Tko su ljudi koji dolaze gledati plesne predstave i što očekuju da će vidjeti? Zašto se ljudi profesionalno predaju poslu koji tijelo napreže i u njemu nastanjuje bol? Jedno od mogućih pitanja jest i što je u takvoj podjeli plesnog iskustva zabavno? Izvedba plesačice i koreografkinje Maje Drobac pita se i ima li uopće mjesta zabavi u krugu pojmova tijelo, bol, pad s konja i ubijanje. Jer za ubijanje je prvenstveno zadužena dosada.
Sukladno izazovu koje si nameće tematiziranjem bazično neupitne norme, autorski tim (autorica i izvođačica Maja Drobac, scenografkinja i oblikovateljica vizuala Majda Džanić i dramaturginja Maja Sviben), brižno kreira područje izvedbe duž margine scenskih i uopće izvedbenih konvencija u doticaju sa životnom svakodnevicom. Konstelaciju neformalnog okupljanja čini smanjen i intimiziran teritorij scene, opremljen naslonjačima i udobnim vrećama za sjedenje s posluženim pićem dobrodošlice na priručnom baru. Atmosferu ugode autorica povremeno zagrijava, pozivajući na samoposluživanje ili zahvaljujući publici na dolasku što se odvija usred izvedbe kao dramaturški element familijarizacije. Spektakularni aspekt izvedbe svim korištenim elementima poništen je u korist izravnog susreta s nelagodom, a ona se uz balansiranje s empatijom povremeno pretvara u izraz snage.
Ovdje publika nije anonimno kolektivno tijelo. Pojedinci kojima se autorica obraća referirajući se na slabost svoje izvođačke pozicije, na nevoljkost, zaboravljivost i fizičku nemogućnost realizacije, izloženi su jedni drugima, međusobnom promatranju. Tako je strukturirana veza izravnije obostrane vidljivosti i bliskije komunikacije te formirana suradnička scena za „slavlje samoproglašenih neuspjeha, tulum za socijalno nespretne...“, kako autorice vide ovaj događaj.
Granično i osjetljivo tematsko područje preispitivanja konsenzualnih aspekata plesne umjetnosti zahtjeva vrlo oprezno kretanje. Tema fizičkog bola sagledana iz rakursa plesne umjetnosti osobito teško odolijeva eksploatacijskoj razgradnji jer se u bizarnom programu odnosa publike i plesača bol istovremeno podrazumijeva i ne oprašta. Spremnost trpljenja boli cijena je koju plesači plaćaju za užitak publike, a preispitivanje ovog conditio sine qua non odvija se na kliskom terenu narcizma, što autorica u jednom trenutku ispod glasa i sama komentira. Autorefleksija iz koje se razvija naracija obiluje nepretencioznom i uvjerljivom autoironijom. Potencijalna gorčina razblažena je zaigranim humorom s kojim prilazi ulozi izvođačke junakinje predane svom pozivu kao i konvenciji scenskog kostima tretiranog poput varijacije radnog odijela (radni kombinezon te uredska uniforma obvezne bijele košulje i sakoa).
Humora ima i u miješanju raznolikog plesnog vokabulara odnosno razgradnji plesnih normi klasičnog baleta, temelja s kojim je započela plesnu edukaciju, preko suvremenog plesa do diplome na amsterdamskoj akademiji do prakse klasičnog indijskog plesa – bharatanatjam, usvojenog za vrijeme desetogodišnjeg boravka u Indiji. Igra uključuje selekciju klasika poput izvedbe plesa Šećerne vile iz Orašara, odigravanja scene pada iz indijske sapunice sa stajališta svakog od pet likova, pjevanja My Rifle, My Pony and Me, svojevrsne američke vestern himne iz filma Rio Bravo (1959.). Uključuje jahanje na igrački, dionice slobodnih inačica indijskog plesa uz ekspresivni rekvizit – plamteće električno treće oko (naglavna lampa), a tu je i audio zapis američke reportaže o utjecaju navike gledanja televizije na mogućnost razlučivanja imaginarnih od stvarnih prijatelja.
Naracija se provlači kao ljepljiva nit o koju prianja niz krhko povezanih samostalnih koreografskih skica, poprimajući žanrovski karakter stand-up komentara. No tu pomalo zamire smijeh. Kroz rasplinutu auru izraženih persona, vidi se i ono što uobičajeno ostaje u mraku backstagea. Privatna povijest iskustva bola i ozljeđivanja. Ova tematska minijatura o važnosti igranja plesne igre unatoč osobnom odustajanju, gledateljima čini vidljivim spektakl plesnog rada. Klicu izdaje koja živi u slabosti tijela. I doživljaj snage koja dolazi iz zajedništva gledatelja i izvođača.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 13. svibnja 2022.
(tekst se odnosi na izvedbu u ZPC-u 11. svibnja 2022.)
Pala s konja na glavu i ozlijedila leđa
autorski tim Maja Drobac – Majda Džanić – Maja Sviben
izvodi Maja Drobac
dramaturgija Maja Sviben, scenografija i oblikovanje vizuala Majda Džanić, glazba Adam Semijalac, fotografija i promo video Neven Petrović, tehnička podrška Marino Frankola i Duško Richtermoc
produkcija UPUH, suradnja ZPC
Financijska podrška: Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba
