Klesanje savršene skulpture

Svjesna promjena paradigme zahtijeva plivanje uzvodno

  • Prvakinja baleta i baletna majstorica Pavla Pećušak kroz ovaj tekst sažima osobna iskustva stečena kroz plesačku karijeru stavljajući u prvi plan ekstremnu fokusiranost baletne umjetnosti na oblik i estetiku tijela te analizira posljedice takvog pristupa objašnjavajući kako je to utjecalo na nju kao plesačicu. ali i na njezino samopoimanje te formiranje osobnog integriteta. 
    Pavla Mikolavčić; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Krešimir Seletković – Martino Müller, Air, red. i kor. Martino Müller, 2011., foto: © Novković
    Kao plesačica klasičnog baleta nikada nisam imala vremena ozbiljno se pozabaviti vlastitim tijelom. Stavovi o tjelesnosti i savršenom izgledu balerine oblikovali su moju percepciju te sam ih preuzimala bez dubljeg razmišljanja o njihovoj opravdanosti. Usvajala sam ih kroz ponekad suptilne a ponekad grube komentare učitelja koji su utjecali na moj odnos prema vlastitom tijelu te su osim mojih stavova oblikovali i moju osobnost kao i poimanje sebe. Mišljenja, savjete, prijedloge, upute te korekcije baletnih majstora, koreografa i direktora prihvaćala sam kao apsolutne, neupitne istine u kojima je moj osobni stav bio posve marginaliziran. Kroz baletnu školu kao i profesionalnu baletnu karijeru nije me se poticalo da verbaliziram stanje svijesti ili osjet tijela dok plešem pod izlikom da plesači plešu i disciplinirano šute dok ih se ispravlja, oblikuje i modificira, kao nijeme skulpture koje se klešu, sloj po sloj do savršenog oblika.

    Usprkos talentu u smislu fizičkih predispozicija, najveću pažnju od upisa u školu do prvih profesionalnih ugovora stavljalo se na oblik i izgled mog tijela. Od malih sam nogu slušala o vitkoj, tankoj, gotovo bestjelesnoj balerini koja svojom pojavnošću zauvijek ostaje izvan procesa sazrijevanja, odrastanja i starenja te svih drugih fizioloških procesa. Ženski atributi poput grudi i bokova trebali su biti što manje vidljivi te me se poticalo da ih sakrijem, zapakiram, stegnem grudi čvrstim grudnjakom, guralo me se u pretijesne kostime u kojima jedva dišeš, a razni dobronamjerni savjeti još su više pridonosili osjećaju da s mojim tijelom nešto nije u redu i da ga se pod svaku cijenu mora obuzdati. Fascinacija idealnim tijelom poticana je rigoroznim treningom pri čemu se svaki milimetar tijela secirao pogledom kako bi to tijelo postalo savršeni instrument.

    Udarac realnosti

    Ppas de deux seljana (Pavla Mikolavčić i Mykola Gorodiskii) – Hrvatsko narodno kazališta u Zagrebu: Adolphe Adam, Giselle, kor. Iraida Lukašova (prema Jeanu Corallija and Julesu Perrotu u redakciji Mariusa Petipaa), 2014., foto: © Mirko CvjetkoNo, izvan baletne dvorane moje tijelo je smatrano mršavim te sam u razgovoru sa psiholozima i terapeutima uvidjela da slika koja mi se nameće kao normativ baletne estetike jako odudara od zdravog pogleda i poimanja sebe. Nakon odmaka i pauza od baletnog svijeta (koje su ponekad bile uzrokovane ozljedama) svaki povratak činio se kao svojstven udarac realnosti pri čemu sam sve jasnije uviđala iskrivljenu sliku baletne stvarnosti kao i vrlo upitne norme potencirane željom za savršenstvom, koje je nametala baletna ideologija. Sati i sati mukotrpnog rada u dvorani te izrađivanje jednog jedinog koraka kao i suludo forsiranje ponavljanja trebali su za svrhu imati postizanje fizičke forme pri čemu se, u mom slučaju ustvari mislilo na skidanje kilograma, jer tehnička izvedba i kondicija nikad nisu bili moj problem.

    Kroz taj mukotrpan proces, s vremenom se počela javljati želja za svjesnom promjenom mog odnosa prema tijelu. Ona se manifestirala kroz odbijanje bespogovornog prihvaćanja izvanjski nametnutih ideala. Prvotno sam bila svadljiva i javno bi se bunila, no nažalost to nije imalo velikog utjecaja jer bi uglavnom završila na razgovoru s direktorom gdje me se ucjenjivalo izostavljanjem iz podjela, uz poduži opis mojih tjelesnih mana. Bila sam u stupici – ili ću biti mršava ili neću raditi. Prema baletnim standardima imala sam višak kilograma, dakle morala sam smršaviti da bi mogla plesati a sa druge strane moja tjelesnost kao i moj um odbijali su ukalupljivanje. Balet kao savršeni mjehurić sapunice naprosto je morao puknuti.

