Nismo svjesni što naše tijelo može učiniti

Intervju: Matan David, plesač, koreograf i asistent Ohada Naharina (1)

  • Matan David, foto: Guy Nahum Levi

    „… in presenting our beginnings we can dream that in ten years from now we shall be able to look back and say: it was worth it.” (Bethsabée de Rothschild)

    Citat osnivačice Batsheva Dance Company pronašla sam na službenoj stranici kompanije.
    Zanimljiva je privilegija iz današnjice promotriti tu rečenicu i samo potvrdno uzdahnuti, iako razmišljajući o sveukupnom stvaralaštvu Batsheve možemo reći kako ta rečenica ni približno ne označava opseg i značaj njihovog umjetničkog stvaralaštva. Batsheva je osnovana 1964. godine te su njeni početci usko vezani uz djelovanje i stvaralaštvo Marthe Graham, plesačice i koreografkinje koja je započela eru američkog modernog plesa, ali današnju Bathsevu ponajviše vežemo uz ime Ohada Naharina. Karizmatičnog plesača i koreografa koji je bio umjetnički ravnatelj kompanije od 1990. do 2018., i koji je svoj plesni Naharin virus proširio diljem svijeta te utkao svoja djela kao neizostavan dio repertoara vodećih plesnih kompanija i opernih kuća, a svojim plesnim Gaga jezikom zarazio doslovno cijeli svijet, a ne samo profesionalne plesače.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 11. studenoga 2021., upisalo se u Naharinovu svjetsku plesnu kazališnu mapu izvedbom njegovog plesnog kolaža Decadancea. Po riječima Matana Davida, „okusili smo“ stvaralaštvo Ohada Naharina i Gage, a mogu samo nadodati da smo kušanjem stvorili žudnju za još.

    Tko je Matan David? Službeno, on je Ohadov plesač, dugogodišnji suradnik, asistent, bivši direktor Batsheva Young Ensemble, Gaga senior teacher i glavni balet-majstor Batsheve (eng. rehearsal director). Došao je u Zagreb nakon dva prethodna Ohadova asistenta (Iana Robinsona i Ereza Zohara) postaviti Decadance na noge i pripremiti ga ne samo za premijeru nego i za dolazak Ohada Naharina te je uzbuđenje bilo neusporedivo veće jer iznad svega, važnije i od premijere, bilo je hoće li zahtjevni i brutalno iskreni Ohad Naharin biti zadovoljan našim radom. Na veliko zadovoljstvo svih uključenih, dobili smo zeleno svjetlo i krenula je lavina sreće i plesnog zanosa.

    No Matan je za plesače, i za sve nas koji smo radili na tom projektu, čovjek koji je stupio u baletnu dvoranu tri tjedna prije zagrebačke premijere, zabljesnuo nas upečatljivim plavim očima, ogromnim osmjehom, nevjerojatno pozitivnom energijom, dobrotom, urnebesnim humorom, a fascinirao profesionalnošću i predanošću koreografskom svijetu Naharina čije stvaralaštvo prenosi kristalnom preciznošću i poput skalpela gravira Gagu u baletna tijela neokrznuta Ohadovim svijetom. U Matanu Davidu je utjelovljeno pokretačko sveto trojstvo Ohada Naharina: strast, imaginacija i vještina.

    Intervjuirala sam Matana u dva navrata, netom nakon premijere te pet mjeseci nakon premijere, što je ispalo zanimljivo jer, iako mu se život nije dijametralno promijenio, dogodile su se neke životne odluke o kojima je sada mogao pričati s odmakom.

    Matan David u radu na predstavi Decadence u HNK u ZagrebuKako je sve počelo?

    Plesao sam folklor, a zatim sam s petnaest godina upisao plesnu akademiju. Na preporuku profesora otišao sam na Juilliard Summer program, tamo su me zamijetili i preporučili su da nastavim plesno školovanje na Juilliardu (jedna od najpoznatijih svjetskih umjetničkih akademija, u New Yorku, op.a.), pa je odlazak na Juilliard postao moj san. No s osamnaest godina primljen sam i u Batsheva Young Ensemble. Učitelji iz moje škole sugerirali su mi da bih trebao otići na Julliard, da mi treba jača baletna tehnika, da moram napredovati, te da baletnu tehniku neću dobiti u Batshevi. Batsheva prije dvadeset godina nije imala renome koji ima danas u Izreaelu (i svijetu, op.a.). Nije bila na lošem glasu naravno, no moja škola je bila vrlo baletno orijentirana te nisu imali suradnju s njima. I u tom moru premišljanja, presudilo je to što moji roditelji nisu mogli financirati odlazak na Juilliard. Tada sam donio odluku koja je obilježila cijeli moj život i smatram da je to najbolja odluka koju sam ikad donio. Sa osamnaest godina odlučio sam se za Batshevu, prvo sam plesao u Young Ensemble dvije godine, a zatim prešao u glavnu kompaniju u kojoj sam ostao sljedećih deset godina. Nisam nikad požalio svoju odluku jer sam godinama kasnije svjedočio kako su mnogi plesači s Juilliarda dolazili na audiciju u Batshevu, a ja sam samo pomislio…pa, ja sam već ovdje. (smijeh)

