Plesna scena.hr

Kompaktna programacija i uzbudljiv VR ples

3. Port of Dance – Festival suvremenog plesa, Rijeka, 11. – 15 svibnja 2022.

• 
  
  Treće izdanje riječkog festivala suvremenog plesa Port of Dance, održano je od 11. do 15. svibnja na četiri lokacije (HKD, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Exportdrvo i galerijski prostor Mali HKD), a ovogodišnja su novost plesne predstave u virtualnoj stvarnosti. Festival organizira Hrvatski kulturni dom na Sušaku u suradnji s međunarodnom plesnom mrežom Aerowaves, a u suradnji s projektom Perform Europe.
  
  Aerowaves mrežu čine 44 partnera iz 35 zemalja, a za svoju misiju navode kako identificiraju „nove radove nadolazećih plesača koji najviše obećavaju i promoviraju ih međunarodnom mrežom izvedbi“. Svake se godine tako izabire dvadeset radova. Osim ove linije, mreža je razvila Spring Forward festival, časopis Springback Magazine, edukacijski program za pisanje o plesu Springback Academy, VR program Springback Ringside i najnoviji Startup Forum kao platformu za razvoj mladih prezentera plesnih programa. Ova 2022. prijelomna je za tu, jednu od najvećih europskih plesnih mreža, kako istovremeno obilježava 25 godina postojanja i bilježi prvu promjenu vodstva. Naime, John Ashford, vizionar, pokretač i voditelj mreže svih ovih godina predat će u rujnu palicu platforme Elisabetti Bisaro i Robertu Casarottu, kako je objavljeno na internetskim stranicama Aeorwavesa.
  
  Od hrvatske scene, u posljednjih desetak godina niti jedan mladi umjetnik ili umjetnica nije prošla tu selekciju, izuzmemo li Barbaru Matijević i Jasnu Vinovrški koje zapravo ne pripadaju lokalnom produkcijskom kontekstu. Hrvatski je partner već dugi niz godina Edvin Liverić, ujedno i aktualni ravnatelj riječkog HKD-a, tako su Aerowaves umjetnici prisutni na našoj sceni kroz razne festivalske izvedbe, ali na žalost se naši mladi koreografi ne probijaju u odabranih dvadeset.
  
  Na programu Port of Dance bile su tri predstave iz selekcije i sve tri predstave odražavaju prioritete Aerowavesa, a to su estetska jasnoća, dosljedna koreografska metodologija, intelektualna disciplina, temporalna i dramaturška koherencija. Dodajmo k tome prioritete Johna Ashforda koje navodi u razgovoru objavljenom u nedavnom razgovoru na mrežnoj stranici Aerowavesa, naime traži se „kinetička inteligencija i fluidna karizma“. (Razgovor s Johnom Ashfordom kojeg je 2015. vodila Katarina Kolega pročitajte na našim stranicama)
  
  U Port of Dance selekciji uživo tako su bile predstave Choreomaniacs rumunjske koreografkinje i redateljice Simone Deaconescu, turski tandem Evrim Akyay i Su Güzey s predstavom kitty kitty i belgijski umjetnik Cassiela Gaubea s triom Soirée d’études.
  
  Choreomaniacs, u izvedbi petoro mladih izvođačica i izvođača, oblikovana je kao koreografirana doku-fikcija, koja prati masovnu plesnu epidemiju 1518. u Strasbourgu. Koncepcijski i koreografski izuzetno sažeta i dosljedna, prvenstveno se oslanja na tekstualnu dokumentarnu građu koja opisuje nikad objašnjene događaje plesne histerije koji su harali Europom. Pokret je minimalan, statičan, često poput niza tableux vivant koji su djelomično i citati iz poznatih slika koje su prikazivale tu temu. Kada se pokret i dogodi on je usporen, tek je repetitivni puls ili mehanička izvedba nekog od pop plesnih kodova. Choreomaniacs tako progovaraju o plesu bez plesa samog, a s tekstom koji donosi srednjovjekovne religijske uvide o plesu, tijelu, moralu, bolesti i društvu, što na ironičan, ali i potresan način korespondira i s današnjim post-pandemijskim i distopijskim vremenom.
  
