Osobine i alati koji mogu učiniti čuda

Intervju: Matan David, plesač, koreograf i asistent Ohada Naharina (2)

  • Matan David, foto: Asaf Einy

    Matan David je Ohadov plesač, dugogodišnji suradnik, asistent, bivši direktor Batsheva Young Ensemble, Gaga senior teacher i glavni balet-majstor Batsheve (eng. rehearsal director). Došao je u Zagreb nakon dva prethodna Ohadova asistenta (Iana Robinsona i Ereza Zohara) postaviti Decadance na noge i pripremiti ga ne samo za premijeru nego i za dolazak Ohada Naharina. Intervjuirala sam Matana u dva navrata, netom nakon premijere te pet mjeseci nakon premijere, što je ispalo zanimljivo jer, iako mu se život nije dijametralno promijenio, dogodile su se neke životne odluke o kojima je sada mogao pričati s odmakom.

    Jedna od stvari koja je prisutna na svakom klasu, uz pokrivena ogledala, uputa je da se plesač nikad ne prestane kretati, kao da si u stanju kontinuiranog plutanja. Zašto je to tako bitno?

    Prvenstveno, mislim da je to naprosto stil, način kako se Gaga izvodi: da se sat i petnaest minuta, koliko traje klas, kontinuirano krećeš i gibaš. U svim ostalim plesnim tehnikama kada učitelj nešto objašnjava ti miruješ i odmaraš se. Jedna od ideja Gage je da se tvoje tijelo želi kretati bez prekida. Kao neki princip koji mogu usporediti s baletnim principom en dehors, odnosno otvorenost svih pozicija i koraka. U Gagi je to kontinuirano gibanje, čak i kada se ne krećeš ti se i dalje gibaš. Mislim da to ima veze s Ohadovim istraživanjem i propitivanjem kako gravitacija utječe na nas i naše kretanje te da, iako slušamo gravitaciju, iako smo joj podložni, ne želimo biti oblikovani njome. Trenutak u kojem smo oblikovani gravitacijom je trenutak u kojem se odmaramo, mirujemo. A ne želimo se nikada odmarati. Kao da cijelo vrijeme želimo biti aktivni…u pokretu, istezanju, otpuštanju, osluškivanju… To je esencija Gage.

    Postoji li nešto što bi htio nadodati vezano uz Gagu, što smatraš da je važno istaknuti, a nikad te nitko nije pitao jer svi postavljamo slična pitanja?

    Svi uvijek imaju izvrsnu reakciju na Gaga klas i svima je to jedno posebno plesno iskustvo i putovanje, ali jedno je pitanje uvijek prisutno, u svim kompanijama u kojima sam radio: „Ok, kada odeš, kako možemo i dalje razmišljati i raditi na konceptima na kojima smo radili, a da se ne prepustimo ponovo starim navikama?”. I zapravo sam još uvijek u potrazi za kvalitetnim odgovorom na to pitanje. Moja jedina želja je da je Gaga još više zastupljena, da što veći broj plesača ima to iskustvo, da je više uključena u svakodnevnu plesnu rutinu kako ne bi postala rutina. Jer imam osjećaj da bi ljudi mogli otkriti toliko toga kad bi je koristili, a obično imaju samo kratkotrajno iskustvo tako da je samo okuse. Radeći Gagu jednostavno možete osjetiti i napraviti više.

    Više u svakom pogledu. Kad smo započeli projekt Decadancea, Gaga je tako naglo otvorila plesače, kao da je pronašla neka skrovita područja uskladištene energije, tako da si poželio doslovno plesati cijeli dan čim čuješ neki ritam, a ne samo zato jer ti je to u opisu tvog posla.

    Upravo tako, to je jedna od stvari koju najviše volim. Kada u kompanije u koje dolazim svi pričaju da nikad nisu vidjeli plesače tako sretne. I taj feedback je predivan i zarazan istovremeno.

    Možeš li ti iskusiti uzbuđenje, strast ili Wow trenutke u svom tijelu dok vodiš Gagu, čak i nakon toliko vremena? Je li to moguće?

    Ima dana kada sam umoran i nisam baš raspoložen za podučavanje, ali onda se dogodi predivan klas, i napuštam dvoranu, a osjećam kako mi cijelo tijelo vibrira od uzbuđenja. Tako da, posao je posao, ali istovremeno smo sretni što možemo iskusiti tako nevjerojatne trenutke. I da, još uvijek iskusim Wow trenutke. Oni su kratki, sporadični, ali dogode se.