    Zar je to način na koji volim sebe?

    Moj osobni put od frustracije prema buđenju došao je kroz poremećaj u prehrani koji je bio potaknut željom da se moje tijelo estetski modificira i stopi s idealnom slikom eterične balerine. Pitala sam se kada sam počela ne voljeti svoje tijelo, jesam li rođena s time ili sam to negdje naučila te kako je to uopće moguće; pa cijeli moj život radim ono što volim – plešem.

    Prvotno sam, naravno za svoj odnos spram tijela okrivljavala sebe, ne shvaćajući koliko sam bila uronjena u ideologiju i estetiku baleta koja se utkala u svaki atom mog bića. Niti u jednom trenu nisam pomislila da je problem upravo estetika klasičnog baleta dodatno poduprta neadekvatnim pedagoškim metodama. Oblik mojeg tijela bio je tijekom cijelog školovanja u primarnom fokusu, a sve ostalo bilo je u drugom planu. Frustracije su se povećavale ulaskom u pubertet i konstantnim fokusom pedagoga na oblik tijela, te kasnijim ulaskom u svijet profesionalnog baleta kada me se doslovce nakon potpisivanja radnog ugovora ucijenilo da moram smršaviti. Često sam se tijekom svoje plesne karijere pitala: „zašto su stvari postavljene baš i upravo tako?“, a težak osjećaj zbunjenosti i grča dodatno se pojačavao kada sam bila izložena audicijama za projekte ili za vrijeme kastinga za predstavu. Procjenjivalo me se prema konstituciji, poput nekog objekta koji pristaje ili ne pristaje u određeni interijer. Kvaliteta mog plesa te moj osobni trud bio je podređen baletnoj estetici i ideologiji.

    Verbalizacija vlastitog iskustva kao okidač za preispitivanje

    Upisom na Studij baletne pedagogije došla sam u doticaj s tekstovima raznih autora a među kojima su bili i tekstovi mojih kolegica iz baletne dvorane, Mihaele Devald Roksandić i Ive Višak koje su se bavile temama objektivizacije balerine, pedagoškim pristupom baletu kroz obrazovanje nastavnika, a posebno zanimljiv bio mi je pojam estetski modificiranog organizma kroz koji Iva Višak obrađuje odnos estetike tijela i ideologije u baletnoj umjetnosti. Ti tekstovi proizašli su iz procesa obrazovanja na Studiju baletne pedagogije gdje su se dugogodišnje osobne priče konačno mogle pretvoriti u tekstove koji nisu samo autobiografske ispovijesti nego predstavljaju zaokružene cjeline potkrijepljene teorijskim znanjem kao i razumijevanjem problematike baletne tjelesnosti, estetike i diskursa. Upravo radovi bivših studenata baletne pedagogije za mene su bili poput svojevrsnog buđenja, okidači za ponovno preispitivanje vlastitih stavova te odnosa baletne umjetnosti prema tijelima. Konačno sam mogla verbalizirati vlastita iskustava iz baletne dvorane koja je za mnoge od nas pa tako i mene predstavljala sveto mjesto gdje se rađa umjetnost bez da se preispituje svrha i način kojim se to postiže.

    Mijenjajući vlastitu perspektivu zanimalo me, zbog čega ranije nisam primijetila uronjenost u ideologiju baletne estetike? Prema francuskom filozofu Louisu Althusseru „ideologija pruža izopačeni pogled na nas same i na naše mjesto u ovome svijetu; ideologija predstavlja imaginarni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja.“ Ta uronjenost u ideologiju započinje već od najranije dobi, ulaskom u sustav baletnog školovanja i to u vrijeme kada se dječji stavovi o vlastitom tijelu tek počinju formirati. Tradicijski preuzete norme se počinju prihvaćati kao apsolutna istina što omogućuje idealima baletne estetike prodiranje u svaku poru plesača te nas oblikuje u Terpsihorine zatočenice. Temom baletnog školovanja i pedagoškog odnosa u baletu bavila se i moja kolegica Mihaela Devald Roksandić koja ističe kako se „autoritarnost, disciplina i nametnuta šutnja, kao uobičajene nastavne metode, pravdaju zahtjevnošću i specifičnostima baletne profesije bez kritičkog propitivanja, ali i želje za pronalaženjem alternative“ te zaključuje kako „iz pedagogijske perspektive, u tome procesu nema ni pedagoškog ni pedagogije“.
    Pavla Mikolavčić; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Krešimir Seletković – Martino Müller, Air, red. i kor. Martino Müller, 2011., foto: © Novković
    Klopka subjektivističke doktrine

    Prema Davidu Bestu, „paradoksalno je da ljudi iz umjetnosti od kojih bi se mogla očekivati najveća otvorenost, maštovitost i pustolovnost u svom razmišljanju spadaju među najrigidnije te najkonzervativnije u svojoj privrženosti subjektivističkoj doktrini koja na neki način uništava njih same.“ Postavlja se pitanje, kako razumski i na objektivan način opravdati umjetničke estetske zahtjeve baletne umjetnosti koji se oslanjaju na subjektivni dojam (stručnog promatrača) baletnog majstora, koreografa, direktora? Vrlo često takvi su stavovi okarakterizirani kao jedina moguća opcija te nose neizbježnu posljedicu da se u ime umjetnosti pod krinkom to se tako radi oduvijek nameću stavovi i norme koji nisu moralno, kulturno, socijalno ni pedagoški prihvatljive.

