Polazište ovog filmskog ostvarenja čini site-specific plesna predstava Meteo odigrana na šumovitoj padini zagrebačkog Cmroka sada već prilično daleke 2012. godine (više pročitajte ovdje), i premda je izvorni poticaj bio usmjeren ka stvaranju filmske dokumentacije predstave, rezultat je ipak posve samosvojni plesni film. Prethodnica mu je bio video rad Sivo, u trajanju od tri i pol minute predstavljen na skupnoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr (MSU, Zagreb) 2013. godine. Nakon podužeg vremenskog odmaka, kada se ove godine prionulo montaži snimljenih materijala, autorica je zaključila da se iz snimki može dobiti nešto drukčije od dokumentiranja. Konceptualno povezan s idejom predstave, film zadržava poetički element smještaja izvedbe u izvanscenske okolnosti, odabir realnog okruženja i strukturalno upijanje izvanjskih specifičnih karakteristika mjesta, poput nepredvidljivih meteoroloških uvjeta, što čini svojevrsni autorski znak rada Irme Omerzo.
Dobivena cjelina ne predstavlja tek prijevod jedne izvedbene forme u drugu, nego u duhu filmskog jezika na način autonomno oblikovanog komentara progovara o samoodržanju. Ishodište je krajolik, prirodni okoliš nepripitomljene divljine, indiferentne postojanosti mijena regeneracije i zamiranja, opstanaka uvjetovanog kruženjem vodenih puteva kiše i magle. Prema konceptu tzv. weather-worlda antropologa Tima Ingolda, sklonog povezivanju fenomenološke perspektive sa stajalištima ekološke psihologije (James Gibson), u iskustvenoj kohabitaciji na otvorenom prostoru bića se ne odnose kao zatvorene, objektivne forme već zajednički, posredstvom uronjenosti u cjelinu kretanja medija – kiše, vjetra, sunca i zemlje. Potpuno u duhu te poetike oblikovala je temu krajolika davne 1911. godine Nasta Rojc u slici Putnik. Čovjek ondje nije veći od pribadače, ali linijom sudbinskog puta kojim kroči zacrtava prkosnu brazdu cijele kompozicije. Međutim, nastanjivanje svijeta slika atmosferskim utjecajima ipak je znatno starije, na što nas podsjeća renesansni izum sfumato tehnike i možda zavodljivo navodi na ishitrenu pomisao da bi se Mona Lisu Leonarda da Vincija, uza sva postojeća eksploatiranja i inflaciju vrijednosti moglo kao neku vrstu pra-anticipacije dovesti u vezu sa teorijskim zapažanjima estetike okoliša.
No u kontekstu ovog filma značajno je da se sukladno namjeri autorice doživljaj ne zasniva na prvenstvu vizualne prezentacije. Tonski registar vizualne interpretacije upravo određuje uznemirujuća početna zvučna slika. Zvuk snažnog obaranja vode s neba, proloma oblaka motivira tonsku ujednačenost ohlađene palete. Narativna komponenta specifično karakteristična za izgradnju ritma i vizualnosti filmskog medija, ovdje je utišana i usporena u svrhu kontemplacije, ostvarene nizanjem poetskih slika u dugim kadrovima i u specifičnom ritmu koji se ogleda u poigravanjima s mikropercepcijama otvorenog ozračja. Pored izvedbe nastanjivanja krajolika kroz film pratimo mijene plavičasto sive koprene svjetla zamućenog strujanjima zraka.
Autorski naglašeni kadrovi nježno su posvećeni studiranju materijalnosti, razigravanju grafičke ritmike i teksturalne gustoće prizora u kojoj su oblici zaogrnuti omaglicom orošenog zraka i djelomično nevidljivi pod nanosima magle. Vizualna percepcija kreće se između proziranja i maglovitih nejasnosti, osjet vlage prožima nebo i zemlju, prizorima se šire mirisi kiše, šume, zemlje, trave, rijeke. Kroz zvučnu percepciju uneseni su intenziteti prodornosti i premrežavanja, sinkroniziranja pokreta plesačica s trajanjem pulsirajućih ritmova prirode. Osjet hladnoće izmjenjuje se s nelagodom krutog i gustog impregniranog materijala kabanice, osjećaj zaštite s mrakom pogleda zakrivenog pod kapuljačom.
