Plesna scena.hr

Paradoksalna pozicija statičnoga balansa

Multimedijalna izložba videoperformansa Radilišta i novi performans Radilište 2 intermedijalnih umjetnica Tajči Čekade i Ivane Kalc, Galerija 90-60-90, Pogon Jedinstvo, Zagreb, kustosica Marijana Stanić., 15.-20. ožujka 2022.

• 
  
  U poetskom tekstu na ekonomsku temu koji prati najavu multimedijalne izložbe videoperformansa Radilišta i novi performans Radilište 2 iz ciklusa Radilišta intermedijalnih umjetnica Tajči Čekade i Ivane Kalc, Branka Cvjetičanin, isto tako intermedijalna umjetnica, izrazito jako zapisuje kako umjetnice u mediju videoperformansa „istražuju rad u različitim prostorno-vremenskim odrednicama, koncipirajući Radilišta kao privremene platforme na kojima demonstriraju određeni segment rada i/ili radnog procesa, numerirajući Radilište simboličkim brojem“. I radilišta, toposi ekonomije prisile rada su sljedeći: Goli otok (Radilište 101, 2019) gdje umjetnice premeću kažnjeničko kamenje s jedne gomile na drugu i tako unedogled, aplicirajući etičku poziciju beskorisnoga i kažnjeničkoga rada. Nadalje, taj isti princip translociraju na gradsku plažu u novi, turističko-hedonistički kontekst viška rada (Radilište 101/ 2, 2020). Tu je i beskorisni loop lopatanja snijega u jednom krugu (Radilište 00) u kojemu umjetnice pozicioniraju vrlo bitnu temu o tome da rad mora biti društveno koristan i društveno odgovaran kako bi imao vrijednost po sebi i za osobu koja ga obavlja. Zatim, ponovo na plaži u Radilištu 69 umjetnice apliciraju koncept međusobnoga bojanja tijela u plavo, odnosno crveno; premazivanje se nastavlja unedogled čime problematiziraju poziciju lijeve i desne političke opcije, Stendhalovo „crveno i crno“ na dan predizborne šutnje, uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2020. godine. Nadalje tu je i radilište u okviru kojega je svaka autorica unutar sat vremena prenijela oko pola tone leda u Gradskoj ribarnici (Radilište 5000, 2021).
  
  No, zaustavimo se nešto detaljnije na nekim izvedbenim aspektima prvih dvaju Radilišta. Tako Tajči Čekada i Ivana Kalc u okviru projekta Goli otok – Novi hrvatski turizam 31. kolovoza 2019. izvode site-specific performans Radilište 101, na Golom otoku, kojim su tematizirale najgori dio logora gdje su, kako to brojna svjedočanstva navode, trpani ideološki najpotkovaniji prijestupnici. Riječ je o Radilištu 101 ili Petrovoj rupi, kako su je logoraši zvali, a ime je dobila po tome što je toliko radnika/kažnjenika u početku bilo tamo smješteno, odnosno po profesoru Petru Komneniću, predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je bio njen prvi zatvorenik, a koji je samo nekoliko godina po izlasku iz logora preminuo od posljedica robijanja. Logoraši su je također zvali i Manastir. Petrova rupa je zapravo bila vrtača duboka oko 7 metra, a široka oko 20 metara. Noću je bila osvijetljena reflektorima s kula. Zatvorenici u Petrovoj rupi živjeli su u potpunoj izolaciji. Nitko im nije smjeo dolaziti u posjet, niti su oni smjeli biti u kontaktu s nekim izvana. U Petrovoj rupi nalazili su se posebni zatvorenici, bivši članovi centralnih komiteta, visoki rukovodioci, ministri, generali, španjolski borci, ambasadori, sveučilišni profesori, bivši komunisti školovani u SSSR-u, od kojih su neki bili sumnjičeni da su agenti NKVD-a (prema Wikipediji: Narodni komesarijat unutarnjih poslova, bila je i javna i tajna policija koja je izravno vršila odluke vladajućih tijela, uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prvotno se zvala ČEKA, skraćenica Izvanredna komisija).
  
