Plesna scena.hr

Tko je (sve) pojeo jabuku?

Antisezona 22 – ples u Gorgoni, MSU Zagreb: Golden Hands, Laura Kirshenbaum, No Hard Feelings

• 
  
  Laura Kirshenbaum francusko je izraelska plesna umjetnica mlađe generacije koja polako, ali sigurno nalazi svoje mjesto na međunarodnoj sceni. Svoj pristup plesu i koreografiji opisuje kao „područja znanja u kojima se kulturološke, društvene, senzoričke, perceptivne i tjelesne sposobnosti uče i odučavaju, dovode u pitanje, ometaju i s kojima se ponekad možda i obračunava“ (iz popratnog materijala predstave). Plesnu edukaciju stekla je na nekoliko formalnih i neformalnih plesnih programa, između ostalih SMASH (Berlin), danceWeb (Beč), Yasmeen Godder Studio (Tel Aviv), a koreografiju je diplomirala na Exerce Master program u Montpellieru, Francuska gdje trenutačno živi i radi. No Hard Feelings premijerno izveden u studenom u Montpellieru, za Antisezonu je prilagođen galerijsko-muzejskom kontekstu u kome je prostor izvedbe manji od izvornog, udaljenosti od publike nema, a minimalne svjetlosne intervencije izvođačica uglavnom sama pokreće. Njezinim riječima, radi se o unplugged verziji.
  
  Laura Kirshenbaum hvata se u koštac s najvećom pričom ispričanom u judeo-kršćanskoj tradiciji posežući za samom Knjigom Postanka, točnije za ženskim arhetipom reprezentiranim u liku prve žene – Eve. Kreće iz pozicije da su patrijarhalni i seksistički narativi koji oblikuju rodni ženski identitet duboko usađeni čak i u suvremenu kulturu, da su i dalje djelatni, i dalje toksični, i dalje razvlašćujući, i dalje određujući. Umjesto ogorčene borbe, autorica s njima radi tako da ih ironično prigrljuje, propušta kroz svoje tijelo i transformira u feministički afirmativne somatsko-vizualne – poetske fantastike, stvarajući fluidnu, ali odlučnu ginologiju u kojoj se Eva jednom za svagda odmiče od pripisane joj krivnje, usamljenosti i srama.
  
  U prostoru preplavljenom ružičastim svjetlom, izvođačica temu rajskog vrta i raznih inačica ženskog lika uvodi projekcijama poznatih slika iz povijesti zapadne likovne umjetnosti. Tako se vrte vizualni narativi izgona iz rajskog iz vrta, iskonskog grijeha, zmije i žene, jabuke i žene, meduzine glave, prostitutki i raznih ženskih figura, a tu je i suvremena pop-inačica posrnule žene u liku globalno popularne Britney Spears sa živom zmijom oko vrata. Sve one naseljavaju polumračni prostor Privremenog postava MSU, dok izvođačica-autorica prateći izmjene slika, otjelovljuje, oživljuje i nadopunjuje svojim živim, organskim tijelom, poze i oblike kojima su ženski likovi prikazani. Dugom, a sve bržom repeticijom poza, kao i gesta i grimasa Laura Kirshenbaum simbolički metabolizira klišeje koji naseljavaju žensko iskustvo tijekom stoljeća ove i ovakve religijske konceptualizacije ljudskog poretka.
  
  Mekom, dubokom gotovo enigmatskom koncentracijom, s puno duhovitosti, ironije i imaginacije, ona nadalje razvija tjelesne i izvedbene ideje, modulirajući i metamorfirajući apsorbirano iskustvo. Tjelesnost postaje animalna i taktilna, a provlače se začudni, ali prepoznatljivi motivi poput pijenja vode iz ruke s imaginarnog izvora, zatim transformacija u samu zmiju sa zmijolikim rekvizitom koji je istovremeno i kosa i rep, a tu je i neizbježna referenca na raspelo koje ona izvodi ležeći na podu tik do nogu publike. Laura Krishenbaum u jednom trenutku oblači tenisice i trenirku i rastvara svoju plesnost snažno, eksplozivno, atletično, referirajući se blago na neke od vizualnih informacija s početka predstave. Upisi dakle, i dalje, organiziraju koreografiju, i dalje ne puštaju tijelo u potpuno samo-određenje.
  
  Fizička izvedba tek je jedna razina predstave te je stalno udvojena poetskim recitativima, inkantacijama i songovima. Sama predstava tako započinje igranjem s tekstualnim motivom (citiram prema sjećanju) I -I – I was so hungry… me… me… so I ate it, before you came … U drugom dijelu predstave, dok se klečeći plesačica udara po bedrima u poziciji koja je i animalna i seksualna, ali je i pozicija poniženja i pokajanja, čujemo inačicu molitve ispjevanu u stilu gospela O my God what I did, please, o Lord… I'm down on my knees, I'll do what you say… No zmija prema kraju izvedbe postaje laso koje prijeteći vitla po zraku, a samooptužujući zaziv postaje borbena i drska rap izvedba u kojoj autorica poziva svoje majke i sestre na preuzimanje religijskih simbola i narativa: …here are my mothers my sisters… standing next to me… I'm not a scuplutre….I don't fit in your boring structure, I – I - I… we all - all - all ate the apple…
  
  Vrijeme u kojem autorica-izvođačica traje, transformira se i prelazi iz slike u sliku veliko je, polagano vrijeme što korespondira s arhe-temporalnošću motiva Knjige postanka. Prostorno, često se približava publici, u jednom trenutku čak šapuće u uho nekima, stvarajući doživljaj dijeljenja i zajedničkog iskustva, iako u svojoj izvedbenoj prisutnosti, ostaje udaljena i preokupirana građom kojom se bavi.
  
  Kao što u najavi predstave na mrežnoj stranici ICI CCN Montpellier stoji, „ova je predstava moćna i razigrana, a slike se razbijaju razotkrivajući svoju nestabilnost, u susretu s tijelom“. I to je zaista tako. U finoj, duboko odgovornoj, a opet otvorenoj i intuitivnoj izvedbi Laure Kirshenbaum, religija i pop kultura, izložba i izvedba, ozvučeno tijelo i otjelovljeni glas spajaju se razigrano u nanovo postavljenom pitanju – kako biti u ženskom tijelu, koje nikad nije bilo i u bliskoj budućnosti, bez uvrede, neće biti samo – tijelo.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 8. travnja 2022.
  
  No Hard Feelings
  koreografija, izvedba, tekst Laura Kirshenbaum
  scenografija, kostimi Anat Bosak, autorska glazba Konstantinos Rizos i Paola Stella Minni, vanjske oči Myrto Katsiki, Nitsan Margaliot, Paola Stella Minni, administracija i produkcija Lucille Belland
  produkcija Golden Hands
  koprodukcija ICI — centre chorégraphique national Montpellier/Occitanie – direction Christian Rizzo, Pyrénées Méditerranée, 4Culture Association (Rumunjska), STUK (Belgija)

Piše:

Iva Nerina
Sibila