    Pa… Matan, trenutno ti jako zavidim na tome. (smijeh) L’chaim!
    Matan David u radu na predstavi Decadence u HNK u Zagrebu
    Kada treba odabrati plesače za određeni projekt, izabrati ljude na audiciji, što presudi? Što je to što zapaziš, uočiš, što te zaintrigira?

    Uživam kad mi plesači ponude svoju interpretaciju, svoje viđenje nečega, nešto što još nisam vidio do tada, kada me iznenade. A da je sve to i dalje unutar onoga što Gaga može prihvatiti. Jer plesači mi mogu pokazati drukčiju interpretaciju, verziju nečega koja može biti i loša, pa se sve uglavnom svodi kako plesači pokažu svoju interpretaciju te što učine s materijalom koji su dobili. I naravno, vidjeti strast i predanost u njima. Također treba nekada prepoznati da neki ljudi brzo shvate i pokupe informaciju i stil, a nekima treba dulji period da dođu do nečega. Kombinacija svega navedenog, i pokušaj da se osjeti prepozna nečija osobnost i specifičnost.

    Prepoznaš li ponekad da bi se određeni plesač/ica mogli razviti, tj. da imaju potencijal?

    Apsolutno. To uistinu prepoznajem, to mi je vrlo vidljivo i jasno. A ponekad se dogode trenuci kad te netko iznenadi. Npr. imaš izvođača do kojeg ne dopireš, ne znaš što bi s njim, a onda se dogodi nešto izuzetno.

    Čaroban trenutak?

    Upravo to, čaroban trenutak. Zbog toga želim svakoj osobi pokloniti povjerenje i vrijeme, ali želim da to vrijeme uzmu predano i ozbiljno. Jer, iako je bitno da uživaš u tome što radiš, važno je da tome pristupiš tako da uložiš maksimum od sebe. Poput Takuye (Takuya Sumitomo, član Baleta HNK-a, op.a.). On stvara ponekad sraz između sebe i ostalih plesača samo zbog tog pristupa radu, jer na taj način iznova i iznova pronalazi, stvara, kreira i otkriva. To je naravno teško, jer nitko nas nije tome naučio kad smo bili u školi, nitko nije tražio da istražujemo na takav način, pa tako to nekad ovisi i nečijoj osobnosti. Ponekad naprosto ne znaš kako istraživati, koji su alati i načini za istraživanje i izvlačenje maksimuma iz sebe. Plesači poput Takuye koji se ne boje pasti, pogriješiti, ispasti smiješni…. To su sve osobine i alati koji mogu učiniti čuda.

    Postoji li neka kompanija ili koreograf koji ti se posebno sviđa ili čiji ti je rad zanimljiv?

    Kompanije s kojima sam posebno uživao raditi su bile Pariška opera i Rambert Dance Company u Londonu. Plesači u Pariškoj operi bili su nevjerojatni. Otvoreni, željni raditi, učiti, uzbudljivi, naprosto predivni plesači. Od 25 plesača koji su bili u podjeli, njih petnaest su bili briljantni i to je bilo nevjerojatno iskustvo i predivno za vidjeti.
    Matan David u radu na predstavi Decadence u HNK u Zagrebu
    Nevjerojatno zato što su prvenstveno baletna kompanija?

    Da, s obzirom na to da su prvenstveno klasična baletna kompanija, ali zbog činjenice jer plešu u Pariškoj operi, te predstavljaju najbolje od najboljih, moja pretpostavka je bila da će možda biti zbog toga umišljeni, skeptični oko Gage. Ali kad sam došao tamo i počeo podučavati, shvatio sam da je uvažavanje i oduševljenje bilo obostrano. Bili su svjesni koliko toga moraju naučiti za taj projekt, i zapravo me razoružala njihova skromnost i posvećenost radu. To me opčinilo i oduševilo.

