i podjela, podjela, podjela....
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 25. ožujka 2022.
(tekst se odnosi na izvedbu 4. ožujka 2022. u ZPC-u)
Parte Parte
koreografija i izvedba Petra Chelfi, Petra Valentić
scenografija i kostimi Zdravka Ivandija Kirigin, glazba Miro Manojlović, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, fotografija Jelena Janković, grafičko oblikovanje Martina Granić, producentica Petra Glad Mažar
produkcija Udruga profesionalnih umjetnika PULS, Mediteranski plesni centar
uz potporu Ministarstva kulture i medija RH
