Plesna scena.hr

Metoda koja ne postoji

Jerzy Grotowski, O kazalištu i glumi, prev. Jasmin Novljaković, Srednja Europa, Zagreb, 2020.

• „Dozvati vrlo staru formu umjetnosti gdje su ritual i umjetničko stvaralaštvo bilo isto. Gdje je poezija bila pjevanje, pjevanje – ritualna molitva (inkantacija), pokret – ples.“
  „Možemo se nadati da ponovno otkrivamo jako stare forme umjetnosti, umjetnosti kao puta spoznaje.“ (J. Grotowski, 1983.)
  
  Krajem 2020. konačno je izašao prijevod znamenitih tekstova Jerzyja Grotowskog, svjetskog gurua kazališne avangarde 1960-ih, danas pomalo mitske ličnosti, na koju se mnogi, s više ili manje prava, pozivaju. Odmah po izlasku knjige upriličene su promocije na kazališnim odsjecima Akademija u Osijeku i Zagrebu, kojima je nazočio i poljski redatelj i kazališni pedagog Tomasz Rodowicz, sudionik posljednje, zatvorene istraživačke faze Grotowskog. Rodowitz je već u više navrata održao za studente radionicu „metode Grotowskog“, s time da bi svaki put radionicu započeo paradoksom: „Metoda Grotowski ne postoji.“ Barem ne kao petrificirani, akademski sistem. Izvorno, riječ je o metodi obrazovanja koja ne ide u smjeru učenja nečeg, nego u „eliminiranju prepreka koje mu u duhovnom procesu može stvarati njegov organizam“. Ona je niz, danas bismo rekli somatskih, postupaka i metoda istraživanja, vođenih improvizacija, dinamičnih, transkulturalnih i interkulturalnih promišljanja i praksi. Ona je poziv na neuhvatljivi proces (koji je nemoguće naučiti) davanja sebe cijelim sobom, na stalne izazove osobnog pročišćenja, i daljnje kopanje u nikad do kraja istražene dubine (divljine prašume – rekao bi Rudolf Laban) osobnih, intimnih prostora. Ukratko, čitajući Grotowskog, nailazite na dijelove koji definitivno podsjećaju na tjelesnu misao suvremenog plesa.
  
  Kao što plesni postmodernizam puno duguje staroj avangardi s početka 20. stoljeća, tako i u rečenicama Grotowskog nalazimo svetu vatru poslanja plesnih modernista. Kad uspoređuje traženje tjelesne forme s kiparskim radom: „kipar skida slojeve s forme koja na neki način oduvijek leži u kamenu; ne radi se o tome da je izmisli, nego da je pronađe.“ identičan je razmišljanju Isadore Duncan. Plesna umjetnica koja je, uostalom, nadahnula i Stanislavskog, očistila je (plesno)kazališni čin od kostima, scene, glazbe, bilo koje podložnosti nečemu izvana, da bi u tom naizgled siromašnom kazalištu oslobođenom prepreka nesmetano zasjalo unutarnje bogatstvo. Bliske su mu i Labanove filozofske preokupacije umjetničkim šamanizmom i pokušaji sistematizacije odnosa pokreta, namjere i emocije, i ovladavanja arhetipovima. U kontekstu kritike ekumenskih predstava koje sadrže fragmente i motive različitih religija Grotowski navodi Béjarta kao primjer umjetnika koji se, „zahvaljujući materijalu, zahvaljujući samoj prirodi svog zanata“, uspio odmaknuti i uzdići iznad pukih, atraktivnih citata i izmaštat nove kazališne svjetove. A njegova teza da je „stvarna spontanost moguća samo zahvaljujući preciznoj glumačkoj partituri“ priziva poznatu tezu Milane Broš, predstavnice avangardnih tendencija 1960-ih na zagrebačkoj plesnoj sceni: „Improvizacija je najviši stupanj organizacije.“
  
  Uopće, čini se da je pojam glumac kod Grotowskog bliži suvremenom, proširenom pojmu izvođača, performera, od kojeg se očekuje produhovljena utjelovljenost i vještina transformacije; neprestani, mukotrpni rad na krajnjoj disciplini kroćenja tijela i kreativnom, duhovnom izbjegavanju bilo kakvih shema i sigurnih, prokušanih puteva. „Gledatelj treba osjetiti na sebi glumčev dah i znoj.“ U tom radikalnom, asketskom stavu siromašnog kazališta, postoji specifičan elitizam. „Bogato kazalište je umjetnički oblik kleptomanije“, a budući da je glumac „čovjek koji u radu koristi svoje tijelo i čini to javno“, nasuprot „prosvijetljenosti“ glumca stoji „nešto slično prostituciji“. „Performer – pisan velikim početnim slovom – čovjek je djela. On nije čovjek koji igra drugog. On je plesač, svećenik, ratnik, onaj koji djeluje; on je iznad podjela na vrste umjetnosti. Ritual je performance, završena radnja, čin. Degenerirani ritual je predstava. Ne želim otkrivati nešto novo, nego ono što je zaboravljeno. Toliko staro da se podjela na vrste umjetnosti ovdje ne može primijeniti.“
  
