Klown je izvedbeni hibrid, djelo na razmeđu dramskog i plesnog. Pa iako je taj fenomen odavno ušao u polje umjetnosti, u nas on i dalje levitira između vidljivog i nevidljivog, na svojevrsnoj margini. Tome je tako jer u mainstream domeni dominira lukrativna laž, super spin, marketinška ideologija koja tvrdi da subverzija više ne postoji, jer nema te subverzije koju u jednom zalogaju mašinerija kapitalističke aproprijacije ne može progutati, probaviti i defecirati kao novi hit proizvod. No iako su oni koji zagovaraju tu vrstu umjetničke impotencije svakako u većini, dojma sam da ovaj mali, drski, sablasni komad Matee Bilosnić ipak nije tako lak zalogaj. Postoje naime umjetnički radovi od kojih kapitalistička mašinerija dobije instant refluks, jer su pregorki, preoštri, preneukusni, prerašpavi – okus koji im ostavlja u ustima, čak i nakon što ga ispljunu i odbace, je gadan. Matea Bilosnić zapravo spins the spinner – personu klauna ona ne reprezentira, ali ni ne prezentira, svjesno bira solo ne samo žanrovski nego i izvedbeno postaviti u liminalni prostor onoga o čemu se govori i onoga o čemu se pretvara da govori. Kad kažem govori mislim na sve ono što nam tjelesno, glasovno i tekstualno gura u lice, zaštićena svojim anti-licem, prpošnim i ciničnim gospodinom Klaunovićem, koji je ujedno i gospođa Klaunović.
„Roses are red, violets are blue, I'm depressed and so are you“ – kaže Klaunović/ka briljantno dekonstruirajući našu novonastalu osviještenost o važnosti mentalnog zdravlja. Naše nas bjelosvjetske političke elite prvo dovedu do ruba ludila, a onda nam udijele novac da o tome malo workshopamo. Nije li to sam vrhunac suvremenog gaslightanja kojem smo izloženi više nego ikad? Kada bih morala ponuditi sliku tog termina, bilo bi to kao da vam netko podmetne nogu, vi padnete, a on vam potom brižno pritrči u pomoć. Ono što nastaje u tom trenutku jest procjep u percepciji stvarnosti – onaj koji je pao više nije sasvim siguran je li mu ovaj drugi zaista podmetnuo nogu ili mu se to samo učinilo. Iz te sumnje naspram samoga sebe i vlastitih osjetila, procjep se još više proširi i nasilje sada može poprimiti nove slojeve.
„What is reality?“ – pita se Klaunović/ka, pa koristeći poznatu tehniku ublažavanja napadaja panike, redefinira materijalnu stvarnost. „Chair, table, mike, speaker, Macbook“ – ok, to su predmeti i ja ih sada dodirujem, znači, to je stvarnost. Ali kao da naš transhumanoidni/a Klaunović/ka ipak sluti da to možda uopće nije tako i da onaj realitet koji se čini najopipljiviji, najsigurniji, najstabilniji – možda uopće nije lišen gore navedene dinamike. Tom se dvojbom zalazi u dublje slojeve logosa, dovodeći u pitanje i samu de Saussureovu dihotomiju. Razmeđa je višeslojna u ovom komadu, a operira i na razini prostor / vrijeme. Čovjek ima iskustvo života prije jezika i to iskustvo može dozvati u sjećanje, u tijelo – jedini je problem što ga teško može opisati, čak i ako ga uspije osjetiti.
U tome ga uglavnom spriječava ono što Klaunović/ka naziva „walking & talking“. Čovjek stalno nekamo ide, stalno nešto blebeće, ispunjava (polu)svjesno nasljeđe društvenih normi, pa iako na linearnoj traci vremena nije usamljen, to nimalo ne umanjuje njegov besmisao. Sablasti besmisla nije lišena ni umjetnost, koja postaje tek lagana gimnastika naših emocionalnih i intelektualnih kapaciteta ili kako to Klaunović/ka sjajno poentira:„Let's relax with some contemporary dancing, shall we?“ I tako se mi fino opuštamo, dok u međuvremenu izniču nove teorije opuštanja, uz iritantne zvukove kakofonije, naše nove harmonije. Jukstapoziciju s gitarom možda se moglo i izbjeći, predoslovna kontrastiranja u pravilu se uzajamno poništavaju. Je li Klaunović/ka oživotvoreni transhumanoid u potrazi za istinom koju ne može doseći jer za nju nema instaliran odgovarajući program? Ili je Klaunović/ka ipak humanoid kojeg je netko toliko dobro isprogramirao da on više ne vjeruje u ništa? Izgubljeni u vremenu post-istine tragamo za svojom meta-istinom da bismo na kraju završili buljeći u chair, table, mike, speaker, Macbook bespomoćno se pokušavajući uhvatiti za nešto čvršće od toga.