    Rambert u Londonu je također kompanija koja me oduševila. Imaju vrlo mlade ljude u kompaniji, imali su izvrsnu podjelu, posebnu i raznoliku te je također bio prekrasan proces rada s njima. Jer u svakoj kompaniji ima velik broj plesača, neki su dobri, neki su manje dobri, ali u te dvije kompanije naprosto nije bilo niti jednog kompromisa pri odabiru. Dapače, bilo je problem koga izabrati jer su svi bili izvrsni. Kod njih je bila zanimljiva njihova mladost i koliko su drukčiji od starijih generacija, ali također i činjenica da je među mlađim plesačima danas teško naći nekoga tko već nije isprobao Gagu ili da nisu radili nešto od Ohadovog repertoara. Kad je takva situacija, onda i moj posao ne kreće iz nule, jer postoji veliki broj plesača koji već imaju predznanje.

    Jedno od najizazovnijih iskustava je bio projekt u Stanislavski teatru u Moskvi. Osim što se nikad nisu susreli s Gagom, postojala je i jezična barijera jer većina nije razumjela engleski jezik, pa sam imao i prevoditelja dok sam radio. To su sve izazovi koji mogu biti prepreke u razumijevanju. Ali bilo je iznimno zanimljivo i osjećao sam da prvo moram nekako zaraditi njihovo povjerenje. Jer kad nekome tko to nikad nije vidio kažeš: „nasmijte se iz svojih sjednih kostiju”, pogledat će te kao da nisi normalan. (smijeh) Bilo je potrebno određeno vrijeme, ali uspjeli smo.

    Postoji li mjesto/zemlja/teatar gdje si doživio totalni promašaj?

    Ja osobno, nikada. Tip sam osobe, učitelja koji se mora povezati s ljudima koji su oko mene, s kojima radim i surađujem. Ali znam iz iskustava drugih ljudi da su imali problema, ali kad god bi rekli da im je bilo grozno, da su imali loša iskustva s plesačima koji su stalno bili umorni i nemotivirani, uvijek bih pomislio: kako je to moguće?! Smatram da nije do plesača, nego da učitelji moraju pronaći način kako zaintrigirati i motivirati plesače da oni sami počnu pronalaziti i stvarati svoj pokret, kreativnost i strast na Gaga način.

    Kako se stvara koreografija s Ohadom? Pretpostavljam da je sa svakim projektom drukčije, ali kako počinje? U Zagrebu smo imali Decadance koji je satkan od različitih dijelova njegovih raznih predstava te predstava nema neki krovni narativ. Dolazi li Ohad s idejom, nekim konceptom, pričom kada započinjete rad na nekoj novoj koreografiji?

    Svaki put je drukčije. Ponekad dođe s idejom koja može biti nešto što je neka njegova zamisao, ili nešto vrlo vizualno, ili nešto vrlo praktično. Npr. u koreografiji Sadeth 21, znao je da želi započeti s nizom pojedinačnih sola svakog člana kompanije i da će svaki solo trajati 21 sekundu. Naravno da nije sve bilo podređeno toj ideji, ali tako je krenulo. Ili, znao je da će završna scena te predstave biti kako plesači padaju s ogromnog zida. Tako da ideje mogu biti raznovrsne, vizualne, praktične, filozofske, ali on ne dijeli kompletnu priču s plesačima. I mislim da se ni sam ne opterećuje narativom kojem bi morao ostati lojalan od početka do kraja, jer proces nastanka predstave može biti vrlo nepredvidljiv, često neočekivan.

    Možda ne dijeli sve o čemu razmišlja dok je u procesu stvaranja, ali definitivno dijeli s plesačima što želi osjetiti u određenom trenutku, vrlo je jasan u onome što želi dobiti od plesača. Npr, u djelu Hora idejna potka je bila glazba jednog kompozitora koju je koristio u cijeloj koreografiji, ali to nije bio narativ ili okosnica te koreografija, nego je više bila jedna od umjetničkih ideja koja je oblikovala to djelo. Naprosto ostavlja prostor za razumijevanje, doživljavanje i tumačenje.
    Matan David u radu na predstavi Decadence u HNK u Zagrebu
    Njegova djela komuniciraju kao otvorena djela gdje svaki gledatelj ima slobodu interpretacije i doživljaja umjetničkog djela?