    Općeprihvaćeni mit o baletu kao lijepoj umjetnosti nosi u sebi već predrasudu da sve što je lijepo mora biti i dobro. Prema Ivani Katarinčić „reputacija umjetnosti i kulture kojom se balet časti, donekle utječu na netransparentnost procesa kojim se njegova umjetnost ostvaruje“. Često sam, kada bi me ljudi pitali čime se bavim, znala slušati komentare tipa – „Predivno, balet je divan“ ili čeznutljive uzdahe „I ja sam htjela biti balerina“ dok bih ja u sebi lomila koplja gledajući u pod te govoreći kako mi je predivno plesati i kako živim svoj san eterične balerine. Ono što je bilo tako nesnošljivo bolno je moja ljubav prema plesu zbog koje sam nesvjesno pristajala na odnos koji se nametao kroz estetski diskriminatorni diskurs. Taj diskurs je toliko utjecao na mene da sam se prilagođavala, tesala, modificirala, izgladnjivala, prejedala da bih mogla raditi ono što doista volim. Bila sam ljuta na svoje tijelo od kojeg sam se osjećala izdano jer nije radilo ono što je od njega bilo zahtijevano a bila sam i diskriminirana jer me se, unatoč mojim plesačkim kvalitetama vadilo iz postave predstava govoreći mi da; „ovakva ne mogu na scenu, pogotovo ne u tajicama“.

    Nakon nekog vremena više nije bio potreban tlačitelj izvana koji mi govori kako trebam izgledati. Konstruirala sam ga sama u svojoj glavi kako bi mogla opravdati svoje neuspjehe u vezi obuzdavanja vlastite tjelesnosti te sam ustvari internalizirala ideološki stav kao svoj vlastiti.

    Budući da je balet kodificirana tehnika koja je svoju usustavljenost doživjela za vrijeme vladavine francuskog kralja Luja XIV te je proizašla i iz političke potrebe da kroz vizualnu umjetnost kontrolira mase, Counsell i Wolf tvrde da je predstava odnosno izvedba ,,kulturna praksa tj. praksa reprezentacije te na taj način neizbježno ulazi u arenu ideologije“. Na taj način balet stvara svoj vlastiti ekosustav rigidnih hijerarhijski određenih standarda i pravila koji prenosi ideologiju savršene rangiranosti u kojoj svatko ima svoje točno određeno mjesto. U tom je smislu ideologija „reprezentacija imaginarnog odnosa pojedinaca prema njihovim pravim uvjetima postojanja“.

    Obrazovanje kao ključ promjene

    Često sam si postavljala pitanje; zašto moramo prolaziti teške životne procese i koja je njihova svrha? Moj poremećaj u prehrani omogućio mi je da kroz prepoznavanje tog stanja u sebi jasno vidim indoktrinaciju te je sada s lakoćom mogu prepoznati i kod drugih koji se bore sa istim problemom. To je stvorilo ogromno suosjećanje i empatiju te želju da više nitko nikada ne pođe tim putem. No osim razumijevanja i suosjećanja, do potrebne promjene dolazi se upravo procesom obrazovanja koji, ako ga promatramo iz pedagogijske perspektive, ima snažan transformativni potencijal. To nije lak proces te on, prema Mihaeli Devald Roksandić, zahtijeva „istinsko suočavanje sa samim sobom, vlastitim znanjem, ali i zabludama; iskustvom, ali i ograničenjima“. Kritičkim razmišljanjem dano nam je oruđe s kojim možemo prekinuti začarani krug te izići iz vlastite i nametnute ideologije kroz kidanje automatizma percepcije. Stoga, kako to tvrdi Mihaela Devald Roksandić, „obrazovanje treba biti ključ promjene“ kroz koju možemo plivati uzvodno, opirući se struji i uobičajenim obrascima. Samo kroz obrazovanje možemo dobro poznate prakse osvijestiti i prepoznati kao problematične te putem teorijskih uporišta doći do rješenja kako bi osigurali plesaču izlaz iz zagrljaja ideološkog sustava te priliku da kroz osoban proces, na aktivan način počne mijenjati status quo te da prije svega bude sretan umjetnik.

    © Pavla Pećušak, PLESNA SCENA.hr, 22. travnja 2022.

kritike i eseji