Hannah Arendt još nam je davno ukazala na to da kada čovjeka sustavno lažu, to ne rezultira time da se laž naposlijetku prihvati kao istina, nego time da se destabilizira naše poimanje stvarnosti. „U ratu je istina prva žrtva“, piše Eshil. Ali što ako u ratu živimo već desetljećima, a da to nismo osvijestili? Što u tom slučaju upotrijebiti za uzemljenje? Čime mapirati koordinate razmeđa kojeg nastanjujemo? Što ako, kako kaže Klaunović/ka, „history is just a fable agreed upon“? Nismo li i mi onda upravo dio neke fable agreed upon? Ispod zavodljivog ha ha hi hi he he pulsiraju neugodna pitanja, baš kao što ispod naših svakodnevnih egzekucija životnih zadataka pulsiraju odbačene i potisnute emocije, glad za nečim, bez da možemo točno detektirati čime, naš topli besmisao, uvijek s onu stranu svega čemu se opiremo.
Najpotresniji dio Klowna napad je nevidljive sile, doslovno isti prizor koji sam prije dvije godine opisala u svom neobjavljenom dramskom tekstu Crvenmarica, da bih ga poput transplantiranog organa odjednom ugledala u Klownu, otplesanog točno onako kako sam ga i sama bila zamislila. Volim te spojnice koje nam ukazuju na to koliko smo povezani, čak i onda kada se čini da tome nije tako. Kontrapunkt sablasnog smijeha svojevrsni je uvod u ludilo, koje bi se moglo učiniti kao sljedeći logičan korak u strukturalnom smislu, no Matea Bilosnić odlučuje se za drukčiji kraj, za reifikaciju lica – vapaj koji više nije skriven i bezvučan ispod slojeva fabriciranih slika, (re)prezentacija vlastitih života, rečenica koje izgovaraju nas, a ne mi njih.
Zavodljivo potresan, drzak i manipulativan, bespomoćan i ranjiv, pobunjeni algoritam, Klown je zrcalo nas samih – onoliko duboko koliko smo u stanju pojmiti sebe toliko duboko ćemo biti u stanju pojmiti odraz koji nam pokazuje. Posljednji put kad me neki komad tako protresao bilo je to nakon desetosatnog Še ni naslova Tomija Janežiča, obuzela me neka čudna mješavina jeze i nelagode, koja me nije napustila nekoliko dana, a promišljanjima o tom komadu vraćala sam se naredne dvije godine. Slično tome, i o Klownu pišem s odmakom od gotovo pet mjeseci. Pisati o nečem tako efemernom i subjektivnom kao što su osjećaji u kritici je neprihvatljivo. Pa ipak, dojma sam da ako se išta danas više može subvertirati, pa tako i kritika – puki simulakrum objektivnosti, onda je to upravo ovako. A vi, kako to Klaunović/ka fino sublimira, ionako možete press any key – to je, nažalost, jedini stvarni domet trenutne (ne)moći čovječanstva.
© Katja Grcić, PLESNA SCENA.hr, 29 travnja 2022.
(Osvrt na izvedbu 1. prosinca 2021. u Zagrebačkom plesnom centru)
Klown
koreografija i izvedba Matea Bilosnić
premijera 25. kolovoza 2020.
glazba, tekst i kostim Meteo, dramaturgija Hrvoje Korbar, dizajn svijetla Saša Fistrić, scenografija i vizualni identitet Naonar, asistentica Patricia Gospić
produkcija Zadarski plesni ansambl, Meteo & Monoplay 2020