    Koja je razlika između Batsheva Young Ensemble i Batsheva Dance Company?

    Sada je razlika manja, jer Young Ensemble radi i recentna djela Naharina. U moje doba uglavnom smo izvodili predstave po školama, u jutarnjim terminima, naravno radeći za Ohada, ali rekao bih, u težim uvjetima. Umjetnička razina i dalje je bila visoka, to nije značilo da će se djeci u školama prezentirati manje važan ili manje kvalitetan rad, naprosto je osjećaj bio drukčiji. U Young Ensemble izvodili smo starije Ohadove radove, a glavna kompanija, uz repertoar sezone, izvodi i njegova nova djela.

    Zašto je osnovan Young Ensemble?

    Jedan od razloga je što je to bio dodatni izvor zarade za kompaniju, imali smo jako puno izvedbi i nastupali smo u mnogim školama. Također, to je bio način da se mladi plesači uvedu u svijet Gage (plesni jezik koji je osmislio Ohad Naharin i koji je temelj njegovog plesnog izričaja, op.a.) i u Naharinov repertoar, jer plesači moraju proći proces prije nego što uđu u glavnu kompaniju. To je poput učenja jezika, moraš krenuti od prvog slova abecede i prvog razreda.

    Kako je bilo kada si ušao u Kompaniju?

    Za mene je to bilo čudesno iskustvo. Prve godine u Kompaniji su za mene bile moje najljepše godine općenito, moram priznati. Toliko novih spoznaja, otkrića, i ta jedna nevjerojatna energija koja je tada bila prisutna. Tada je stvarno bio osjećaj da smo u plesnom laboratoriju. Npr. danas je Gaga prepoznata kao plesni jezik, formirana, ima stil i određene karakteristike, ali tada… tada nisi nikoga mogao kopirati, nisi znao kako bi to trebalo izgledati. Jednostavno si istraživao, radio… Bilo je posebno jer sam mogao osjetiti da sam dio stvaranja plesne povijesti.
    Matan David u radu na predstavi Decadence u HNK u Zagrebu
    Već tada si bio svjestan da stvarate nešto posebno?

    Trebalo je određeno vrijeme za tu spoznaju. Trebalo je proći neko vrijeme jer nas je i Ohad trebao uvjeriti u to što radimo, jer u početku uvijek postoji neka sumnja. Također, kao što i sama znaš nakon iskustva dva mjeseca Gaga klasa, možeš li zamisliti što znači raditi Gaga klas svaki dan npr. pet godina? Kada shvatiš da nema predaha? Jer npr. u baletu možeš malo varati, ne moraš biti kontinuirano prisutan u trenutku, stojiš pokraj baletnog štapa, pratiš i radiš klas, možeš raditi vrlo predano, ali uvijek postoji mogućnost da si malo odsutan duhom ili da malo zaštediš svoje tijelo. U Gagi moraš biti prisutan u svakom trenutku. To je stvarno teško, to je poput nevjerojatno teškog kontinuiranog treninga u kojem moraš biti prisutan sto posto. A nakon nekog vremena ne možeš biti prisutan sto posto cijelo vrijeme. A Ohad naprosto traži da si kontinuirano prisutan i predan sto posto.

    Koliko je bio težak prijelaz iz baletne škole u Ohadov plesni svijet?

    Bilo je definitivno drukčije, ali srećom nisam proveo puno vremena u baletnoj školi i imao sam prethodno iskustvo plesanja folklora, iskustvo plesanja i nastupanja prije nego što sam se pridružio Kompaniji. Ali da sam počeo balet s četiri godine kladim se da bih imao sasvim drukčije iskustvo. (smijeh)

    Koje promjene donosi svakodnevni Gaga klas?