    Apsolutno. Uvijek prije svake premijere, na press konferenciji, postavlja se isto pitanje – ljudi žele znati o čemu se radi u predstavi. A on bi im uvijek dao isti odgovor: “Neću vam reći. Čak i da je o nečemu, da postoji tema/priča, zašto bih nekome uništio ili pokvario tumačenje ili fantaziju koju je netko stvorio u svojoj glavi gledajući tu koreografija tako što ću vam reći o čemu se zapravo radi.”

    Kako se stvara koreografija? Daje li vam određeni zadatak, ideju i stvarate sami svoj plesni materijal?

    Rekao bih da u zadnjih deset do petnaest godina većinu materijala stvaraju plesači. Ali on nam je dao alate. Mi nikada ne bi mogli kreirati da nemamo dnevnu praksu Gage. Ne mogu reći da on ne stvara s nama i on je u svakom slučaju arhitekt svega što stvaramo, ali prvenstveno dolazi s idejom. Vrlo plesni dijelovi predstave najčešće dolaze od plesača, ali npr. geste, pokreti ruku koji su npr. u broju Train (Decadance), su njegova kreacija. On naprosto daje strukturu na mnoge načine u samom procesu rada, a ne samo strukturu samog djela.

    Koliko dugo se stvara nova koreografija?

    Prema rasporedu kompanije, u rasponu od tri do četiri mjeseca i dosta strogo se drže tog tempa s minimalnim odstupanjima.

    Izvodite li i repertoarne predstave za vrijeme stvaranja novog djela?

    Obično ne izvodimo druge predstave dok pripremamo novi projekt. Jedino ako je ta predstava od nekog iznimnog značaja, nešto važno i dogovoreno ranije. Ali kad izađe nova predstava, onda nju izvodimo uz predstave na repertoaru za tu sezonu, a druge sezone se s tom predstavom ide na turneje.

    Koja je dinamika stvaranja novih predstava? Koliko često Ohad izlazi s premijerama?

    Svake druge godine ima novu premijeru u Batshevi. Zadnju godinu bio je spriječen zbog pandemije covida.

    Prepoznaješ li svoj koreografski materijal u Ohadovim predstavama? Svoj potpis u njegovim predstavama.

    Rekao bih da u svim predstavama u kojima sam radio prepoznajem dijelove koje sam sam kreirao.

    Koliko improvizacije Ohad koristi u svojim koreografijama?

    Ne baš puno. A kada koristi, onda su to vrlo specifični trenuci i sa točno određenim plesačima.

    Jesi li mogao utjecati na repertoar, odabir predstava kada si bio direktor Young Ensemblea?

    Kada sam bio direktor, zapravo sam bio dosta angažiran oko repertoara na umjetničkim sastancima kompanije i smatram kako sam potaknuo podmladak kompanije da se razvije u još profesionalnijem smjeru tako što sam insistirao na novom repertoaru. Tu ideju je Ohad prihvatio i sa zadovoljstvom podupro. Uspio sam transformirati kompaniju da nisu više nastupali samo u jutarnjim satima u školama, nego su mogli nastupiti u večernjim terminima pred odraslom publikom izvodeći većinu predstava koje je Ohad napravio s glavnom kompanijom jer sam doslovno znao cijeli repertoar i mogao sam ga postaviti. Uistinu osjećam da sam imao veliki utjecaj na podizanju izvedbene kvalitete Batsheva Young Ensemblea.

    Pročitala sam tvoj intervju u Jerusalem Postu i dobila sam dojam da si iznimno uživao radeći s Young Ensembleu.

    U početku sam uistinu uživao. Prve dvije godine su bile predivne. Umjetnički dio je uvijek bio izvrstan, ono što me počelo umarati je bio birokratski dio posla koji sam morao obavljati.

    Je li to uobičajena procedura, prvo plešeš u Young Ensemble, a onda ulaziš u glavnu kompaniju? Ili ponekad dolaze plesači iz drugih kompanija?

    Događa se, ali rijetko. Prije nekoliko godina došla nam je plesačica iz NDT1, Ohad ju je pozvao jer je surađivao s njom kad su radili projekt s NDT. Ali uglavnom dolaze iz Young Ensemble.

    Kad si u Young Ensemble, postoji li određeni broj godina koliko možeš biti u toj kompaniji?

    Od jedne do tri godine. I to je najteži dio godine, zna biti puno suza, jer ako ne prođeš za glavnu kompaniju, još uvijek moraš završiti sezonu i plesati u projektima.

