Plesna scena.hr

Iz pera jednog dječaka

Studio za suvremeni ples, Zagreb: Žohari, red. Mario Kovač, kor. Branko Banković

• 
  
  Studio za suvremeni ples u posljednjih je dvadesetak godina (od svojih jubilarnih šezdeset!) postavio niz dječjih predstava i to se čini jednom od čvrstih konstanti djelovanja ansambla. Desanka Virant, koja se uz pedagoški rad u Zagrebačkom kazalištu mladih nekako profilirala i kao koreografkinja većeg dijela Studijevih dječjih predstava, često je koristila poznate književne predloške (Carevo novo ruho pod naslovom Zar sam ja glup?, Ružno pače, Slavuj, Čokolada) koji bi neverbalnoj interpretaciji poznate priče u startu dali čvrsto sidrište unutar čega su se onda mogli izmaštati plesni brojevi. Najnovija Studijeva predstava za djecu Žohari u režiji Marija Kovača i koreografiji Branka Bankovića, nadahnuta je istoimenom kratkom dramskom juvenilijom iz 1893. Stanisława Ignacyja Witkiewicza (1885–1939), jednog od najpoznatijih poljskih umjetnika i mislilaca 20. stoljeća, koji ju je napisao s osam godina pod dojmom prvog susreta sa Shakespeareovim djelom. Ali, koliko mi je poznato, taj tekst od četiri kratka prizora (na jedva dvije stranice), nastao iz pera jednog dječaka dosad je više oslobađao maštu mladih kazališnih buntovnika i kazališnu alternativu, uključujući i redatelja Maria Kovača iz faze Schmrtz teatra koji su u njemu prepoznali „komičnu apsurdnost dječjeg pogleda na svijet, ali i grotesknost usporedivu s kasnijim djelima Ionesca i Harmsa“.
  
  (Zanimljivo je da Dalibor Blažina, polonist i prevoditelj Witkiewicza u internetski dostupnom radu S Witkacyjem oko Hrvatske u pet slika bilježi 1990.-e kao hrvatske godine Žohara u kojima je „njegova malena dramska partitura postala predloškom za raznovrsne vizualizacije velike i stvarne katastrofe oko nas“. Žohari „ta infantilna igra s teatrom i Shakespeareom (…) svojom otvorenom strukturom i dinamičnom radnjom, u koju su se mogli upisivati raznorodni humorni, groteskni i fantastični scenariji – s jezgrom katastrofističkog koda i sivila što nezaustavljivo nadire – nudila se kao poluga za referiranje svekolikih stvarnih prijetnji i kaosa. U siva vremena sivilo Žohara oslobodit će najšire konotacije, često vrlo nadrealne, ali u kojima se mogu razaznati sasvim realni motivi straha, patnje, razaranja, izbjeglištva… kao i 'žohara rata'“.)
  
  Ni tridesetak godina kasnije ne možemo se požaliti na nedostatak svih ovih motiva u našoj stvarnosti, ali novi, Studijevi Žohari su vraćeni autoru dječaku i dječjoj napetici, a Mario Kovač je iskoristio okvir i motive teksta da bi pomaknuo opasnost koja se približava Kraljevstvu iz Witkiewiczeve priče u postapokaliptični kontekst. Zapravo predstava se čini kao neki mogući nastavak: kao da je Kraljevstvo onomad izgubilo bitku sa Žoharima (tako naime završava priča: „Kralj siječe sabljom Žohare. Mops grize ostale. / Svečenik ulazi huškajući Mopsa“ čiji je „Av! Av!“ kraj teksta), pa su ovdje oni, ljudi žohari, kao najuspješnija bića na planetu žohara u napadnutoj poziciji od – žohara robota. I sad oni na početku vide ono „sivo“, „čudno“, što se približava; gusti dim ih skoro guši (kemijsko sredstvo za dezinsekciju?), ali preživljavaju i spašavaju mlade tj. gomile jajašaca (a žohari su poznati po zastrašujućem biotičkom potencijalu) i organiziraju otpor. Zato je potrebno da se izdvoji vođa koji će istrenirati nespretne i nesigurne regrute, što po sigurnom obrascu pruža obilje prilika za duhovite nespretnosti. (U nekim trenucima podsjeća na scene iz crtića Mulan ili Kung Fu Panda.) Četiri plesačice: Dina Ekštajn, Ana Mrak, Martina Tomić i Ida Jolić zaigrano, glumački izražajno i fizički vrlo pošteno vode ovu bitku, koristeći elemente svih dostupnih tehnika i borilačkih vještina u ovom našem vremenu plodnog transkulturalizma. One su i zapadnjački specijalci i nindže i zmajski borci, a prepoznatljivo je i podizanje morala ritualnom hakom.
  
  Mario Kovač i Branko Banković postavili su odličnu, razumljivu, dinamičnu predstavu koja je, koliko sam vidjela, uvukla djecu u igru napetog iščekivanja i zaigrane borbe i održala ih u tjelesnoj empatiji bez popuštanja pozornosti.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. travnja 2022.
  
  Žohari
  redatelj Mario Kovač
  koreograf Branko Banković
  izvode: Dina Ekštajn, Ana Mrak, Martina Tomić, Ida Jolić
  glazba Tomislav Babić, oblikovanje svjetla Marino Frankola, izrada robota Vedran Relja, kostimografija Ana Mikulić, grafičko oblikovanje Tihomir Filipec, crtež Vitja Telalović, fotografija Nina Đurđević, najavni video Matija Kralj
  produkcija Studio za suvremeni ples

Piše:

Maja
Đurinović