    Kada radiš svaki dan Gaga klas toliko dugi period promjene su neizbježne. Sjećam se kako su mi se sve moje plesne navike promijenile, moje tijelo se promijenilo, struktura mojih kostiju, duljina mojih mišića, stvari koje nisam mogao prije napraviti. Npr. u baletu cijelo vrijeme uvježbavaš tijelo da nešto drži, stegne, stisne. Gaga uključuje rad na ogromnom broju raznovrsnih mišića, izrađuješ ili imaš prilike raditi na toliko detalja u/na svom tijelu, otkrivaš toliko detalja u svom tijelu. Gaga izaziva i provocira tvoj um, moj doživljaj Gage je da je to trening i za tijelo i za dušu. Jer iako je balet težak, moj dojam je da se u baletu možeš malo i odmoriti, dok te Gaga apsolutno angažira i usrče. Ne znam koliko nekoga obuzme baletni klas kognitivno, osim da se vjerojatno kontinuirano preispituje i (pr)osuđuje „da nešto što radi ne valja, ili ne izgleda dovoljno dobro”.

    Osuđuješ li se ikada u Gagi ili dok izvodiš Ohadov repertoar?

    Nažalost da.
    Matan David u radu na predstavi Decadence u HNK u Zagrebu
    Nije li to kontradiktorno? Jer Gaga kao plesni jezik ima nešto neodoljivo demokratsko u sebi jer uključuje i plesače i svakog čovjeka koji želi isprobati Gagu. Nije li jedna od ideja Gage da je namijenjena svima te samim time oslobođena predrasuda i (pr)osuđivanja?

    Hmmm…. Zanimljivo pitanje. Dat ću jedan primjer. Kada smo imali online satove Gage, jedan od plesača rekao je kako u Gagi nije važno kako plesač izgleda, nego je važno što osjeća. Nakon toga imali smo raspravu s Ohadom koji je tu opasku istaknuo kao neistinitu, odnosno, rekao je da je u Gagi iznimno bitno kako izgledaš te da trebaš obratiti pažnju kako izgleda to što radiš, da nije dovoljno samo kako se osjećaš. I naravno da je to u jednu ruku kontradiktorno, jer nije najvažniji ishod nego proces rada, ali istovremeno je bitan i ishod i rezultat.

    U jednu ruku to razmišljanje ima smisla jer osjećati se dobro nije samo po sebi dovoljno, nego je izazov osjećati se dobro u svemu što trebaš napraviti/izvesti? Znači li to da osjećati se dobro nikad ne izazove plesača da izađe iz svoje zone ugode?

    Da, ali nije samo to. Na primjer, možeš imati osjećaj da radiš stretches, ali ja izvana vidim da to što radiš nije to, odnosno nije dovoljno. I za plesača to može biti prava muka, jer mu govoriš da nešto ne čini dovoljno ili dobro, a on upravo misli suprotno, tj. pobuni se jer kako ćeš ti njemu/ njoj reći da to što osjeća – nije to. Ponekad se samo radi o nečijem egu, ponekad stvari za koje mislimo da radimo zapravo uopće ne radimo, ili možda i radimo to što trebamo napraviti, ali raspon mogućnosti koje bi mogli napraviti je puno veći. Možda si brz, ali možeš biti brži. Možda si izveo nešto snažno, ali može biti još snažnije.

    Uglavnom se radi o dosegu i mogućnostima koje uvijek mogu biti više/veće. Nedavno sam rekao plesačima kako upravo kontradikcije u Gagi mogu biti korisne jer ne postoji samo jedan način kako se dolazi do nečega, a istovremeno Gaga je nešto vrlo specifično i ne može se sve okarakterizirati, ili bolje rečeno, ne može svako kretanje/pokret proći pod Gagu.

    Smatraš li da postoji individualnost unutar Gage? Jesi li oblikovan Gagom i/ili Ohadovim stvaralaštvom ili osjećaš sebe i svoju osobnost unutar toga?

