U najavi predstave Walk on the Wild Side napominje se da ona predstavlja nastavak istraživanja koje je autor Saša Božić započeo projektom Kabinet čud(ovišt)a (premijera prosinac 2020., Urania), „koreografskom partiturom za plesačicu, glumicu i glumca“. Aspekt na koji referiraju najave obje predstave odnosi se na promišljanje o „nemogućnosti reprezentacije pornografskog“. Eksplicitna i naglašena tjelesna bliskost je intenzivna. U fizičkoj interakciji dvoje izvođača, izvrsni Viktoria Bubalo i Boris Barukčić cijelim tijelom su predani avanturi izgradnje unutrašnjeg jedinstva. Element pornografskog doista izostaje. Ono što traje čista je prisutnost pulsiranja magnetskih sila upijanja i odbacivanja, kovitlac smjena svjesnih i besvjesnih epizoda bivanja i imanja.
Naslovno citatno zazivanje istoimene pjesme s drugog solo albuma Lou Reeda, Transformer iz 1972., živopisno nastanjene biografskim detaljima o ljudima iz njegova okruženja, a koja je kako tvrdi Wikipedija zadobila značaj himne američke kontrakulture 1960-ih godina daje materijalni okvir izvedbi, obogaćujući je povijesnim kontekstom. Crna dvorana ZPC-a smanjena je i dotjerana do samog ruba – zida, oblivenog sjajem crvene neonske svjetlosti, pretvarajući sabijen prostor igre u uzavreli podij noćnog kluba. Odmicanjem od iluzornog scenskog dispozitiva uz zvučni pejzaž Reedove pjesme prožete crticama o stvarnim ljudima s divlje strane života po kojoj je i sam hodao, te kostimografiju koja adresira ikonički američki motiv kaubojki stvoren je naglašeno filmski, a ujedno vrlo životni kadar koji djeluje kao da je čistom promatračkom voljom voajerski ukraden, a ne više scenski proizveden.
Publika sjedi na podu, primaknuta posve blizu, pogleda uzdignutih prema dvama zanjihanim, zanesenim tijelima koja se kroz izvedbu zadubljuju jedno u drugo. Proživljavajući žudnju, fetišističku zaokupljenost detaljima poput odjeće ili kose, razaralačku posesivnost ili nježnost, uneseni izvođači upušteni u igru instiktivnih tjelesnih prepleta oslobađaju buktinju tjelesne i psihičke žestine, kojoj je već i zbog smještaja gledališta na sceni nemoguće izmaknuti. Gledatelji su postavljeni u energetski vrlo zasićenu situaciju, koja ne pruža ni mogućnost zaklona niti trenutak zauzimanja ohlađene distance prema široj slici. Autorski je kadar precizno odmjeren, a publika uhvaćena u ludi kovitlac nepredvidivosti.
Struktura je jednako precizno provedena kroz slijed zvučnih slika u kojima glazba snažno sudjeluje u materijalizaciji tjelesnih motivacija i uspostavljanju palete vibracija tog uskog prostora intime. U jednom trenutku huka mora na scenu uvodi preplavljujuće sile prirode, koje u nevidljivim valovima valjaju dva tijela, nanoseći ih jedno na drugo. U drugom trenutku energični ritam prodornog basa izaziva spazmički trans u kojemu oboje požudno drhte. Oba tijela su nježna i pomalo androgina, simbolička razina njihove fizičke razmjene podcrtana je razmjenom odjeće. Kontaktna tjelesna improvizacija zasniva se na refleksima spazama i izmorenosti, na radu s napetostima i njihovim otpuštanjem, a naglasak na silovitim porivima za izvantjelesnim sjedinjenjem odvija se uz otpor prema razgovijetnom uobličenju formalnog vokabulara kretnji. Posrtanje i necentriranost izraz su slijeda kretanja iracionalnih pobuda, a igra s grčevitim traženjem međusobnih uporišta i proklizavanjima simbolička nit kojom se uspijeva dotaknuti smisao nepoznatog, vitalističkog središta izmještenog iz tijela u interpersonalno područje žudnje.
Neverbalna ekspresija, pokreti zasnovani na iracionalnim aspektima popuštanja kontrole, glazba kao vodeća motivacija transformacije očaranosti koja prelazi u fetišizaciju, ovisnost ili zloupotrebu, sve je to pobudilo asocijacije na film Leaving Las Vegas Mikea Figgisa iz 1995. Taj film također nije pornografski, možda i zbog sličnih nemogućnosti kojima se bavio Saša Božić kada je odlučio iznijeti na scenu rupu ponora koji nosimo u sebi, u koje nerijetko sami upadamo kad odlučimo ondje smjestiti nekoga drugog (ili nešto). U ovoj izvedbi plesni je podij ujedno postelja živog pijeska. I naravno, udarac o zid doista ne trebamo vidjeti da bismo dovršili priču o uništenju i oslobođenju – ona ionako ima bezbroj završetaka. Posljednju riječ ima glazba. Poput nježne, tople proljetne kiše otapa mučninu zemlje u nama.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 15. travnja 2022.
(tekst se odnosi na izvedbu u ZPC-u 9. travnja 2022.)
Walk on the Wild Side
autor Saša Božić
izvode: Viktoria Bubalo, Boris Barukčić
premijera 14. siječnja 2022.
kostimi i scena Ana Mikulić, glazba Nikola Krgovič, svjetlo Marino Frankola, fotografija Nina Đurđević, video Josip Visković, oblikovanje plakata i knjižice Mislav Lešić, produkcija Tena Bošnjaković, odnosi s javnošću Ivana Sansević
produkcija de facto
koprodukcija Zagrebački plesni centar