  U potrazi za ritualom, za živim kazalištem, (a ne „oglupljujućim ceremonijama“) za sistemom znakova koji bi odgovarao našoj civilizaciji Grotowski je proučavao mnoge kulture i ritualne prakse. Ritual je za „istinskog sudionika vrlo precizna liturgija, postoji prvotni sklad, određena unaprijed pripremljena linija koja je destilirana iz skupnih iskustava, i cijeli ovaj sklad postaje osnova“ oko koje se pletu varijacije i tako se izbjegava kaos. Grotowski se konfrontira „s tradicijom velike kazališne reforme od Stanislavskog do Dullina i od Mejerholda do Artauda“, ali u vlastitoj praksi prepoznaje i „ostvarenje tuđih bljeskova intuicije“. U njega je nesumnjivo upisan i kršćanski misticizam kao „lekcija sakralnog kazališta“, traženje žrtve u vidu izlaganja najdubljih slojeva intime, da bi se iznjedrila istina sakrivena ispod svakodnevnih maski.
  
  Grotowski se više puta, a posebno kad govori o vježbama, („ono što je teško i što je rezultat dugog rada na upoznavanju tajni zanata“) osvrće na Stanislavskog koga su njegovi učenici iskompromitirali: „u rukama šarlatana sve se pretvara u vrstu plazme“, „imitira se površina stvari i izbjegava sva težina koja je u njezinoj dubini“. Teško je ne primijetiti da se to i njemu dogodilo. Jer suština njegovih vježbi je bila u tome da „tijelo treba osloboditi a ne izdresirati“. A „tijelo jest pamćenje“. Kako otkriti gdje, kojim impulsom započinje prava, istinita reakcija, kad ne naređuje misao, kad se objavljuje tijelo-pamćenje ili tijelo-život? U vježbe treba uvijek dodavati nove elemente, tražiti nove perspektive i izazove, individualno rješavati vlastite „točke otpora“. „Tehnika je uvijek puno ograničenija od Čina. Tehnika je potrebna samo da shvatimo da su mogućnosti otvorene, a nakon toga samo kao svijest koja priziva disciplinu i preciznost.“ A vježbanje i održavanje izvođačke tehnike, prema Grotowskom, je pitanje umjetničkog poštenja.
  
  Grotowski je, u svom zapravo vrlo kratkom periodu kazališnog djelovanja, mijenjao metode i nazive, tragajući za istinitim kazalištem. Kad je shvatio „da ne postoji ni jedan idealan sistem koji bi bio ključ do stvaralaštva, tada je riječ metoda za njega izgubila značenje“. Tako je odustao od kazališta i očito izgubio vjeru ili potrebu za svjedocima. Njegova završna, pustinjačka faza u Pontaderi, vezana je isključivo uz radionice, i dostupna samo sudionicima. No, zato su tekstovi Grotowskog i danas, možda i više, komunikativni, dojmljivi i po mnogo čemu aktualni i intrigantni. Branko Brezovec, jedan od recenzenata hrvatskog izdanja knjige, prepoznaje u njoj kariku koja nedostaje hrvatskoj teatrologiji vezano uz hrvatsku redateljsku teoriju. Meni se čini da Grotowski može biti i poveznica između dramskog i plesnog, fizičkog, neverbalnog kazališta, i da je usporediv s „antopološkim laboratorijem“ Pine Bausch, a u kontekstu Hrvatske možda najviše s radom Ivice Boban, koja je i sama karika između dramskog i plesnog kazališta. Svakako, kako primjećuje recenzent Dalibor Blažina, ova knjiga potvrđuje da je misao Grotowskog „jedno od čvorišta promišljanja kazališta, pa i prirode kulture i čovjeka u njoj“.
  
  „Iskustvo života je pitanje, a stvaranje u istini jednostavno je odgovor. Kreće se od napora da se ne skrivamo i da ne lažemo.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. travnja 2022.

Piše:

Maja
Đurinović