    To je dobro pitanje, i ne znam je li to dobro ili loše što ću reći, s obzirom na to da toliko dugo radim i da radim to što radim, ali način na koji promatram i vidim umjetnost obilježen je Ohadovim umjetničkim viđenjem i doživljajem. Možda sam ponajviše u vođenju Gaga klasova pronašao svoj prostor, tj. u tom području prepoznajem svoj način i svoj način podučavanja. Unutar repertoara precizno znam što Ohad želi vidjeti i dobiti od plesača i od koreografija, ali npr. Gaga klas ima više mogućnosti interpretacija.
    Za Ohada, razumijevanje dolazi iz tijela, iz tijela da bi razumjeli um. I potičem plesače da na klasu manje razmišljaju, neka naprave pogreške, ali neka istraže i dođu do spoznaja kroz pokret. Jer kad počneš objašnjavati nešto ljudima, to onda najčešće postane vježba za um. A takvu vježbu možeš isprobati i ležeći na podu bez gibanja. Mogu pričati o Gagi i ti ćeš zamišljati Gagu, zamišljat ćeš kako to funkcionira, bez da je radiš. Ali za Ohada je to prvenstveno tjelesni trening. Za mene, to je kombinacija svega jer ovisi koji ljudi su ispred i oko tebe te koga podučavaš. Kada podučavam, imam osjećaj da stvaram, da tu pronalazim svoju kreativnost, da sam tu u svom najkreativnijem elementu. Nikada se ne pripremam za sat, to je moja trenutna kreacija.

    Je li Gaga plesni jezik ili plesna tehnika?

    Mi nikada ne govorimo o Gagi u tom kontekstu, ne definiramo Gaga jezik i Gaga tehnika. Rekao bih možda da za Gaga ljude (ne-plesače) odgovara više koncept Gage kao jezika, a kad se radi s plesačima možemo djelomično govoriti u kontekstu plesne tehnike. Za Gaga ljude (eng. Gaga people) lijepi ishod/rezultat nije bitan, dok se kod plesača očekuje da pokažu svoje vještine, svoju plesačku umješnost, kvalitetu, tako da možda postoji neznatna razlika u završnom ishodu, ali proces rada je sličan.

    Kako izgleda klas s Gaga ljudima (ne-plesačima)? Što ti se toliko sviđa dok podučavaš takav klas i koji su njegovi izazovi?

    Izazov za mene kao učitelja je kada govoriš i objašnjavaš ljudima koji nemaju iste alate koje ti imaš. Nemaju podlogu plesnog (sa)znanja, svjesnost o tijelu, ili načine kako se krećeš kao što ti imaš. Svatko dolazi iz nekog drugog područja (djelovanja), na klasu može biti osamdesetogodišnja gospođa i šesnaestogodišnji mladić, a ti kao učitelj moraš pronaći neki zajednički prostor, nešto gdje sve može funkcionirati.

    Kako kažeš osamdesetogodišnjoj ženi „napravi jače istezanje” ili „više koristi prostor dok se krećeš“?

    Naprosto to kažeš, ne anticipiraš ishod, nego promatraš kako tko primi i koristi informaciju koju si joj dao. Ponekad pojedinačno nekog uputim ili usmjeravam. I naravno, podsjećam ljude da svatko za sebe radi na onoj razini/snazi na kojoj mogu raditi, jer naravno da osamdesetogodišnja žena ne može raditi stvari koje može izvesti netko tko ima šesnaest godina. Ali radi se o pronalaženju vlastitih pokretačkih motora i uglavnom se radi na tome da se uklone, prebrode, raskinu obrasci/sheme/navike. Dovoljno je da napravi jedan pokret koji do tada nije nikada napravila u životu. Samo jedan takav pokret je neprocjenjiv.

    Kao svojevrsni svjedok, ali i sudionik u stvaranju Gage, možeš li reći nešto o konceptima (izvorima kretanja) koje imate, npr. moons, pika, snake of the spine, quakes… I koliko dugo vam je bilo potrebno da ih stvorite?

    Ohad je jednom pokušao angažirati nekoga tko bi popisao sve koncepte u Gagi, ali to je naprosto bilo nemoguće. (smijeh) Ima ih puno, a i stalno se stvaraju novi. U osnovi, svi ti koncepti nastali su prilikom Ohadovih istraživanja, tj. kada smo tražili i pronalazili načine kako bi objasnili ili pričali o tome na čemu smo radili, što smo proučavali i istraživali. Nakon što smo nešto stvarno dugo istraživali ili proučavali, Ohad bi rekao da taj koncept nazovemo npr. moons. Nakon toga, svaki put kada bi rekao da kreiramo pokret sa moons svi smo znali o čemu priča i na što misli jer smo to podrobno istražili. Umjesto da troši puno riječi u nepreglednim opisima što želi da osjetimo, sada je imao riječ kojom je sve sumirao i koja je svima bila razumljiva. Npr. mjesecima smo istraživali koncept pika prije nego što smo ga nazvali pika. To su koncepti, alati, ključevi koji pomažu otključavati i otvarati.