Vizualnost filma Irme Omerzo u službi je naglašavanja koegzistencijalne stopljenosti ljudi i okoliša. Zvučni ritam kiše, grafički ritam linija ogoljelih, slomljenih i nakrivljenih grana stabala, kontrasti bijele kore vitkih breza na podlozi crnogorične šume, plesačice (Zrinka Šimičić Mihanović i Zrinka Užbinec) vretenastih tijela rastrzanih brujanjem zraka koji kao da povremeno struji kroz njih. Sve je u izricanju jednostavne predanosti ritmovima prirode. Međutim radi se o diferencijaciji voljnog udjela, o ljudskom momentumu promjene. U tom je smislu važno kontrastiranje prizora divljeg krajolika i krajolika proizvedenog ljudskim djelovanjem (townscape) kao i diferenciranje suprotnosti između afirmiranih tijela koja se izražavaju, dišu i žive u mikropokretima prstiju, suživota organizama zaokupljenih komuniciranjem svakim pojedinim dijelom tijela i osamljenog, zakukuljenog tijela koreografiranog u duhu slamnate materije pokretane snagom vjetra. Od početaka civilizacija drevni su gadovi bili mjesta kulta s ceremonijalnom funkcijom središta kozmičke moći, renesansni grad predstavlja utopiju, barokni teatar, a aspiracije prema načelima centralizma i monumentalizma opstaju od klasičnog razdoblja preko baroka do nacističkih i fašističkih država. U ovom aranžmanu maglovite mizanscene, prizor tratine savskog nasipa s pogledom na nebodere našeg glavnog grada čini neku familijarnu distopiju, prizivajući pomalo u svijest i Rasolovu fotografsku seriju Distopija (2016.).
Ako se u nečemu ogleda autonomija prirode, to je prije svega njena indiferentnost, gola moć trajanja u neprekidnom održavanju pulsiranja vitaliteta i izdušivanja, napredovanja i nagrizanja, kretanja života, svjetla, zvuka i vremenskih mijena. Samoobnavljajuća sila prirode bog je kojeg ne moramo izmišljati, ona će postojeće oblike živote iznova preoblikovati u skladu sa svojim mijenama. U autorski osvrt utkane su mitska i egzistencijalna dimenzija ljudskog odnosa prema uvažavanju ritmova prirode. Slijediti ritam prirode znači kretati se kroz stanja nelagode i straha u koja nas film uvodi, no autorica nas zauzvrat daruje kombinacijom nježnosti i humora. U svakom slučaju imamo mogućnosti. Možemo biti umireni anđeli plesači ili anđeli svirači, koji kroz prste provlače vibracije edenske melodije jedinstvenog pulsiranja, pomireni s kruženjem života i uživljeni u intuitivnu anticipaciju svih faza vitaliteta i smrti. Isto tako možemo stražariti u strahu nad svojim prizemljenim Jeruzalemima, kao što možemo biti strašila za ptice na vjetrometinama isplaniranog okoliša.
No pored brojnih tumačenja koje će svaki gledatelj konstruirati kao svoje viđenje značenja, ovo je ponajprije film o pokretu i kretanju, o neprekidnosti tijekova koji nas izgrađuju i razgrađuju i o uronjenosti čovjeka u neizbježnost plesa s onim, što u nedostatku kreativnijeg rješenja, možemo zvati vanjskim okolnostima. I sve to Irmi Omerzo je stalo u manje od deset minuta filma.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 12. svibnja 2022.
Meteo
koreografija i režija Irma Omerzo
plesačice Zrinka Šimičić Mihanović, Zrinka Užbinec
kamera Jasenko Rasol, montaža Miro Manojlović, oblikovanje zvuka Tihomir Vrbanec, glazba Miro Manojlović, Tihomir Vrbanec, kolor korekcija Branko Linta, postprodukcija slike Color Boureau, produkcija Marmot, 2022.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE