Otvaranje magičnih procijepa
10. CircoBalkana, Zagreb, 27. svibnja – 5. lipnja 2022.: Calentina Vortese, Lento e violento, autorica Valentina Cortese
-
Program ovogodišnjeg, desetog, ujedno prvog jubilarnog izdanja festivala suvremenog cirkusa Cirkobalkana otvoren je duhovitom i začudnom izvedbom iz predselekcije edicije 2020.-2021. projekta circusnext, u programskoj knjižici najavljenoj poput „zagonetke s više slojeva“ zaigrane „s interferencijama stvarnosti i cikličkim ponavljanjima“. Logika zabune već u naslovnoj nomenklaturi koja bi trebala objektivno izricati identitet autora, osim igre posuđenih ili preodjevenih identiteta ukazuje i na dvojbe između individualnog i kolektivnog, svakako uz evokaciju Artaudovih postavki kazališta okrutnosti. Zagonetka naslova posve ispravno upućuje u ambiciozni intelektualizam koji dubinski prožima predstavu u mnogim aspektima, no ni izvedba a niti njena/e protagonistica/e ne posustaju u domeni ludičkog propitivanja i predanosti istinskoj zaigranosti. Do kraja se igra bez zamora i trošenja poleta.Liderska autorska persona francusko-talijanske skupine Calentina Vortese, plesačica suvremenog plesa, koreografkinja i cirkuska umjetnica u osobnom imenu objedinjuje dvostruki identitet i podudarnost s istoimenom glasovitom talijanskom glumačkom divom. Valentina Cortese (1923.-2019.), ostvarila je značajnu međunarodnu karijeru polovinom 20. stoljeća te je nakon uspjeha u Hollywoodu po povratku u Europu nastavila surađivati s velikanima poput Antonionija, Fellinija i Truffauta s kojim je snimila film Američka noć (La nuit américaine) i tim nastupom se uvrstila na listu nominacija za Oscar za najbolja glumačka ostvarenja u 1973. godini. Unatoč značajnoj karijeri, nakon što je 2019. preminula, njezino ime izostavljeno je s Oscarove liste posljednjih pozdrava 2020. Tom omaškom u tom je trenutku prepuštena noćnoj strani američke vremenske crte – zaboravu.
U predstavi posvećenoj nadilaženju apsurdnosti ljudskog stanja, koja razigrava odnose privida, obmane, stvarnosti i reprezentacije upravo je (samo)zaborav ishođen u dvoboju svijesti i podsvijesti ključna motivacija. Biografski podaci zaboravljene talijanske glumice ne spominju se ni jednom riječju u narativu predstave no možda pridaju dodatni smisao tematizaciji dvojnog identiteta. Pojavom dvojnice (Marie Vela) i postupcima otvaranja magičnih procijepa koji omogućuju reverzibilno kretanje kroz vrijeme, autorica Valentina Cortese demonstrira sukus iskustava proizašlih iz njezinog raznolikog, interdisciplinarnog umjetničkog i teorijskog obrazovanja s područja audio-vizualne komunikacije, semiologije slike, naratologije, filma i suvremenog plesa. U domeni cirkuske umjetnosti iskušava taktike magie nouvelle, nove metodologije potekle u Francuskoj početkom stoljeća, s nekoliko sofisticiranih motiva levitacije ili telekineze neživih objekata, kao i zamki vezanih za percepciju identiteta performerice. U narativu opletenom oko potencijalne interaktivnosti, u komunikaciji s publikom miješaju se elementi solo koncerta komorne glazbe odnosno ex cathedra predavanja i grupne seanse bihevioralne i kognitivne muzikoterapije. Publika možda i čini integrativni dio narativa no bez izravnog učešća, ostajući na nivou pretpostavke konzumenta. Nominalno, naziv lento violento posuđen je iz svijeta plesne elektronske glazbe od talijanskog producenta i DJ-a Gigija D'Agostina, koji je tako nazvao album iz 2007. godine. Izvedbeno, vodstvo preuzima Johann Sebastian Bach serijom od trideset varijacija nazvanih prema tadašnjem potencijalnom izvođaču, mladom čelistu Johannu Gottliebu Goldbergu. Goldberg varijacije Bach je skladao s ciljem istraživanja mogućnosti imitacije iste teme u različitim intervalima, ritamskim vrijednostima i harmonijskim sklopovima. Bachove varijacije, uz povremena uskakanja Chopina otključavaju jedna vrata izvedbene zagonetke. Naglasak je na glazbi kao aktivnosti strukturalnog kretanja kroz vrijeme, frekvenciji kao snazi pokretanja i o podsvijesti koja biva pokretana. Iz postupka ponavljanja, imitiranja i preoblikovanja glavne teme izvodi se dramaturgija omaške i udvajanja koja proizvodi učinak o kojemu je pisao Artaud, o začaranoj budnosti, budnom promatranju vlastita sna.
U dramskoj artikulaciji scenskog pokreta naglašen je trop poznat iz sfere javnih nastupa – izgubljeni papirić/podsjetnik, višestruko preklopljeni papir koji nehajno ispada iz dekoltea. Ono što je na njemu zapisano ostaje nepročitano, neizrečeno, izgubljeno, zaboravljeno. Logika zabune usvojena kao motivacija na razini postupka montaže u trenutcima prekidanja i nastavljanja, suvereno postavlja zastoje i formira isječke distancirane od vremenskog kontinuiteta. Nakon što se odigraju višestruki preskoci u vremenskoj krivulji i nakon svršetka predstave ispraćene pljeskom, sve se ponovo premota na početak.Sa stajališta likovnog oblikovanja scenskog pokreta i dramaturgije greške u kognitivnom sistemu najupečatljivija je vrlo efektna prilagodba poetike digitalnih tehnologija, glitch efekta kretnji kojima se tjelesna silueta razbija naglim trzajima u brzim, dezintegriranim pokretima. Taj glitch uz korištenje zamračenja između scenskih slika poput retrospektivne montaže preuzete iz filmske umjetnosti, stvara očuđenje i zbunjujući déjà vu efekt. Postojeći verbalni aspekt narativa više je u ulozi koridora za proboj u scensku situaciju i putokaz za izlaz iz vremenskih rukavaca koji se otvaraju, a sva emocionalna izražajnost iznesena je neverbalnim elementima.
Pojava Marie Vela projicira scensku dvosliku u svrhu reprezentacije dvojnosti identiteta i dobrim dijelom njena izvedba ostaje u ideji privida da bi se postupno ostvarila i zaživjela (kao što na trenutke oživljavaju i drugi predmeti u scenskom aranžmanu), a na kraju preuzela i sudjelovanje u verbalnom obraćanju publici. Valentina Cortese topla je i vrlo prisna izvođačica, tehnički virtuozna i nerazmetljivo pročišćena u igri s klavirom, galebom i pištoljem, motivima iz kojih nastaje zaplet i tragično razrješenje problematike dvojnosti čovjeka.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. lipnja 2022.
Lento e violento
kreacija i izvedba Valentina Cortese
scenske tehničarke Marie Vela / Bambou Monnet, opći smjer i konstrukcija scenografije Rémi Bernard, dizajn zvuka Florent Hamon, dizajn svjetla Hugo Oudin, kostimi Mylie Maurie, Marnie Langlois, Laurine Baudon, vanjsko oko u okviru Studio-PACT podrške Florent Bergal, produkcija Maud Thomas, proizvodnja i difuzija Jordan Enard