    Jednom si rekao da za tebe Gaga spaja i/li uranja u fizičko, emocionalno i spiritualno. Osjećaš li to dok sam radiš Gagu?

    Gagu radim toliko dugo da imam osjećaj da sam s njom proživio mnogo života i mnogo puta se s njom reinkarnirao (smijeh). Prvo sam bio netko tko je istražuje, pa izvodi, a poslije i netko tko je podučava. I da, iako Ohad ne ističe spiritualnu stranu Gage, ako imaš i takvo iskustvo Gage to se može shvatiti kao dodatni bonus za tebe.

    Sigurno je tvoje iskustvo Gage drukčije od drugih ljudi. Za mnoge plesače klasičnog baleta, nakon cjeloživotnog plesnog puta obloženog ogledalima, najednom stavljaš fokus na sebe, u sebe i cijeli svijet ti se izokrene, klas postaje osobno otkrivanje i u tom iskustvu postoji nešto iscjeljujuće, ali i nešto poetično. Za mene je posebno zanimljiva bila slikovitost određenih uputa, vizuali kojima se služiš u Gaga klasu.

    Da, oni i čine razliku (smijeh) Kao učitelj, puno toga što kažeš uđe u jedno uho i izađe kroz drugo, a ja stvarno pokušavam da svaka izgovorena riječ ima neko značenje, da nije izgovorena uzalud ili suvišno. Vjerujem da sve vizualno, sve što slikovito objašnjavam (eng. imagery and images), kada odabereš pravu sliku u pravom trenutku stvari djeluju. Na neke plesače odmah, a za neke druge naprosto moraš naći način kako im dočarati na neki drukčiji način to što tražiš. Iskreno, svaki put kad podučavam, podučavam iste stvari samo na drukčiji način.

    Kada se radi Gaga, čini mi se kako upravo spoj tih koncepata o kojima smo ranije razgovarali i slikovitih opisa, omogućuju da zaboraviš na svoje tijelo te da te sve to zajedno odvede u pokret koji je brži, veći, snažniji…?

    Da, mislim da je to izvrsna stvar, jer trenutak u kojem zaboravimo na svoje tijelo je strahovito bitan trenutak. Često imamo dojam kao da poznajemo što naše tijelo može učiniti, a što ne može, ali zapravo uopće ne poznajemo svoje tijelo. Nismo uopće svjesni što naše tijelo može učiniti. I taj vizual, ta maštovitost i slikovitost koja pomaže da na trenutak zaboravite što vaše tijelo može ili ne može učiniti – to je trenutak u kojem dozvoljavate da vaše tijelo slijedi vašu imaginaciju. Tada tijelo prati tu imaginaciju bez restrikcija, zabrana i obrana. Povezuje vas s vašom fantazijom, maštom, i to vas otvara, a kako vas otvara, otvara paralelno i vaše tijelo. Ponekad će vam ljudi doći i reći „bio mi je super klas, osjetio sam super duboki snažan plié, mišiće…”, ali puno češće će vam reći „Kad si nam dao onu slikovitu uputu, kada sam vizualizirao…stvarno se dogodio magični trenutak u mom tijelu (wow moment)”. Ljudi su jako povezani s maštom, imaginacijom i slikama, a to posebno pomaže ljudima koji nemaju plesnu podlogu tj. poduku. Nije važno imaš li osamdeset ili šesnaest godina jer svi mogu zamišljati i maštati. Možda ne mogu jednako podignuti nogu, ali oboje mogu zamisliti i vizualizirati podizanje noge. Iako Ohad nije veliki ljubitelj tih vizualnih, slikovitih pojašnjenja, odnosno, ako se izgovaraju, traži da su izrazito precizni, smatram da u mom radu jako pomažu. Jer stvarno otvaraju u svakom smislu, a sve ono što pomaže meni, pokušavam i primjenjujem u radu s drugima jer to je ono što me potiče i nadahnjuje.

    Ogledala se ne koriste u Gagi. Da se plesači ne bi (pr)osuđivali?

    Da. Čemu potreba gledati se u ogledalo? Čemu to služi zapravo? Čemu doprinosi?

    Jer raspršuje tvoj fokus s tvog tijela i tvog uma?

    Apsolutno.

    © Iva Višak, PLESNA SCENA.hr, 6. svibnja 2022.

kritike i eseji