  Belgijski plesač i koreograf Cassiel Gaube diplomirao je na briselskoj P.A.R.T.S. akademiji, a posljednjih se godina posvetio proučavanju i radu unutar stila House Dancea u klupskim scenama Pariza i New Yorka. Ovaj rad opisuje kao „razumnu navigaciju kroz ove živahne i poletne ekosisteme raznih praski, eksperimentiranje s formama koji ih nastanjuju i zamišljanje novih“. Razmišljamo li o klupskom plesu kao ehu plesnih manija, odnosno kao društvenom ritualu u kome se pleše do granica fizičke iscrpljenosti, na neki su način uspostavlja odnos između Soirée d’études i Choreomaniacs. Veći dio predstave, plesači na bijelom plesnom podu, u bijelim majicama i trapericama, s bijelom slušalicom u uhu plešu sljedove koraka, poskoka, okreta naglašene ritmičnosti. Jasno je da slijede određenu glazbu koja ih nosi, a osim samog plesa, koji je potpuno očišćen od stila ili manira, nema nikakvog drugog upisa. Tempo je kontinuiran, nema razvoja i klimaksa, samo izvedba plesa. Ovako potpuno svedena i pročišćena studija House dancea izvedena ujednačeno školovanim uspravnim tijelima suvremenog plesnog stila, od klupske društvene underground situacije postaje visoko estetizirana, apstraktna koreografska forma.
  
  Su Güzey, turska plesačica, performerica i koreografkinja i njezin sunarodnjak Evrim Akyay koreograf i plesač surađuju već osam godina, a za svoj su rad dobili nagradu International Amnesty za slobodu izražavanja. Kitty kitty je od ove tri predstave emocionalno i ekspresivno najbogatija. Radi se o duhovitom i dinamičnom duetu, koji vuče inspiraciju iz klaunerije, slapstick komedije, s dozom beketovskog apsurda, a istražuje sve mogućnosti partnerskog odnosa. Koreografija izlazi iz jednog motiva iz kojeg sve počinje i sve se vraća, a to je pružanja jedne ruke iz čega plesači razvijaju autentičan stil stalne užurbanosti u kome se prate, love, zadirkuju, napadaju, odbacuju i pronalaze, razvijajući ples neobičnih kombinacija gustih referenci i izvedbenih vještina.
  
  Program snimanja predstava u VR tehnologiji unutar Aerowaves mreže započeo je tijekom pandemije, a razvio se u zaseban projekt pod nazivom Springback Ringside. Upravo je riječki HKD inaugurirao ideju prezentiranja plesa u lokalima gdje nema infrastrukture za žive izvedbe putem VR izvedbi pa je Rijeka postala prvi europski centar za izvedbene umjetnosti u toj tehnologiji.Praćenje izvedbi u VR-u doživljaj je za sebe koji zahtjeva određenu dozu mentalne i perceptivne prilagodbe. Začudno, fascinantno i zastrašujuće je da ovako snimljena stvarnost izgleda stvarnije od one obične življenje, koja nije pripremljena, režirana, inscenirana. Koje su posljedice VR-a velika je tema 21. stoljeća, a ples kao marginalna i teško dostupna umjetnička forma ovom je tehnologijom dobio moćnog saveznika. Na programu su bile predstave: Idiot-Syncrasy (Igor x Moreno), Virtual (living) room (Simona Deaconescu), AI/She/Me (Linda Hayford) i Blue Ink (Enya Belak).
  
  Od domaćih izvedbi na Port of Dance nastupili su Zagrebački plesni ansambl i Borna Babić s predstavom Okvir, Studio za suvremeni ples i Irma Omerzo s predstavom Spektakl i Plesni odsjek Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
  
  Port of Dance odlikuje se kompaktnom programacijom na raznim lokacijama, uzbudljivim VR sadržajem i snažnom međunarodnom umreženosti, kao i publikom koja ga prati, tako da ga sigurno čeka stabilna i programski zanimljiva budućnost.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 27. svibnja 2022.

Piše:

Iva Nerina
Sibila