  Umjetnice su izvedbu temeljile na izrazito usporenom kretanju prebacivanja kamenja s jedne grupe na drugu, u kontekstu čega Tajči Čekada ističe: „Jedan od najučestalijih stereotipa o logoru na Golom otoku govori kako su kažnjenici čitavo vrijeme svog robijanja nosili kamen s jedne hrpe na drugu, što je do danas ostalo simbol besmislenog i besciljnog rada na Golom otoku. Težak i besmislen rad bio je važan dio pritiska na kažnjenika tijekom bojkota, i trajao je uglavnom dok je osoba bila pod potonjom kaznom, ali se rad na Golom otoku nikako nije sastojao samo od nošenja kamena. Kako bi se bojkotirani kažnjenik prisilio na reviziju stava bili su mu dodjeljivani najteži fizički poslovi poput nošenja kamena s jedne hrpu na druge, što je bilo oponašanje slične kazne primjenjivane u Gulagu kada su logoraši nosili hrpe snijega s jednog mjesta na drugo ili nošenja kamena na tragaču.“ (iz e-mail prepiske s Tajči Čekadom)
  
  Varijantu navedenoga performansa umjetnice su izvele prilikom otvaranja programa Rijeka europska prijestolnica kulture 1. veljače 2020. pod nazivom Radilište 2020 (Umjetnička organizacija Kabinet – Ivana Kalc i Tajči Čekada). Varijantom performansa umjetnice su interpretirale temu besmislenog i besciljnog rada kao i protoka vremena, koje unutar ponavljajuće radnje ima privid nekretanja, stagnacije. Na najprometnijem dijelu Korza (oko gradskoga sata, od 13 do 14 sati), izvođačice (odjevene u plave radničke kombinezone) se kreću poprečno u odnosu na uobičajeni smjer kretanja stanovništva presijecajući ga. Za razliku od prethodnoga skulpturalnoga performansa, u kojemu su im tijela premazana blatom i time se skulpturalno i figurativno uljepljuju u golootočki krajolik, u tom performansu Rijeka kao site-specific prostor pruža okvir za tematiziranje rada i radnika Brodogradilišta 3. maj i ostalih propalih industrija (kojih je nažalost i više nego dovoljno).
  
  Navedenim performansom u okviru kojega izrazito polagano, usporeno umjetnice iz jednoga kabla prelijevanju vodu u drugi kabao tematizira sve tranzicijske probleme – propadanje industrije, ekonomski uvjetovano iseljavanje stanovništva, a konkretno istovremeno, kako navode u opisu performansa, adresira tri velike tematske jedinice oko kojih je izgrađen cjelokupni koncept Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020 – rad, voda, migracije. Navedeni duo-performans možemo kontekstualizirati monografijom kulturne antropologinje Sanje Puljar D'Alessio Mi gradimo brod, a brod gradi nas: Etnografija organizacije brodogradilišta '3. maj' koja tematizira razdoblje kada se odlučivalo o budućnosti brodogradilišta u privatizaciji povodom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine. Propašću B/brodogradilišta svedeni smo samo na turizam, kako se često ističe, „zemlju koja ništa ne zna proizvesti nego živi od onoga što nam je priroda dala“.
  
  Pritom su na otvorenju retrospektivne izložbe u Pogonu Jedinstvo u skulpturalnom performansu Radilište 2 umjetnice izvedbeno tematizirale vlastitu radišnu, radilišnu suradnju u navedenom ciklusu, sada u zelenim radnim mandurama, trliš/žu, pri čemu su umjesto izvedbeno-radnoga loopa, ovoga puta naglasile nemoguću, paradoksalnu poziciju statičnoga balansa. Naime, u navodno statičnom stajanju na balans ploči umjetnice pridržavaju crnu ploču na kojoj se u tom pokušaju održavanja ravnoteže nalazi golf loptica koja klizi između umjetnica. Odlična pozicija označavanja loopa na mjestu; dvostruko kretanje – navodna statika na balansu i loptice između samih umjetnica, a sve u pokušaju održavanja ravnoteže i vlastitoga tijela i loptice. Kao što navode u tekstu koji prati performans: „'Vratiti loptu' ili 'spustiti loptu' kao fraze opisuju zadatost ovakve međuovisne situacije, te svojim prenesenim značenjem ilustriraju našu moć, naše želje, te napore koje ulažemo da bismo ih ostvarili.“ Pozicija koja u tom radilišnom loopu može označiti očekivanje retrospektive naših značajnih umjetnica? Da, riječ je o izložbi koja bi trebala biti konačna izvedbena stepenica za veliku retrospektivnu izložbu-radilište zajedničkih i samostalnih radova Tajči Čekade i Ivane Kalc.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 25. ožujka 2022. 

Piše:

Suzana
Marjanić