    A koji je vijek trajanja u glavnoj kompaniji?

    Uglavnom plesači odluče kada će prestati, otkazi su vrlo rijetki.

    Postoje li plesači koji su s Ohadom od samog početka?

    Ne. Za početak, to je vrlo mala kompanija, ima svega osamnaest plesača koji moraju izvoditi sve predstave, sve projekte i ići na turneje. Rekao bih, da nakon određenih godina naprosto ne možeš više izvoditi taj repertoar na toj razini, tim tempom i tim intezitetom. To je 130 predstava na godinu i fizički je užasno teško. Teško je na primjer biti mama i plesati u Batshevi, uz taj tempo i raspored teško je uskladiti taj segment života. Plesači su suočeni s mnogim izazovima.

    Nedostaje li ti scena? Jesi li otvoren za mogućnosti da ponovo nastupaš, plešeš, izvodiš?

    Jako mi nedostaje mi scena. Ali zapravo, nisam nikad prestao nastupati, iako je to rijetko. Prije nekoliko mjeseci nastupao sam u Izraelu u jednoj predstavi za četiri plesača i nakon dugo vremena uživao sam biti ponovo na sceni i uživao sam što su me na sceni mogli vidjeti moji prijatelji i dragi ljudi do kojih mi je stalo. Uistinu sam uživao u tom iskustvu. (Predstava Q & A, autorica Rachel Erdos, Tmuna Theater u Tel Avivu).

    Ovo ljeto će ti biti ispunjeno plesnim radionicama. Držiš li isključivo Gaga radionice ili ćeš držati i nešto svoje?

    Što se tiče mog klasa, cijeli moj život, moja edukacija, osim nekoliko godina u baletnoj školi, obilježeno je Gagom i sada je izazov pronaći svoj način, svoj stil kretanja i podučavanja, jer sve što radim neminovno me podsjeća na Gagu. Vodim mnoge razgovore sam sa sobom radim li Gagu i istovremeno se preispitujem što je to Gaga zapravo. Osjećam da se puno toga dešava u svijetu plesa, i da trebam mnogo toga još vidjeti i naučiti, a istovremeno pomislim da možda i ne moram. (smijeh) Želim vidjeti mnogo stvari, iskusiti, inspirirati se, ali moram priznati i da mnogo stvari koje sam vidio da mi se ne sviđaju i da ima mnogo s***a (smijeh).

    Potrebno je toliko elemenata zajedno da bi predstava funkcionirala… od plesača, koreografija, glazbe, čak i prostora, sve je bitno. Puno toga se mora posložiti da bi nešto bilo dobro. A da nije cliché. U zadnje vrijeme sve češće dobivam ponude da držim plesne radionice koje nisu Gaga, nego da vodim svoje plesne radionice. I mislim da se sve više otvaram prema tome, jer sve do sada moj posao je bio vezan isključivo uz Ohada i njegov repertoar. Ne bih rekao da je to moja strast, ali otvaram se prema mogućnostima da otkrijem što bi bila moja nova strast.

    Slažem se, na plesnoj sceni ima svega i svačega. Ali, možda najbitnije pitanje je imaš li potrebu izraziti se plesom, pokretom, idejom… Mnogo predstava progovara o plesu, a da se uopće ne pleše u njima (ili jako malo), a izvrsne su, dok se u mnogim predstavama mnogo pleše a mogu biti poprilično zamorne i isprazne. Ali kao gledatelj, nikad ne znaš koja predstava će te dodirnuti, koja će ti promijeniti percepciju, presložit ti sve predrasude koje si ikad imao i stvoriti neke nove. Mogu razumjeti da je možda teško kada toliko godina radiš u jednoj od vodećih plesnih kompanija, kad si dio plesne povijesti te radiš na najvišem nivou što se tiče plesača, koreografija, scene, produkcijskih uvjeta. Ali ponekad nije potrebna ni ekstravagantna scenografija, ogromna scena, niti zadivljujući plesači… ponekad je dovoljna samo jedna osoba koja je iskrena na sceni. Nešto poput predstave u kojoj si plesao nedavno u Izraelu?

    Slažem se u potpunosti i mislim da sam sve više otvoren za mnoge kreativne opcije.

    © Iva Višak, PLESNA SCENA.hr, 6. svibnja 2022.

kritike i eseji